BILALOVIĆA HAN
(pripovjest iz tešanjske prošlosti)
Omnia
mea mecum porto
(Sve svoje sa sobom nosim)
Kao i svaka
druga kasaba u vilajetu i ova je imala svoje dobrotvore i njihove zadužbine.
Dobri vakif Gazi Ferhad-beg, Allah da mu duši grijehe prosti, u davna vremena
dȁde izgraditi džamiju, mekteb, medresu, karavan saraj, brojne dućane, sve ono
što je trebalo varoši da se uzdigne u rang kasabe i što je bilo neophodno za
život čaršinlija. Kasaba je imala i svoje hanove. Neki od njih podigoše se u
samoj čaršiji, a neki u njenoj neposrednoj blizini.
Na
južnom ulazu u kasabu, odmah pokraj puta, u neko doba iza Griča iznikao je Bilalovića
han. Zna se samo da se prvi vlasnik hana zvao Mujo Bilalović i da je došao iz okolice
vezirskog grada.
Han
je imao prostrano dvorište koje se steralo do niske obale obližnje rječice,
jednim dijelom natkriveno kao trijem, gdje bi za nevremena putnici vezivali
konje. Prizemlje građeno od kamena trepčaka i riječnih oblutaka, popođeno
hrastovim podnicama, služilo je kao magaza za smještaj robe koja je pristizala
u kasabu starim karavanskim drumom. Dva manja prozora magaze, okrenuta prema Crnom
vrhu, imala su kapke ojačane željeznim demirima zbog svakojakih lupeža koji bi se
mogli uvući i pokrasti robu.
Na
gornji boj hana, doksatno izbočen preko vanjskog zida, izgrađen od ćerpiča i
ojačan hrastovim hatulama penjalo se basamacima iz dvorišta. S obje strane
širokog hodnika nalazile su se četiri sobe. Dvije okrenute prema obližnjem
greblju Šehagićki, a dvije su gledale na drum koji je vodio ka susjednoj
planini. Prva soba s desna u hodniku bila je divanhana, sa odžakom koji je
handžiji služio za pečenje kahve. Dvije sobe nasuprot nje služile su za
prenoćište putnika, a zadnja na kraju hodnika bila je soba ovdašnjeg kajmakama.
Iako okrenuta prema drumu pendžeri na njoj uvijek su bili zakriveni zastorom.
Dok su u drugim sobama stropovi bili pokovani s prosto obrađenim tahtali
daskama, u kajmakamovoj sobi je strop rađen kao šiše, lijepo dekorisano floralnim
motivima, žute, zelene i smeđe boje. U uglu sobe bila je furuna sa gleđisanim
lončićima, iz kojih se širila ugodna toplina tokom hladnih zimskih dana. Kao i
druge kuće u kasabi han je imao četverovodan krov, pokriven šindrom.
Za
kajmakama čudnog imena – Iznogud, nije se znalo odakle je došao u čaršiju, ali
od kada se namjestio u hanu, počeše sve češće svraćati osim putnika dobronamjernika
i razni sumnjivi tipovi, žbirovi i uhode, sudeći bar po izgledu. Sjedeći na
tvrdoj sećiji u ćošku sobe polahko su dizali, s vrelih mangala, fildžan i srkali
kahvu, nijemo promatrajući šta se govori i dešava okolo njih.
Čaršija
ko čaršija, zatvorena u svoj dunjalučki svijet, na sve pridošlice odvajkada je gledala
s podozrenjem i nepovjerenjem. O Iznogudu se baš svašta pričalo, da je u
mladosti jedno vrijeme boravio u šizmatičkoj zemlji susjedu Carstva, gdje je
pripreman za obavještajne poslove, da je ratovao na Oziji gdje za sultana uludo
izgibe cvijet mladosti ove čaršije. Govorilo se i to da je vlastohlepan i
častohlepan, podmitljiv, sklon intrigama i spletkarenju, a naročito da voli
žene. Žene, one mlađe i naočite, nije bilo važno da li su pametne i školovane, smještao
je u hastahanu, upravu kod mudira, mekteb, medresu, čak i u staretinarnicu. Zato
su, u znak zahvale, gotovo svakodnevno hametice hrlile u han da bi uz kahvu prenosile
taze habere šta ko priča i radi.
Sjedeći
na minderu, rukama podnimljen i duboko zamišljen, Iznogudu naumpade priča iz drevnih
vremena, kada je na sultanovom dvoru bio jedan poseban činovnik: evet-efendija.
Evet-efendija nije imao nikakvog posla, njegova jedina dužnost bila je da klima
glavom, u znak odobravanja, na sve što sultan kaže. Okružujući se poslušnim saradnicima
i ulizicama dugo se održao na vlasti. „Takvo okruženje stvorio sam i kod sebe“,
pomisli kajmakam.
