Nastavlja se agonija najtežih pacijenata u Federaciji Bosne i Hercegovine koji se nalaze na listama čekanja za lijek.
Proteklih mjeseci gotovo da nije bilo dana da o onkološim pacijentima, koji i po 14 mjeseci čekaju na spasonosnu terapiju, nije bilo govora u javnom prostoru.
Potresne priče
Mediji su svakodnevno pisali, iznosili potresne priče oboljelih koji se, osim sa teškim dijagnozama, bore i sa bezobzirnim sistemom u ovoj državi kako bi ostvarili pravo na liječenje. I pojedini zastupnici, svojim inicijativama, pokušali su i dalje pokušavaju pomoći koliko je to u njihovoj moći.
Nažalost, ništa nije urađeno kako bi se liste čekanja za terapije, koje spašavaju živote, barem smanjile.
Početak jula je, vrijeme godišnjih odmora, i malo ko više od nadležnih federalnih vlasti i razmišlja o problemu teško oboljelih kojima je uskraćeno pravo na propisani lijek. Mnogima su misli zaokupljene planiranjem godišnjih odmora, putovanja ili su već sa svojim najmilijima otputovali na omiljene destinacije, ili su pak usmjereni na predizbornu kampanju koja je odavno počela.
S druge strane, u realnom životu, teški pacijenti, svakodnevno vode bitke za život. Mnogi čekajući terapije, umiru. Iz Udruženja osoba oboljelih i liječenih od tumora dojke “Renesansa” kažu nam da gotovo na sedmičnom nivou neka od njihovih članica izgubi bitku za život. Među njima su i one koje su bile na listama čekanja i lijek kasno dobile.
BiH je jedina država u regiji i Evropi čiji pacijenti čekaju terapiju. Ni u jednoj zemlji pacijenti ne umiru čekajući propisani lijek na listama.
U Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) i dalje ista priča – citostatika danas ima, pa ih sutra nema, i tako mjesecima.
Enida Glušac, predsjednica Udruženja “Renesansa”, kaže kako joj nije jasno šta se dešava po pitanju citostatika.
– Neki citostatici dođu, pa ih bude kratko vrijeme, i onda opet nestanu. Žena, koja se liječi od karcinoma dojke, danas će možda dobiti terapiju u KCUS-u, ali joj niko ne garantuje da će tog lijeka biti naredni put kad dođe po terapiju.
Neki citostatici dođu, ali onda drugih nestane tako da uvijek imamo problem da nekih lijekova nema. Navest ću primjer lijeka Zometa, koji se koristi za metastatski karcinom dojke, a metastaze su uglavnom na kostima. Lijek se više ne nabavlja u BiH. Prošao je lijek Zolendronska (zolendronatna kiselina), čiji je proizvođač Farmaceutska kompanija Teva iz Izraela, a zastupnik im je Pliva iz Hrvatske. Međutim, taj lijek još nije dostupan oboljelima u FBiH. Prema saznanjima Udruženja, lijek je odobren početkom maja, ali ga nema u kliničkim centrima, pa su pacijenti primorani tražiti stare zalihe. Oboljeli su s pravom u panici, jer se radi o ozbiljnoj dijagnozi – ističe Glušac.
Dodaje da su joj iz Plive odgovorili da su oni u RS dobili tender preko Interprometa te da se lijek u tom bh. entitetu redovno isporučuje. U FBiH, kako joj je kaže odgovoreno, tender je dobio MGM sa turskim proizvođačem, te da nemaju informaciju kojim se bolnicama lijek isporučuje.
– Osim toga, i dalje postoji problem za određene citostatike koji su u jednoj indikaciji na Federalnom fondu solidarnosti, u a drugoj nisu, pa su pacijenti primorani kupovati lijek. Vrlo često se za karcinom dojke propisuje imunoterapija keytruda, koja se koristi za melanom i rak pluća i u tim slučajevima je u potpunosti besplatna, dok oboljeli od karcinoma dojke (trostruko negativni rak) moraju, svaki 21. dana plaćati 11.900 KM terapiju – naglašava Glušac.
Koja to oboljela žena u FBiH može sebi priuštiti svakih 21 dan 11.900 maraka za terapiju?
– Takve žene ne postoje na ovim prostorima – dodaje Glušac.
Zbog toga su primorane preskakati terapiju, što se odražava na njihovo zdravlje.
– Karcinom ne čeka da oboljela nabavi lijek, on svakodnevno napreduje, i onda kad pacijentica i primi terapiju, koju je trebala dobiti na vrijeme, ona više ne djeluje onako kako bi djelovala na početku liječenja.
Onkološki pacijent ne može da čeka, terapija se može pomjeriti za dan ili dva i više ne smije. Da vam ne govorim kako se to održava na psihu oboljele žene, da negdje postoji lijek, a da ga ona sebi ne može priuštiti. Ali koga to ovdje zanima i ko to barem pokušava pojmiti od onih kojima je posao da osiguraju pravovremeno i adekvatno liječenje svih pacijenata, a naročito onih najtežih – navodi Glušac.
U Turskoj lijekovi jeftiniji
Neke se pacijentice snalaze pa lijekove kupuju u Turskoj, gdje su, prema riječima Glušac, i do upola jeftiniji nego u BiH kada se kupuju u slobodnoj prodaji.
– Međutim, i to je veliki novac ako uzmete u obzir da ga morate nabaviti svakih 21 dan. Osim toga, ko će vam garantovati da ćete kupiti ispravan lijek i kako ćete ga prenijeti preko granice, a često se radi o lijekovima kojima je potreban hladni program, pa se postavlja pitanje – da li su pravilno transportovani do BiH – navodi Glušac.
Iako je teško oboljele pacijente rizik po vrućinama izvesti na ulicu, Glušac kaže da, ako nadležni u Federalnoj vladi u narednom periodu ništa ne učine, i to će uraditi. Jesen, dodaje, neće čekati!
– Ono što je osnovno je da pacijente treba staviti na prva tri mjesta liste prioriteta finansiranja iz budžeta Vlade FBiH. Oboljeli su sada na sramnom osmom zadnjem mjestu, pod stavkom – ostalo. Iz toga se može zaključiti da pacijenti u našoj zemlji nemaju uopće svoje slovo u zakonu, nego su zavedeni pod stavkom – ostalo. To znači da kada se iz budžeta svi ostali prioriteti izmire, onda, ako ostane išta novca, ide za tu zadnju stavku. Uglavnom dok Federalna vlada dođe do zadnje stavke, novac je već potrošen – kazala je Glušac.
Izvor: Faktor
