Sarajevo ̶ Nakon intervjua koji je dao za ugledeni njemački list Die Zeit, dr. Mustafa Cerić za DEPO Portal odgovara kakav stav treba zauzeti zvanična bh. politika poslije zločina u Parizu, da li BiH prijeti etiketiranje kao “opasne islamske zemlje” koja se poistovjećuje sa radikalnim islamistima, te komentira izjave Milorada Dodika i Srpske pravoslavne crkve.
Gospodine Ceriću, reis Kavazović je osudio ‘zločinački čin koji je izveden nad nevinim ljudima u Francuskoj’, ali ni u jednom trenutku nije komentarisao ono što dio muslimana u svijetu navodi kao uzroke ubistva – a to je objavljivanje karikatura poslanika Muhameda. Kakav zvanični stav, po Vama, treba da zauzme IZ u BiH i da li on treba biti mnogo glasniji?
Naša Islamska zajednica u osobi sadašnjeg reisu-l-uleme Kavazovića ima kontinuitet u svojoj misiji suzbijanja zla i promoviranja dobra. U mnogo težim i rizičnijim situacijama od situacije “Charlie”, Islamska zajednica je pokazala visok stupanj moralne dosljednosti i civilizacijske zrelosti u očuvanju i razvijanju smisla za jedinstvo muslimana, tako da se u Bosni i Hercegovini nije dogodio ni Avganistan ni Irak, iako su neki taj scenarij očekivali i priželjkivali, a neki su i svjesno radili da nam se to dogodi. To se nije dogodilo zato što su Bošnjaci baštinici vjekovne tradicije bosanskog suživota i tolerancije. Oni to čuvaju kao zjenicu svoga oka. Osim toga, kao starosjedioci, Bošnjaci su izgradili poseban osjećaj odgovornosti prema svojoj zemlji i državi. Negdje u dubini svoje svijesti ili podsvijesti, Bošnjaci imaju taj osjećaj da ih se gleda kao heretike i sa zapada i sa istoka, jer oni nisu ničiji, već samo svoji, a opet kao da su svačiji pa se čini da ih svi mogu svojatati. No, na kraju svima postane jasno da su Bošnjaci neuhvatljivi i da ih se ne može navesti ni povesti tamo gdje im nije mjesto. Vidite, to nešto što nije ničije u njihovoj duši, Bošnjake čini posebnima u njihovoj vjeri i kulturi. Za očuvanje te posebnosti u vjeri i kulturi kod Bošnjaka najviše je zaslužna Islamska zajednica, koja može biti uzor za Europu, koja treba shvatiti da je došlo vrijeme za institucionalizaciju islama na način uspostave strukturalne organizacije islama u vjerskom i kulturnom smislu.
Šta znači to da je došlo vrijeme za institucionalizaciju muslimana?
Prošlo je vrijeme volonterskog predstavljanja islama i muslimana u Europi. Vrijeme je da islam na starom kontinentu dobije oficijelno lice i uvjerljivo očitovanje, koje u sebi sadrži kulturnu i civilizacijsku poruku suživota islamske i zapadne civilizacije kao sijamskih blizanaca. Tu vidim značajnu ulogu naše Islamske zajednica, koja treba da prepozna taj historijski izazov i hrabro se prihvati zadatka da pomogne Europi da riješi jedan od najizazovnijih pitanja za nju u ovom, 21. stoljeću, a to je reguliranje statusa islama kao sastavnog dijela europskog života.
Vrijeme je da islam na starom kontinentu dobije oficijelno lice i uvjerljivo očitovanje, koje u sebi sadrži kulturnu i civilizacijsku poruku suživota islamske i zapadne civilizacije kao sijamskih blizanaca
Gdje su u svemu tome bh. vlasti? S jedne strane imamo sablasnu šutnju, dok sa druge strane Dodik zadovoljno trlja ruke i kliče kako je ‘oduvijek bio u pravu’, mada je izjavio i da ‘nisu svi muslimani teroristi’?
