Piše: Hajrudin REDžOVIĆ

Najgore je ako spadate u onu grupu ljudi koji se pod stare dane uhvate za glavu i pomisle kako su živjeli isprazan život kojim su zadovoljavali samo ono “use, nase i podase”. Život koji  nit’ smrdi nit’ miriše. Muhamed Đonlagić nije živio takav život. On je ostavio trag; njegov život imao je okus i miris. Nije se taj njegov miris, doduše,  mnogima sviđao, ali  on to nije ni želio. Da se svidi svima, već samo onima koji koji su bili u “džihadu” (ar. جهاد, “napor, borba”), a ovaj čovjek se cijeli život borio protiv – države. Muhamed Đonlagić alias Beg Džo, nije, dakle, nikakav velikan, vojskovođa, političar niti umjetnik, ali je zaslužio omaž. Ovaj tekst jest to – omaž - a napisao ga je (kao dio posebne knjige)  Muhamedov blizak prijatelj, novinar Hajrudin Redžović, dva mjeseca prije njegove  smrti.

Kao glavni lik u filmu

Opasan je. Potomak je otomanskih “specijalaca”  koji su bili regrutovani od dobrovoljaca i plaćenika, a bili su pripremljeni za najteže poduhvate. Preživio je klasičnu “sačekušu”. Državu je pobijedio na Ustavnom sudu. Vodi firmu sa višemilionskim prometom i gradi stambene zgrade. Adrenalin mu je kao u trkača na 100 metara. Ima 78 godina, vozi BMW-a. Nije Supermen. Nije ni Bond, Džejms Bond. Njegovo ime je Džo, beg Džo.

Ovo nije bio tekst za trailer za akcioni film na Netflixu ili HBO-u. Ovo nije fikcija. Ustvari, tekst bi mogao biti predložak za igrani film, ili čak seriju, ali sa naznakom na najavnoj špici “snimljeno na osnovu istinitih događaja”. Konačno, možda je najbolje bilo da je BBC o njemu napravio dokumentarac – da nije zakasnio: jedna druga globalna TV kuća već nekoliko godina snima dokumentarni film o njemu, radnog naslova “Beg protiv države”. U redovima u nastavku korišteni su fragmenti iz knjige snimanja.

Šešir kao zaštitni znak

Muhamed Đonlagić, alias beg Džo, iz Jelaha kod Tešnja, opasan je tip. Genetski. Jer, njegovi su preci bili đonlage – zapovjednici posebnog i rijetkog  roda vojske u Turskoj Carevini, đonlija. Vojnici đonlije regrutirani su od dobrovoljaca i plaćenika, i bili su pripremljeni za opasne poduhvate. Preci Muhameda Đonlagića, dakle, bili su zapovjednici specijalnih turskih postrojbi iz sredine 18. stoljeća.

Beg Džo je izdanak begovske familije sa čistokrvnim plemićkim backgroundom. Ne daje to do znanja, ali kad je bio prinuđen ljudima je morao objašnjavati “da se za doktora uči, a gospodin se rađa”. Uvijek se oblačio kao gospodin iz Pariza, Milana ili čak Njujorka. Nisu to uvijek cipele ili odijelo s dizajnerskim potpisom, ali šešir svakako jest. Šešir je i njegov zaštitni znak, zbog čega su mu “legitimni” muslimani iza leđa šaputali “da izgleda kao kakav vlah”. „Pokazao sam im kolt i seljačke primjedbe su prestale“, bio je njegov odgovor anonimnim klevetnicima.

“Podrži drugu vjeru, nama je svakako dobro jer smo u većini”