Vješto
spletkareći pleo je mrežu doušnika širom kajmakamluka. Naučio je i staro i
mlado da mu dolaze s vijestima. Iz svakog sela bila su najmanje dvojica
doušnika, ali su navraćali u različite dane, da se ne susretnu, te je na osnovu
njihovih informacija stvarao sliku o raspoloženju naroda. Neki su dolazili i s
molbom za određene usluge, a one nikada nisu bile besplatne. Kod Iznoguda su se
rješavala sva životna pitanja i problemi, od bračnih, socijalnih, izgradnje
puta ili kuće, do zaposlenja. Izgradio je paralelnu strukturu vlasti.
Stvorio je
snažnu i sebi odanu grupu pristalica, spremnih kao čopor da kidišu na sve i
tako je narod držao u stalnom strahu. Povremeno su tinjala nezadovoljstva i
izbijale pobune, ali je na prvi znak neposluha slijedilo
javno premlaćivanje ili u najboljem slučaju progonstvo i pad u nemilost, kao jasna
poruka i opomena ostalim. Naročito je bilo opasno kada su se digli najbliži
saradnici i viđeniji ljudi kasabe zbog nameta za kupovinu novih odaja kajmakama.
Svaki prvak bio je obavezan donijeti najmanje dvije hiljade dirhema, što je i za
neke od njih bio ogroman novac. Međutim, novac je potrošio sa svojim rastrošnim
i raskalašnim sekretarom, a da odaje nije otkupio. Handžija, nepodmitljiv
čovjek i nespreman na politička potkusurivanja, dao je rok za iseljenje. Ipak
je uspio nekako smiriti njegovo nezadovoljstvo, malo lažnim obećanjima, malo
prijetnjama. Znao je da samo na takav način upravljanja može opstati na vlasti.
„Allah je milostiv, oprostiće mi grijehe“, pomisli kajmakam.
Za
veći dio prljavih poslova bio je zadužen njegov vjerni Kurto. Kurto je, između
ostalog, obavljao razgovore sa ilumli i kalemli ljudima, onima koje je mudir
namjeravao primiti u službu. Tako je jedne prilike ispitivao i muderisa koji ga
je učio. Prethodno, dobio je mig da on ne smije proći.
Čaršijom
se pronosio glas da je kajmakam u više navrata odbijao naredbe iz šehera. U
jednom trenutku govorilo se i da se odmetnuo, ali to je bila samo varka – da se
riješi suparnika u šeheru. Epizoda njegova neposluha završila se pokajničkim
povratkom pod skute vezira, jer je kajmakam sanjao kako da postane vezir
umjesto vezira. U gadne neprilike zapao je nakon posljednjeg rata, a sve zbog
pružanja utočišta stranim plaćenicima. Ćato je danima brisao iz deftera njihova
imena i druge lične podatke, jer je zbog toga letjela glava.
S
lokalnim mudirom nije bio u najboljim odnosima, ali je to lukavo skrivao. Onda
kada je ovaj prije više ljeta imenovan za pomoćnika mudira u Konaku, potajno je
po tataru poslao prijavu u šeher protiv njega. Iako je mufetiš, časno radeći
svoj posao, ustanovio da mudirov pomoćnik nema ispravne papire i naložio da se
odstrani s dužnosti, stari mudir uzeo ga je u zaštitu. Ubrzo se sve zataškalo.
Sasvim slučajno, jedne prilike prisustvujući prijemu u divanhani, čuo je
pomoćnika mudira kako šaptom podsmješljivo ogovara starog mudira: „Vidi ga u
kakvim otrcanim cipelama dolazi u konak“. Potvrdile su se njegove slutnje da je
nezahvalan i loš karakter, te da na njega ne može dugoročno računati. Primijetio
je i to da, isto kao ni on, ne trpi u svojoj blizini pametnije i sposobnije
saradnike jer bacaju sjenu na njega, a mogli bi postati i opasni takmaci u
borbi za vlast. Sjeme davno posijano počelo je da niče.
