U neposrednoj blizini Tešnja, u naseljenom mjestu Mekiš, mala kućica i pas koji nas pozdravlja lavežom. Pokucamo na vrata, koja nam otvara Gospa Kovaljesku, u ovom kraju poznatija kao Baba.
Pitamo je, da li možemo ući, da malo porazgovaramo, miče se u stranu i staračkim gestama pokazuje da uđemo u njen skromni dom. Inače Gospa Kovaljesku rođena je 1925. godine, i danas ima 92 godine, iako po izgledu nikad ne biste zaključili da je tako stara. Proživjela je Gospa svoj teški životni vijek u Tešnju. Kaže da život nije bio lagan, od djetinjstva pa nadalje razne su je nedaće pratile.
Prisjeća se djetinjstva kada je kao djevojčica sa svojim tatom sabirala ugalj i isti nosila u vrećama na leđima, kako bi ga prodali. Ističe Gospa u toj priči da je znala oca moliti da proda nešto zemlje i da kupi kakvog konja da njih djecu zamjeni u poslovima. Gospa je
imala 3 brata i dvije sestre, kojih danas više nema. Nakon udaje Gospoa se seli u novu kuću. Tokom života rodila je 8 djece od kojih je danas samo troje živih. I Gospa kao i svaka druga mati svoje djece se sjeća sa sjetom u glasu i pogledom koji je zamućen suzama i izgubljen negdje u daljini. Iako je tokom ratnih dešavanja bila napustila Tešanj i otišla u Teslić da živi, kaže da je i tamo živjela fino sa muslimanima u Đulićima.
Ispričala nam je i dosta anegdota koja su bile vezane za boravak u Tesliću, ali i ističe da su
je komšije druge nacionalnosti uvijek pazile.
Ipak, 2002.godine se vraća u Tešanj, i kada govori o tom periodu sjeća se da su joj rekli da će joj Mejra biti komšinica. Danas 15 godina poslije povratka Gospa i Mejra kao da
zajedno dišu. Od našeg dolaska Gospi nije prošlo ni pet minuta kada se Mejra pojavila, da vidi treba li šta. Kroz razgovor saznajemo da je za Gospu, Mejra neko poseban, a to objašnjava na slijedeći način:
” Eto dragi Bog je dao, što je rekao moj sin Pero, majka , ja tako mirno spavam, kad znam da se vi tako fino pazite i slažete, ni sestre se tako ne paze kao vi. I hvala Gospodu bogu, a hvala i njoj i gdje čula i gdje ne čula. Ona meni zna doći u deset sati naveče na prozor da vidi jesam li sve dobro zatvorila. Ona meni kaže, baba čim se svjetla pale ti pozastiri prozore i sjedi. Ja ako mognem doći ću, ako ne mognem onda šuti, sjedi, kad legneš onda
lezi. I opet dođe na prozor kucne, deder jesi li ti legla i kaže lezi, pogasi, zaključaj se i ne šali se , i čim mrak valja se odmah zaključati ne znam ja ko može doći. Ja volim kad ono kuca na prozor ili vrata da ja provjerim ko je, nek da ono meni uđe u kuću, a da ja ne znam ko je. ”
Koliko je jako prijateljstvo ove dvije žene najbolje pokazuju činjenica da jedna bez druge ni
kafu ne popiju, kako nam reče Mejra, a to je svako četri sata. Kako su nam ispričale Mejra napravi kafu najčešće i donese je na tacni kod Gospe i onda uz kafu malo razgovaraju. Za staru Gospu Mejra kaže:
”Lijepo se slažemo, ja se ne obazirem ni na što , ne volim pričat priče o ratu. Ja uvijek kažem ako je nekog rat koštao, koštao je mene. I ne volim pričati o tome, ali stvarno Gospu, poštujem kao stariju osobu, kao samu kao što sam i ja sama. Dijelimo sve.”
Suživot i tolerancija su teme o kojima se u BiH priča posljednih 20 i nešto godina. A
tamo daleko od velikih riječi i svjetala reflektora obični ljudi nastavljaju gdje su stali, bez velikih riječi, otvorena srca, trudeći se poštivati osjećanja drugih i drugačijih. Ništa drugačije nisu ni naše sugovornice, pronašle su snage da se izdignu iznad svih onih boli koje imaju i pružile ruku prijateljstva jedna drugoj.
”Ma da mi nije Mejre, ne znam kako bih. Meni moja Mejra danas dođe Boga pitaj koliko
puta. Kad je lijepo odem ja njoj tamo pa mi sjedimo . Ali što se tiče Mejre dao Bog da živa, zdrava i vesela bila i ona, a i njezina draga djeca . Ja nikad ne mogu zaboraviti svom Ekri (op.Mejrin sin) – Ona otišla Đemki i nije došla, ostala na konaku. A on ujutru dođe srce
moje, meni s kolima pred kuću, viče Baba dobro jutro , jesi li se naspavala. Baba, mama nije došla, a ti reci Ekri ako tebi šta treba mi ćemo tebi. Ne treba Ekro sine, tebi hvala, to njegovo ja neću zaboraviti. Ja ću umrijeti, a to ću sa sobom odnijeti. ”- priča vidno uzbuđena Gospa.
Razgovaramo s njima i primjećujemo kroz razgovor da znaju svaku pojedinost o životu one
druge. Baba Gospa ističe da joj je i ostali komšiluk dobar, da se jave, pitaju, treba li što, kaže da često ni ne zna ko joj se javi jer ne vidi baš najbolje.
Danas njena djeca ne žive u Tešnju, njena komšinica Mejra se trudi da joj pomogne i olakša njene staračke dane, da joj skuha, unese drva, progovori s njom. Napuštamo ih uz
nadu, da običnim ljudima u ovoj našoj zemlji nije potrebno puno da zajedno i složno žive. Najbolji primjer toga su Mejra i Gospa, dvije velike žene, koje se svaka svom Bogu mole za zdravlje one druge.
Sutra, u programu ZOS radija u 10:30h možete poslušati prilog o druženju i suživotu Gospe i Mejre!
