Hasan Ahmetlić obnavlja i finansira crkve, džamije, majci šehida daje penziju, stipendira djecu u Bosni i Hercegovini i Somaliji…
“Vidiš tu žutu kuću, pa onu do nje – narandžastu, pa onu u kojoj je banka, pa tu bijelu… Pogledaj fasade, boje… Vidiš kako su lijepe, svježe, umivene…”, kaže i pređe rukom preko crvenih krovova po kojima decembarsko sunce bljeska kao usred maja, a po njima igraju tanke sjene stoljetnih kula s Gradine što se probijaju kroz borove s brdašca poviše Tešnja.
“Negdje proljetos išao sam uz ovu ulicu Kralja Tvrtka i gledao te kuće, tako lijepo poredane i sređene. A gore, samo koji metar iznad njih, na onom špicu, na osami, gledala me katolička crkva – tužna i blijeda. Fasada joj je bila dotrajala, požutjela. Stajao sam koji trenutak i gledao, čas u crkvu, čas u te šarene kuće… Pomislio sam kako je to nepravedno i tužno. Znao sam da ne želim takvu sliku još jednom pogledati. I u tom trenutku sam odlučio da je popravim, umijem”, kaže Hasan Ahmetlić, 48-godišnji vlasnik kompanije Hifa Tank iz Tešnja.
Rukom prelazi ispod podzida dvorišta crkve, napravljenog od bijelih kamenih ploča, dok se iznad izvija vitki toranj crkve, svježe obojene u žutu i bijelu boju.
“Ovo smo napravili od kamena iz naše porodične firme, a za ostalo – fasadu na crkvi, prozore i farbanje unutrašnjosti – moja porodica i ja smo platili da se uradi”, kaže dok dlanovima miluje bijeli kamen.
Neće da kaže koliko je to koštalo.
“Stid me je to govoriti. To se ne priča – daj i šuti”, kaže skromno.
Penzija za majku Havu
Svećenik se, kaže, iznenadio kada je čuo da će jedan Bošnjak renovirati crkvu.
“A ja sam rekao da je to za mene čast, da će me osmijeh vjernika kada vide umivenu crkvu, učiniti bogatim”, kaže Hasan, jedan od petero braće Ahmetlić, koji su vlasnici bh. giganta Hifa Grupe.
U crkvu, lijepo okrečenu i okićenu pred Božić, uvodi nas župljanin Marko Rajković. 
“To što je Hasan uradio, to je nemoguće. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali kod nas se čini nemogućim da neko iz jednog naroda nešto dobro uradi drugom. Ali, ja znam dugo Hasana i njegovu obitelj i mene to nije začudilo, oni su dobri ljudi, koji pomažu svakome, ne gledaju ko je ko, šta je, koje je vjere”, kaže Marko.
Hasana zna, kaže, još dok je bio dijete. Njega, braću mu i roditelje tešanjska čaršija, veli, prvo je upoznala kroz posao, a tek poslije kroz školu, druženja….
“Hasan je, ako nije bio u školi, miješao beton u očevoj fabrici za pravljenje betonskih elemenata. Išao je sa ocem po Jadranu da radi, nikad nije dangubio”, priča Mirko.
Hasan je pomogao obnovu još jedne katoličke crkve u okolini.
“Aha, onu gore na brdu Kondžilu”, kaže Hasan i radije priča o drugim stvarima, o djetinjstvu, Tešnju…
“Bilo nas je petero braće i roditelji. Svi bismo čitav život već u šest sati bili na nogama i nije bilo sjediti onako. Ako nemaš šta radit – čisti snijeg, meti pred kućom. Otac je išao u Imotski da radi kao građevinac kod Ivana Žužela. Od tog čovjeka je naučio da možeš i nemati, ali platu radniku moraš dati prvog u mjesecu i mi se svi toga i dan-danas držimo.
Onda smo 1982. napravili svoju elementaru. Svi smo išli u školu i uporedo radili. Imali bismo samo jedan slobodan dan – za Bajram, a onda opet na posao. Sve bih ponekad dao samo da se miješalica pokvari, pa da bar malo odmorim, da se domognem kreveta”, priča Hasan.
Kažemo da smo čuli da je on “onaj čovjek” koji je Havi Tatarević, majki iz Zecova kod Prijedora, kojoj je u ratu ubijeno šest sinova i muž, a entitetska vlast joj ukinula 75 eura pomoći koje je primala kao civilna žrtva rata, uplatio penziju za godinu dana.
Hasan popije gutljaj kafe i tiho kaže: “Jesam.”
Dugo nam treba da ga navedemo na tu priču.