A mudir porijeklom iz Kara Daga, podaljeg sela
kadiluka, kao mlađahan čovjek ušao je u politiku. Ambiciozan, naporno radeći,
dokazivao se prethodnim lokalnim glavarima – ranije starom mudiru koji ga je
uzeo u zaštitu od mufetiša i onom potonjem, mudrom alimu bezgranično sklonom da
svakom čovjeku vjeruje. Kod potonjeg, koji ga je pripremao za svoga
nasljednika, počeo je krčiti put vlastitoj karijeri. Po prirodi inteligentan,
ali i lukav, bešćutan i bolesno tašt, svetio se svima redom ko mu se na bilo
kakav način zamjerio. Onaj mufetiš iz šehera, davno to bijaše, dȁde mu,
čaršinlijama neobičan i nerazumljiv, nadimak Farsa od oglasa. Ljudi u kasabi dugo vremena su gonetali šta mu to
znači, dok im jedne prilike nije u Kahvi neki
stari mudrac, smijuljeći se, pojasnio: „Znate, ovaj naš mudir mnogo voli da se
krije iza zakona, on vam sve lijepo tako umota da ga je milina gledati i
slušati, i da je svakom potaman. Ali ima ovdje jedan sihribaz koji ima moć gledati
u budućnost i zna ko će na koje mjesto sjesti, gdje je čija nafaka. E naš mudir
potajice koristi njegove vidovnjačke sposobnosti“. Ve la havle ve la kuvvete,
isčuđavale su se čaršinlije. Tek sada im ništa nije bilo jasno.
U
kovanju planova dobro se izvještio. Naučio je u hanu sve marifetluke. Sultan u
Stambolu imao je svoj divan, na kojem se savjetovao sa najumnijim ljudima o
svim važnijim državničkim pitanjima. Svi šeheri u Carstvu imali su također svoj
ikindija-divan, a ova kasaba imala je baška svoje „mudrace“, koji su se
skupljali na akšam-divan. Bilo u Konaku ili u hanu tu su raspravljali o
politici. Ali postojao je i onaj kućni divan koji nije smio svako da vidi. Kada
mahala u Kara Dagu zamrije i niko više ne hoda sokakom, u mudirovu kuću tiho su
se uvlačili njemu odani ljudi i do duboko u noć, uz kahvu, dogovarali poslove.
Istovremeno, iako je znao za onu prijavu mufetišu ulizivao se kajmakamu i
udvornički ponašao kao da među njima odvajkada vlada idila. Strpljivo je čekao
svoj trenutak, i dočekao.
„Nije
bilo nimalo lahko ni jednostavno doći na vlast“ prisjećao se mudir, gledajući u
ogledalu svoju rano osijedjelu, proćelavu glavu i ugodno popunjeno tijelo od
lagodnog života i moče koju je umakao zajedno sa čaršijskim imamom. Noćima je
kovao planove i smišljao kako da dođe na vlast. Jer, čaršija ga ne voli, istina
i on nju mrzi i nikada njome ni ne prošeće, a opoziciju ima i u vlastitim
redovima. Zato se okrenuo lokalnom hodži, svom starom ahbabu, dobrano ogrezlom
u materijalni svijet. Znao je moć uleme i utjecaj njihovih poruka sa hutbe na
vjernike. I nije u tome pogriješio. Uz njihovu pomoć, podršku svojih ljudi na
terenu, a i onog muderisa koji mu pripisa glasove čaršije, postao je mudir.
Pobjedu je slavio uz veličanstven vatromet iz imamovog konaka.
„Moraću
se odužiti svima, a posebno mom ahbabu muderisu. Na kraju zahvaljujući njemu hanuma,
moja Jabuka (kako i Mađari imaju lijepih imena) mi se vrati iz muhadžirstva, iz kaurske zemlje sa sjevera
i kod njega u medresi zaposli“. Dobro se prisjeti nije zaboravio, vrijeme je
maknuti onog muderisa iz staretinarnice koji ga je učio tokom rata, a mogao bi
ovoga postaviti na njegovo mjesto. „Već ga odavno mjerkam, previše dobro radi i
ništa me ne pita. Lahko ću naći izgovor. Ti stari prvaci ranijeg mudira skloni
su neposluhu i umišljeni da sve znaju“. Prisjeti se jedne muderisove priče o
rimskom caru Kaliguli, oholom i pomalo ćaknutom koji je imenovao svoga konja
Reksača za senatora, sve u namjeri da se izruguje senatu. Povijest je zbilja
okrutna, baš sve bilježi. “Istina, ja ne idem toliko daleko, a to što mi
čaršija i raniji mudiri zamjeraju da ovi moji saradnici nisu plaho sposobni,
nije ni važno. Allah je milostiv, on sve prašta i zna da sam morao raditi po
nalogu. Ponekad, doduše, radio sam i na svoju ruku, onda kad me šejtan obuzme“.
Čuo
je od žbirova da se čaršija buni što redom smjenjuje njihove uglednike u vlasti.