Dodiku bi bilo najbolje da šuti zato što je on posljednji čovjek koji treba da govori o bilo kojoj vjeri, jer on o tome ništa ne zna i ništa ne razumije, posebno ne o islamu. Naročito je ogavano slušati Dodika kako govori da “nisu svi muslimani teroristi”. Umjesto toga, pozivam ga da ove godine dođe u Potočare, Srebrenicu, na 20. godišnjicu genocida nad Bošnjacima. Pozivam ga da 11. jula ove godine u Potočarima, a po zahtjevu hrišćanskog učenja, prizna grijeh genocida, da se pokaje u ime srpskog naroda te da zatraži oprost od Bošnjaka, a potom da jasno i nedvosmisleno položi zavjet pred Bogom i svijetom, opet u ime srpskog naroda, da se to više nikada neće ponoviti. Zasigurno, taj Dodikov čin bi nas poštedio kvalifikacija kao što je da “svi Srbi nisu četnici”, kao ni da “svi Srbi nisu genocidni”. Dakako, tada ni Dodiku ne bi palo na pamet da govori da “nisu svi muslimani teroristi”, jer takve priče samo produbljuju nepovjerenje i udaljuju nas jedne od drugih.
Kako komentirate zvanični stav Srpske pravoslavne crkve koji je, za razliku od zvanične bosanske politike, vrlo jasan i izričit?
Zvanični stav Srpske pravoslavne crkve kojim pozivaju medije u Srbiji da ne objavljuju Poslanikove karikature, ukazuje da je moguće graditi međusobno povjerenje i uvažavanje za dobrobit svih. A što se tiče bosanske politike, čini mi se da je ona trenutno u nekom grču, pa nije čudo što ne zapaža šta se događa u svijetu. Pariz nije daleko od Sarajeva, kao što ni Sarajevo nije daleko od Pariza, i zato Sarajevo ne može biti ravnodušno prema događanjima u Parizu, kao što ni Pariz nije smio biti ravnodušan prema događanjima u Sarajevu.
Ali, ipak, jeste bilo ravnodušno… prilično?
Možda neko misli da Sarajevo ima pravo na osvetu, ali ja mislim da osveta nije duh Sarajeva. To da Sarajevo ima pravo na osvetu primijetila je parižanka F. Hartmann, koja je kazala: “Svjesna sam da se poneki tajno raduju što nam se to dešava, jer je prije dvadesetak godine Evropa izdala svoje vrijednosti u Bosni.“ Pa ipak Sarajevo je, unatoč političarima koji se nisu najbolje snašli u ovoj, vjerovatno, najvećoj europskoj krizi sigurnosti od opsade Sarajeva, pokazalo svoju solidarnost sa Parizom na druge načine bez obzira što politički Pariz nije na vrijeme pokazao svoju solidarnost sa Sarajevom kad nam je bilo najteže. Znam da je mnogim Sarajlijama zasmetalo zašto država Bosna i Hercegovina nije bila zastupljena bar na nivou državnog premijera u pariškom historijskom mimohodu 11. 01. 2015. god. Taj prigovor donekle ublažava prisustvo državnog ministra vanjskih poslova. Da li je naša politika htjela poslati neku poruku Parizu ili je to samo stanje duha “onako” bez jasnog stava, teško je zaključiti, ali u svakom slučaju Sarajevo je dio Europe i zato mora aktivno sudjelovati u svim europskim događanjima – prijatnim i neprijatnim.
Možda neko misli da Sarajevo ima pravo na osvetu, ali ja mislim da osveta nije duh Sarajeva
Konkretno, kakve posljedice ovakvi i slični napadi, poput ubistva u Pariz, mogu imati po BiH, odnosno da li nam prijeti poistovjećivanje sa tzv. radikalnim islamom i etiketiranje BiH kao ‘opasne islamske zemlje’?
