Uz ekonomske i političke razloge za stvaranje i širenje
manipulativnih sadržaja u medijima i na društvenim mrežama, fact-checkeri
prepoznaju još jedan motiv – popularnost
Autor Mladen
Obrenović / Analiziraj.ba
„Moramo odbaciti kulturu u kojoj se manipulira činjenicama
ili ih se čak i izmišlja“, poručio je u inauguracijskom govoru američki
predsjednik Joe Biden. The New York Times odabrao je tu rečenicu
za citat dana. Govorio je Biden tom prilikom o mnogo čemu, među ostalim i o
vrijednostima koje definiraju građane Sjedinjenih Američkih Država. Iako je
istinu spomenuo posljednju, posvetio joj je najviše pažnje:
„Protekli tjedni i mjeseci naučili su nas bolnu lekciju.
Postoji istina i postoje laži. Laži izgovorene za moć i zaradu. Svakome od nas
je dužnost i odgovornost – kao građanima, kao Amerikancima i posebno kao
liderima […] da branimo istinu i porazimo laži.“
Dva tjedna prije inauguracije na istom mjestu dogodila se
jedna od najvećih kriza u američkoj povijesti – nasilni upad pristalica
Bidenovog prethodnika Donalda Trumpa u Kongres. Uz sve očite i jasne
dokaze tko ih je pozvao i ohrabrivao (jer su izbori, navodno, pokradeni),
a potom i raspustio (pozivom da pođu kući odmah), koje su vrijednosti
promovirali i kome skandirali, čije su glave tražili i oznake nosili,
društvenim mrežama i medijima
sumnjivog kredibiliteta ubrzo je raširena priča kako su nerede
izazvali pripadnici pokreta Antifa, pa čak i Black Lives Matter. Sve je to
prenošeno u medijima i medijima na području Balkana – od onih koji
takve sadržaje i prenose (poput Sputnika i InfoSrpske) do onih
koji nastoje držati svog kredibiliteta (kao što su Večernje
novosti). I takve su teorije na anonimnim portalima i društvenim mrežama
branile gorljive Trumpove pristaše, prije svega u Srbiji.
Koliko god bila nelogična, neutemeljena i, na kraju,
neistinita priča koju je pokrenuo The Washington Times, portal koji
i inače objavljuje neprovjerene i netočne sadržaje, mnoge od njih označene i
kao teorije zavjere (i kojeg mnogi pomiješaju s uglednim The Washington
Postom), naišla je na značajan odjek, dobila mnogobrojna odobravanja i
dijeljenja. Društvene mreže pokazale su u tome svu tamu svog naličja.
Sve brutalnija zloupotreba društvenih mreža
Velika promjena u pristupu informacijama posljednjih
desetljeća dolazi s povećanim korištenjem društvenih mreža za informiranje,
podsjeća nezavisna istraživačica Sanela Hodžić. I smatra da to po sebi
nije nužno loša stvar.
„Istraživanja na globalnom nivou pokazala su da društvene
mreže omogućavaju građanima da budu izloženi različitijim gledištima i
pluralnijim informacijama nego što je to bio slučaj samo putem mainstream
medija. Svjedoci smo i sve brutalnije zloupotrebe društvenih mreža za političku
promociju uz pomoć dezinformacija i drugih problematičnih sadržaja“, konstatira
Hodžić.
S druge strane, nastavlja, „građanima općenito nedostaju
vještine za adekvatno razumijevanje i učešće u komunikaciji“. Stoga smatra da
su države u kojima obrazovanje u značajnoj mjeri uključuje i razvoj takvih
vještina „nesumnjivo u prednosti, jer uče građane kako procijeniti pouzdanost
informacija, razumijevati interese koji stoje iza određenih komunikacijskih
praksi, kritički razmišljati o informacijama i na konstruktivan način i uz
informatičko-tehnološke kompetentnosti učestvovati u njoj“.
Bez obzira odakle građani crpili informacije – putem medija
ili društvenih mreža – znanstvene studije su dokazale da građani uglavnom
biraju, a potom i vjeruju onim informacijama koje potvrđuju njihovo viđenje
stvarnosti. One suprotne odbacuju kao iskrivljene i pristrane. Tako je bilo i u
promatranom slučaju upada u američki Kongres i naknadnog širenja
dezinformacija.