Da je konak postao leglo korupcije, bezakonja i nepravde, umjesto da bude bastion
za odbranu zakona, pravde i poštenja. Bune se što je nakon posljednjeg povodnja
kupio još jednog ata, od onih Dačana (da ne bi gazio glib), i pored toga što
već ima čistokrvnog germanskog lipicanera, dok je njegov prethodnik mudir jahao
skromno bosanskog brdskog konjića. Također, po kasabi govore: „Što ranije mudri
mudir sagradi, ovaj novi razgradi. Napravio je rusvaj u kasabi, uništio je vijekovima
staru kaldrmu po mahalama, ruši i nagrđuje druge starine (čak su i iz šehera
zbog toga intervenisali), pa on ne zna ni utabanim stazama svoga prethodnika
hodati“. Sve to ga je pogađalo i dovodilo do bijesa, ali opet pomisli: „Ma sve
ću ja njih posmicati, nisam ja seoski muhtar. Prošlo je vrijeme kada su seljaci
plaćali maltarinu samo da bi došli na pazarni dan u ovu čaršiju Malo će se oni žaliti
pa smiriti, znam ja njih kao zlu paru. Baciš im mrvice i zaborave zlo što si im
radio. Svi oni gledaju samo svoj interes“.
Jedne
prilike mudir se zadesi u Bilalovića hanu kada tatar na konju donese bujuruldiju
iz šehera, u kojoj stoji da se više ne računa na kajmakama. Pao je u nemilost
vezira. Svi prisutni bili su zatečeni i samo su šutke zurili u prazno. Kroz
glavu mu kao strijela proleti misao:
„Kao da je jučer bilo, a ima već šesnaest ljeta od kada je preselio na ahiret
stari vezir. Od tada, kao da je nestala i ona zehra pravde i poštenja, došli su
neki novi prvaci koji više vode brige o sebi, nego o narodu. Ovdje se godinama
vodila politika, ona lokalna, a i državna. Uz vatromet, zurle i talambase
slavile su se pobjede i stoički trpili rijetki porazi. Postavljali su se i
smjenjivali lokalni prvaci i često na pravdi Boga skidale glave, samo da bi se
zadovoljila nečija sujeta. Prisjeti se mudir mnogih o koje su se ogriješili, a
sada se evo i kajmakamova zvijezda gasi. Možda nas sustiže nečija kletva, možda
je zbog nas cijela kasaba pala u nemilost vezira i šehera. Davno su rekli: „Ko
se mača lati od mača će i poginuti. Nego ti vodi računa o sebi i prestani se više
zamjeriti ljudima, jer sve se pamti i bilježi. Jednog dana kada skinem ovo
mudirsko odijelo, opet ću biti samo seoski učitelj. Teže je to reći nego
uraditi“, uz težak uzdah pomisli mudir.
Bilalovića
han krio je još mnoge druge tajne, a kasaba za pola milenijuma svoga postojanja
pamtila je i sretnija vremena. Istina rijetko, kao da je pravda začin kojim se
blaži gorčina teškog dunjalučkog života. Na vlast su češće dolazili oni oholi,
okrutni, gramzivi i pohlepni, a takvih je bilo puno, koji su u njoj vidjeli samo
zgodnu priliku za brzo sticanje imetka i odlazak u šeher na bolji položaj.
Oktobar 2019.
godine
Rječnik manje
poznatih riječi:
basamaci
– stepenište
bujuruldija
– pismena naredba vezira
ćerpič
– cigla sušena na suncu
defter
– zvanična knjiga administracije
demir
– gvozdene šipke koje čine rešetku na prozorima
dirhem
– srebreni novac u Osmanskom Carstvu
divanhana
– predsoblje na spratu u starim građanskim
kućama, mjesto za razgovor
haber
– vijest, glas, obavijest
hametice
– sasvim, potpuno, listom, odreda sve
han
– kuća ili zgrada koja služi za svratište i prenoćište putnika
hastahana
– bolnica
hatula
– drvene grede koje se polažu vodoravno u zid od čerpića
kajmakam
– zastupnik vezira u jednom upravnom području
kasaba
– manji grad u osmansko doba
minder
– sećija, šiljte ili slamnjača koja se stere po sećiji
medresa
– muslimanska vjerska škola u koju se stupa po završetku mekteba
mekteb
– muslimanska vjerska osnovna škola
muderis
– nastavnik, profesor medrese
mudir
– upravitelj sreza u osmansko vrijeme
mufetiš
– inspektor
muhadžir – izbjeglica, iseljenik
odžak
– ognjište
pendžer
– prozor
šindra
– drveni pokrov na kućama
tatar
– poštar konjanik u Osmanskom Carstvu
taze
– svjež, nov
vilajet
– provincija, pokrajina jednog valije ili vezira
Piše:Jasmin Mandžukić.