Prvo, nije zločin biti musliman, niti je islam vjera terora. Oni koji to uporno žele da nametnu muslimanima su, u stvari, ksenofobi ili islamofobi. Oni su ti koji ne prihvataju drugog i drugačijeg. To je posebno važno primijetiti za našu zemlju, gdje smo mi muslimani većina. I umjesto da nam se Europa ispriča, da ispravi svoju kardinalnu grešku za genocid te da nam osigura funkcionalnu državu i olakša nam život nakon neviđenog stradanja, Europa moralizira i politički nas driluje u stvarima u kojima mi Europi možemo biti učitelji. Prilika je ovo, stoga, da pozovem Europu da prihvati bosanske vrijednosti kao svoje, odnosno da sebe i svoje vrijednosti otkrije u Bosni kako bi ispravila svoju grešku, dopuštanjem da se te bosanske vrijednosti suživota i tolerancije, koje treba da budu i europske vrijednosti, nasilno naruše etničkim čišćenjem i genocidom. Svi znaju da je Bosna pod teškim pritiskom svojih susjeda, da je susjedi neprestano guše, da joj nedaju da slobodno diše u svojoj raskošnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zato, imam potrebu da kažem Europljanima: – Nemojte tovariti na bosanska umorna leđa svoje (svjetske) probleme. Bosni je dosta nositi se sa svojim problemima. Poštedite Bosnu od problema s kojima ona nema ništa. Zar nije tačno da iz Francuske, Velike Britanije i drugih europskih zemalja ima mnogo više dobrovoljaca koji odlaze u Siriju i Irak, i to ne samo muslimana već i drugih, nego što ih ima iz Bosne. Zašto bi Bosna bila etiketirana kao «opasna»? Napad u Parizu su izveli francuski državljani. Ništa nije nastalo u Bosni. U Bosni se dogodio genocid, kojeg nije zaustavio ni Pariz ni London. Bosna je bila poligon, bez njene volje, za ispitivanje, uključujući i tzv. mudžahidine, koji su i pored embarga, većina njih, volšebno dolazili na teritoriju Bosne i Hercegovine, preko Europe! U Bosni je islam vjekovna vjera i kultura, islam koji nikome nije nanio nikakvog zla. Srpski agresori su srušili na hiljade džamija i mekteba koji su postojali vijekovima, a danas nam prigovaraju da gradimo džamije koje su, kako kažu, neprimjerene i netipične za Bosnu. Kažu, nije to naš, stari stil. Tako je. Taj stari stil je srušen u bestijalnoj agresiji i zločinu genocida. Zbog toga se Bošnjaci neće izvinjavati zbog svoje vjere, zbog svog osjećaja za suživot i toleranciju. Bošnjaci se ni na koji način ne osjećaju krivima. Naprotiv, mi smo ponosni na našu vjersku i kulturnu tradiciju, koja nas uči suživotu i toleranciji. Stoga, Bosna je bila i ostala dio rješenja, a nikako dio problema. Naravno, mi ne možemo zaboraviti da su Amerika i Francuska bile ključne 1995. godine da se zaustavi agresija na Bosnu. Zbog toga, Bosna ima obavezu da danas bude uz Francusku i pomogne joj. No, da bi Bosna mogla biti od pomoći, Europa mora pomoći njoj i omogućiti joj da stane na vlastite noge, a ne da ju se kažnjava zbog islama i autohtonih muslimana u njoj.
Često napominjete da BiH treba biti model po kome bi u Evropi trebao da funkcioniše suživot sa muslimanima… Možete li pojasniti – kako?
Bosna može biti model za rješavanje kriza i Bošnjaci, kao europski narod, mogu odigrati ključnu ulogu i pomoći Europi da pronađe rješenja za ovakve situacije. Dakle, umjesto da se gleda na Bosnu kao na problem za Europu, Europa treba Bosnu prepoznati kao dio rješenja za svoje probleme. Uvjeren sam da je Bosna spremna preuzeti tu ulogu za opće dobro Europe, koja na početku 21. stoljeća treba da nađe svoj mir i sigurnost nakon teških iskušenja u 20. stoljeću.
Taj Dodikov čin bi nas poštedio kvalifikacija kao što je da “svi Srbi nisu četnici”, kao ni da “svi Srbi nisu genocidni”
Ogroman broj komentara bh. muslimana na društvenim mrežama i portalima odnosi se na opravdavanje i veličanje masakra u Parizu, a počesto se u njima izriču i razne prijetnje… Kakav je Vaš stav prema ovoj vrsti, sve opasnije, komunikacije?
Živimo u vremenu velikih mogućnosti komunikacije, u vremenu društvenih mreža. Sporni komentari su poziv da svi moramo biti budni i oprezni. Ne smijemo stvari bacati pod tepih i ponašati se kao da je sve pod kontrolom. Nikad nije moguće da sve bude pod kontrolom, ali jeste moguće da svi budemo svjesni svojih odgovornosti te da shvatimo da se određeni problemi ne mogu rješavati represijom, već odgojem ili preodgojem onih koji u određenom trenutku mogu narušavati uspostavljene moralne i pravne norme u društvu.
Treba li to biti alarm za uzbunu bh. vlastima, Islamskoj zajednici u BiH, ali i građanima BiH koji ne misle isto?