Muhamedov otac, Zeirbeg Đonlagić, bio je vlasnik pola Jelaha. Umro je (1948.)  u 52. godini života, a Muhamed ga se gotovo i ne sjeća jer je tada bio šestogodišnje dijete. Umro je “poprijeko”, kaže Muhamed, zbog nepravde. Jer, komunisti su poslije Drugog svjetskog rata počeli oduzimati imovinu od bogataša, veleposjednika i kapitalista. Muhamed, brat mu Derviš i njihova majka, preko noći ostali su bez ičega. Hranili su se “na tačkice”, kao i sva sirotinja u to vrijeme. Posljednje nekretnine Muhamedovoj su obitelji oduzete dvije decenije nakon rata, 1966. godine. Zajedno sa bratom i majkom, bio je na putu da umre od gladi . Bukvalno. A onda su neki pošteni komunistički funkcioneri u OZNA-i pronašli dokument koji je bio dokaz da je Muhamedov otac tokom Drugog svjetskog rata obilato (materijalno) pomagao partizane. Nakon tog saznanja, vratili su mu manji dio oduzete imovine. Ali i taj mali dio bio je dovoljan kapital da se u Muhamedu probudi tešanjski poduzetnički gen. Taj gen je mutirao i izmutirao u pristojan biznis i višestruko veću imovinu. Beg Džo se specijalizirao za trgovinu kupaoničkim namještajem i vodomaterijalom. Njegova tvrtka („Uz Commerce“) raspolaže sa centralnom robnom kućom i nekoliko manjih radnji u Tešnju, Jelahu i dobojskoj regiji. Uspio je toliko da zaradi da je kćerki, sinu i supruzi obezbijedio posebne nekretnine. Onda je i on u jednom momentu došao u situaciju “da ne zna šta će sa parama”. U zimskim kaputima mu se već bila nakupila prilična svota ušteđevine. Trgovina mu je tada već postajala dosadna. Tražio je novi izazov. U centru Jelaha sagradio je super modernu stambenu zgradu sa 30 stanova. Sve je rasprodao.

Beg Džo bio je i humanitarac, onaj anonimni. Podržavao je manjine. Posebno je vodio računa da se za vrijeme blagdana prebaci koja tisuća na račun lokalne katoličke i pravoslavne crkve, a “nama (muslimanima)  svakako je dobro, jer smo u većini”. Mudrac.

Beg protiv države

„Fino je imati novac, ali nije smisao mog života u tome. Ja sam u “džihadu” (ar. جهاد, “napor, borba”), a to vam je prema islamskom vjerovanju borba protiv zla, tj. borba za ostvarenje dobra i ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu. A zlo protiv kojeg se ja borim je država koja je počinila nepravdu otimajući privatnu imovinu. Dat ću sav imetak da se to ispravi“, govori Beg Džo u dokumentarnom filmu. Borio se protiv bivše socijalističke države, a ovu “demokratsku” dobio je na Ustavnom sudu. Njegov život  je istorija sudskih procesa, od kojih su neki trajali i 20 godina. Sve ih je dobio. Trenutno protiv BiH vodi nekoliko paralelnih procesa, uprkos tome što zna da je ovo jedina država u regiji koja nema usvojen Zakon o restituciji. „Znam i da je taj zakon jedan od uslova za prijem u EU, kao što znam da se naše vlasti neće moći vječno ponašati izvan pravila civiliziranog svijeta“, kaže Muhamed Đonlagić. Nažalost, njegova upornost i borba imali su svoju cijenu. Prije nekoliko godina, od suparnika kojeg je pobijedio na sudu, brutalno je pretučen ispred svoje kuće u Jelahu, i to pred očevicima i u po bijela dana. Tužilaštvo je odugovlačilo da pokrene istragu, ali je onda Beg Džo platio najboljeg advokata “koji može sve” (prof.dr. Almin Dautbegović), i napadači su osuđeni na zatvorske kazne.

“Plan B”: “Rodiću se opet!”

Muhamedov život, dakle, ne poznaje kompromise. Uvijek je išao na sve ili ništa: „Znaš, stvari mogu biti ili crne ili bijele. Kao što postoje samo dvije vrste ljudi: dobri i loši“. Zbog svega toga, kao i zbog toga što mu nije problem reći “bobu bob, a popu pop”, mnogi navijaju “da komšiji Muhamedu crkne krava”. Oni koji ga baš mrze i koji nemaju muda da mu fizički naude, pribjegavaju kletvama. Najčešća je: „Neću ti halaliti kad ti dođem na dženazu“, računajući na Muhamedov biološki sat koji otkucava (78 mu je godina). Ali, ne lezi vraže! Sva trojica koja su javno priželjkivali Muhamedov odlazak na onaj svijet, i koji su bili znatno mlađi od njega - umrli su. Muhamed je njima bio na dženazi. I, halalio.

„Budite sigurni, meni još nije vrijeme. Bitno je kako se čovjek osjeća, a ja se osjećam k'o momak. I, nemojte zaboraviti, ja sam u džihadu i živjeću 100 godina ako je toliko potrebno da završim svoju misiju. Imam i 'plan B', ako umrem ‘prije vremena’. Onda zapamtite da sam vjerovao u reinkarnaciju: rodiću se ponovo da završim posao sa državom“, rekao je na kraju u kameru nevjerovatni Beg Džo.

(Muhamed Đonlagić umro je 17. januara 2021. u Jelahu. Aktivirao je “plan B”.)

zosradio.ba/Avaz