„Ljudima su kognitivne pristranosti i pogreške u
razmišljanju zapravo urođene jer je neophodno usvojiti određene kognitivne
sheme i vršiti selekciju informacija da bi bili u stanju tumačiti svijet i
donositi zaključke“, objašnjava psihologinja Emina Žuna. Problem je,
dodaje, kada se to „počne primjenjivati za sve sadržaje, te se stavovi i
zaključci donose prebrzo bez obzira na postojanje suprotnih dokaza. Nekad je to
zato što smo pod utjecajem afektivne komponente, tj. želimo vjerovati u nešto
bez obzira na dokaze. Nekad je problem previše kompleksan za naše
razumijevanje, ali ne želimo to priznati pa pristajemo na jednostavnije
objašnjenje“, kaže Žuna.
Velikim problemom smatra i nedostatak vremena, ali i
količinu informacija kojima su konzumenti medijskih sadržaja svakodnevno
zasipani, pa nisu u mogućnosti da zastanu i sve to kritički pročešljaju.
„Ipak, imamo potrebu da imamo mišljenje“, primjećuje Žuna.
„I zato pristajemo na činjenice koje se slažu s predubjeđenjem koje već imamo i
potvrđuju naš prijašnji sud ma kako on bio stvoren. Okružujemo se sadržajima
koji mu odgovaraju i ljudima koji misle isto kao mi. Stvaramo stvarnost u koju
ne prodire ništa što se ne slaže s njom, a zbog afektivne komponente svi koji
misle suprotno postaju neprijatelji.“
Sloboda izbora pod udarom interesa
Uz motive za stvaranje i širenje netočnih, lažnih i
manipulativnih sadržaja u medijima i na društvenim mrežama koje je u svom
inauguracijskom govoru spomenuo i Biden, govoreći o lažima izgovorenim za moć i
zaradu, fact-checkeri su prepoznali još jedan – popularnost. I to se, kako
primjećuje Emir Zulejhić, urednik i projektni koordinator Raskrinkavanja,
posebno iskristaliziralo tokom pandemije Covida-19 – više za dijeljenje nego za
stvaranje.
„Poražavajuće je kada vidimo da stvarni doktori, vladini
zvaničnici ili popularne ličnosti poput pjevača/ica i glumaca/ica dijele veliki
broj popularnih i populističkih lažnih vijesti i teorija zavjere, a kako bi
došli do veće popularnosti, koju onda kanališu ka različitim ciljevima, koji
mogu bili i politički i ekonomski“, ukazuje Zulejhić.
Kada se promatra ugao korisnika, odnosno konzumenata takvih
sadržaja, nastavlja, „često se dešava i da građani nesvjesno dijele različite
dezinformacije, najčešće pseudonaučne i kvazimedicinske, iz najboljih namjera,
kako bi pomogli ljudima u svojoj okolini, ne znajući da su takve ‘vijesti’ i
savjeti potpuno netačni, neefikasni i često kontraproduktivni“. Smatra to
posljedicom niskog nivoa medijske pismenosti i općeg znanja u društvu.
„Ljudi nisu u mogućnosti prepoznati potpuno lažne i
besmislene vijesti, ali i lažne medije, te nisu u stanju uvidjeti da su neki
‘naučni’ savjeti već ‘na prvu’ potpuno nelogični i neutemeljeni“, objašnjava
Zulejhić.
U svemu tome postavlja se i pitanje jesu li lažni i
manipulativni sadržaji jednostavniji za konzumiranje, odnosno kako je moguće da
ljudi vrlo često ne mogu prepoznati manipulaciju ili je prepoznaju kad već bude
kasno?
Psihologinja Emina Žuna podsjeća kako su takvi
sadržaji „privlačni jer su prezentovani na jednostavan način, a tematski se
tiču nečega što ljude zanima u tom trenutku. Često su lažne vijesti o nekim
tragedijama ili skandalima sadržaji koji privlače ljude, a u tim člancima se
uopće ne govori o onome što je naslov sugerisao. Što se tiče složenijih
znanstvenih tema, lažni pandani su privlačniji zato što su jednostavnije i
zanimljivije napisani te ih čitatelji mogu brzo pročitati, donijeti stav ili
potvrditi neki već postojeći“, navodi Žuna.
Kad je riječ o manipulaciji, smatra to „složenijom temom jer
su ljudi već izmanipulisani na toliko načina da ih je nemoguće obuhvatiti“.