Mislim da je najvažnije da sami sebi priznamo da imamo problem, te da shvatimo da se mi sami moramo suočiti s tim problemom. Mladost nije problem sama po sebi. Naprotiv, mladost je najkreativnije životno doba i zato je obaveza nas starijih, koji smo prošli to doba, da razumijemo mladost te da tu mladalačku kreativnost upravimo pozitivno. Taj buntovnički duh mladosti treba uočiti, treba ga uvažiti i uposliti u općekorisne stvari za društvo. Mladost hoće da osjeti da je od koristi, pa ako joj se ne dopusti da to osjeti na pravi način, ona će naći neki drugi način da to manifestira. Ovdje je uloga svih onih koji imaju znanje i položaj da se udruže u jednu organiziranu akciju komunikacije sa mladima kako bi oni osjetili da su važni i korisni za društvo. Ja mislim da mi u Bosni, prije svih, moramo ozbiljno shvatiti potrebu rada sa našom omladinom kroz programe od dječjih vrtića pa do škola, džamija, crkava, medija te političkih diskursa.
Moja poruka je da se svi urazumimo i da se niko ne poigrava tuđim svetinjama, već da svako voli svoje, a poštuje i tuđe
Isus je često bio predmet karikatura, vjerovatno i češće nego Muhamed. Kako to da nakon njegovih karikatura u muslimanskom svijetu nikad nije zavladala histerija, iako se, takođe, radi o Allahovom poslaniku?
Dobra vam je to primjedba. Mislim da je bilo reakcija u muslimanskom svijetu i zbog ismijavanja Musaa i Isaa, a.s., ali, kao što rekoste, ne tako glasno kao zbog karikatura o Muhamedu, a.s. To se može obrazložiti na dva načina. Prvo, muslimani smatraju da je Musa, a.s., prije svega, središnji lik judaizma, iako se može reći da je Musa, a.s. isto tako važna religijska ličnost u islamu, dok je Isa, a.s. središnja ličnost u kršćanstvu, ali i u islamu Isa, a.s. zauzima važno mjesto. Naravno, ličnost Muhameda, a.s. u praksi muslimana prevladava i zbog toga su muslimani preosjetljivi kada je riječ o odnosu prema liku i djelu Muhameda, a.s. Drugo, zasigurno ni Jevreji ni kršćani nisu ravnodušni prema neprimjerenim karikaturama o njihovim vjerskim vrijednostima i zato mislim da nije ispravno upoređivati jedne ili druge u smislu kako jedni podnose skrnavljenje vjerskih vrijednosti, a drugi ne podnose. Nije primjereno očekivati od muslimana da se na isti način odnose prema svojim vjerskim vrijednostima, na način kako to rade Jevreji ili kršćani. Prema tome, ako je sloboda mišljenja i govora vrijednost za jedne, onda isto mora vrijediti za sve, a to znači da se mora prihvatiti zahtjev muslimana, kao njihovo mišljenje i sloboda savjesti, da se u njihove vjerske vrijednosti ne dira na način ismijavanja i podrugivanja. Karikature o Muhamedu a.s. nisu smiješne, već su uvredljive muslimanima, i zato, niko nema pravo muslimanima nametati svoj ukus po pitanju humora.
Ubijeni urednik sedmičnika ‘Charlie Hebdo’, Stéphane Charb Charbonnier, jednom prilikom je izjavio, komentarišući objave karikatura poslanika Muhameda i reakcije muslimanskog svijeta na njih, da ‘muslimane ne treba tretirati kao djecu koju se ne smije šokirati’. Šta mislite o toj izjavi?
Zašto muslimane uopće tretirati „kao djecu koju se ne smije šokirati“? Ovakve izjave su odraz neprimjerene umišljenosti i oholosti onih koji misle da su mjera svih stvari i da njihovi stavovi, mišljenja i ukusi trebaju biti neupitni. Naravno, ne slažem se s agresivnim reakcijama na slobodu izražavanja, pa i karikatura, ali isto tako ne prihvatam logiku da „ako se ne slažeš sa mnom, protiv si mene, odnosno protiv si civilizacije“. Takvi rigidni stavovi i isključivost obje strane samo se međusobno pothranjuju u širenju mržnje i nasilja. Prema tome, moja poruka je da se svi urazumimo i da se niko ne poigrava tuđim svetinjama, već da svako voli svoje, a poštuje i tuđe.