„Naši vrijednosni stavovi su formirani pod utjecajem
porodice i prisutnog sistema vrijednosti, potom unutar školskog sistema koji se
naslanja na politički i svakodnevni. Manipuliše nas sistem u kojem živimo i
političari koje smo birali, poslodavci i ‘slobodno tržište’, algoritmi na
društvenim mrežama te mediji koje čitamo i koje navodno ‘slobodno’ biramo.
Sloboda izbora nije bila nikad više dirigovana određenim interesima“,
konstatira Žuna.
Svjesni motivi zastupljeniji od nesvjesnih
Vraćajući priču na prepoznavanje i raskrinkavanje lažnih i
manipulativnih sadržaja u medijima i na društvenim mrežama, odnosno razloge i
motive onih koji stvaraju i šire takve sadržaje, Zulejhić navodi da su oni
svjesni „bitno zastupljeniji“ od nesvjesnih. I kod svjesnih uglavnom se radi
ili o političkim ili o ekonomskim motivima.
„Značajan broj i stvarnih medija, uključujući i javne, ali i
anonimnih/lažnih medija, pa čak i stranica i profila na društvenim mrežama, pod
ozbiljnim je uticajem, ako ne i potpunom kontrolom i vlasništvom političkih
subjekata“, konstatira.
Prema njegovim riječima, „takvi mediji se koriste kao
platforme za kreiranje i dijeljenje političkih dezinformacija, promociju jednih
i diskreditaciju drugih političkih subjekata“. Krajnji, zapravo i jedini cilj
im je, dodaje, „uticaj na mišljenje građana i građanki, odnosno glasača o
određenim političkim pitanjima ili akterima“.
„Jedna od specifičnosti ovakvih portala je nepostojanje
mnogo reklama. Oni ne posvećuju toliku pažnju ozbiljnoj distribuciji sadržaja i
dolasku do veće čitanosti, te na koncu prihodu od oglašavanja. Neki od njih
nemaju niti jednu jedinu reklamu, pa se nameće logično pitanje – kojim i čijim
novcem se finansiraju i opstaju“, ukazuje Zulejhić.
Kad su u pitanju ekonomski motivi za stvaranje i plasiranje
lažnih i manipulativnih sadržaja, napominje da se uglavnom radi o potpuno
anonimnim portalima i stranicama na društvenim mrežama koje se ne može ni
nazvati medijima. Uz njih, dodaje, tu su i online mediji čiji se rad bazira na
hiperprodukciji, senzacionalizmu i copy-paste novinarstvu.
„Vlasnicima takvih portala u najvećem broju slučajeva nije
bitna poruka koju šalju i stvaraju, poput slučajeva sa političkim motivima za
stvaranje takvog sadržaja. Jedino što je bitno vlasnicima ekonomskih
dezinformativnih projekata i portala jeste broj pregleda koje će njihovi
portali imati, te konačni prihod koji dolazi od oglašavanja“, konstatira
Zulejhić.
Ne dovodeći u pitanje online oglašavanje, jer je to sasvim
legitimna praksa i izvor prihoda mnogim medijima, upozorava kako „problem
nastaje kada se portali (lažni mediji) stvaraju samo i isključivo zbog
ekonomske dobiti od oglašavanja, dok tačno i objektivno informisanje uopšte
nije na listi ciljeva takvih izvora“.
„Takvi portali se ne pridržavaju apsolutno nikakvih
standarda niti kodeksa, te na različite, često vrlo podmukle, manipulativne i
neetične načine dolaze do ogromnog broja pratitelja i čitanja. Posebno je
poražavajuće kada vidimo da takvi izvori na društvenim mrežama često imaju
mnogo više dometa i pratitelja nego stvarni mediji koji drže do standarda
profesije“, primjećuje Zulejhić.
Platforma Raskrinkavanje je, prenosi, u svom radu
proteklih godina ocijenila (minimalno jednom) više od 1.700 različitih izvora,
od kojih su velika većina upravo ekonomski, i često anonimni portali. I po
tome, kažu fact-checkeri, „Bosna i Hercegovina predvodi ‘utrku za klikovima’,
barem u široj regiji, jer nijedna zemlja nema ni blizu toliko anonimnih,
ekonomskih portala“. Razlozima za to Zulejhić smatra „i veliku stopu
nezaposlenosti mladih, i visoku stopu penetracije interneta, i neuređenost
medijskog prostora, i potpunu internet-anarhiju koju živimo u Bosni i
Hercegovini jer ne postoje nikakva pravila niti zakoni koji uređuju ili barem
definišu online prostor“.
zosradio.ba