“Nisam ja za majku Havu ni znao. Nego, imam običaj ujutro otići u jednu kafanu na jutarnju kafu. Tako mi je jednog jutra konobar s kafom na sto spustio novine. Na naslovnoj strani je bio neki naslov o Energoinvestu, a ispod o majki Havi, kojoj ne daju ni socijalnu pomoć. Nisam čitao ostale vijesti, samo tu. Spustio sam novine i nazvao u moju firmu i kazao im da se raspitaju na koji račun mogu uplatiti penziju”, priča i prisjeća se kako mu je neki muškarac koji se javio na telefon kazao kako je bilo puno sličnih poziva, ali da niko nije uplatio novac.
“Rekao sam mu da ja imam obraz i vjeru u Boga, a njegovo je samo da izdiktira račun. I tako je i bilo. Sve sam unaprijed uplatio, dao sam joj penziju koliku ima i moja mati.”
Pet kuća u pet sela za pet familija
Kaže da nije upoznao majku Havu, ali će jednog dana otići. Nije se s njom ni telefonom čuo niti hoće da ide – kada su tamo kamere i novinari.
“Zato nisam htio otići ni na dženazu, kada su ukopavali sinove majke Have. Bilo bi ružno da tada upiru prstom u mene, pričaju o meni, umjesto o njima, ali otići ću jednog dana, ako Bog da. A ovdje ima još puno takvih majki. Saznao sam da u Zvorniku ima još jedna kojoj je također ubijeno šest sinova i muž. Naumio sam joj pomoći.”
Hasan kaže da nikad nije bio siromašan, samo se plašio da ne bude siromašan u duši.
“Daj i Bog će ti dati, a meni je dovoljno da me stigne samo jedno to dobročinstvo. Meni je najvažnije to što moja familija, moja djeca, supruga, nikad nisu rekli – što si ovom pomogao, trebao si onom. U ovoj zemlji živi puno naroda i svima u njoj treba biti lijepo.”
Teško mu pada nabrajanje dobročinstava. Nikad ih nije brojao, ni zapisivao, niti se njima hvalio.
“Čekajte, dok nadođu”, kaže i onda priča o djetinjstvu na selu.
“Puno smo radili i pristojno živjeli, tu na selu pored Tešnja. Ali, svejedno, kad si u malom mjestu, sve ti je daleko, predaleko. Tako sam s 15 godina prvi put vidio more – kada sam s razredom otišao na ekskurziju u Split. Bio je april, još hladno, ali ja sam se okupao. Mislio sam – sad sam vidio more i Bog zna kad ću opet.”
Dok to priča “nadođe” mu kako su on i braća, njih petorica, napravili pet kuća u pet sela za pet ugroženih porodica.
U kojim selima, pitamo ga.
“Ne znam, nisam bio. Mislim u Jablanici, Kaloševićima, Javadžijama…. Ostalo sam zaboravio. Novac smo za gradnju uplatili preko udruženja Oslonac, mislim po 23.000-25.000 KM po kući.”
Hasan ne zna ljude kojima su on i njegova braća napravili kuće, niti hoće da zna – da oni imaju potrebu da njemu ili njegovoj braći moraju nešto vratiti, da imaju osjećaj nelagode…
Stipendija studentima iz Somalije
Kaže da se vodi očevim i dedinim poukama “Daj, pa će ti i Bog dati” i “U stisnutu šaku ne može ništa pasti – ni para, ni dobrota, ni sreća.”
“Bio je u Tešnju jedan Ašir. On bi uvijek, kad bi išao u džamiju, djeci putem dijelio bombone. Možda on nekad nije ni imao para, ali su džepovi uvijek bili napunjeni bombonama. Dok bi se vratio iz džamije, bili bi prazni, sve bi nama podijelio i svi smo ga voljeli”, priča Hasan, a pogled mu odluta u daljini, kao da pokušava dokučiti to vrijeme i Aširovu ruku koja mu u dlan spušta bombonu u šuškavom sjajnom papiru.
Onda mu sjećanje opet “nadođe”, pa priča o dječaku za kojeg je slučajno čuo na radiju – da je sam s majkom, da su siromašni, a on bi želio da ima laptop, pa mu ga je – kupio. Sjeti se i kako je pomogao jednoj ženi kojoj su u ratu poginula tri sina i muž. Čuo je, veli, od nekog kako, kada je pronašla muževe kosti, nije imala od čega sahraniti ga, pa je posudila, a onda joj je on poslao novac da taj dug isplati. Ni njeno ime ne zna, niti ju je upoznao.
Hasan ima sve, ali je, kaže, njegovo samo što je dao. Dok vozi kroz pitoreskni gradić, ljudi mu mašu, pozdravljaju ga, a on priča o Fetibegu, čovjeku toliko široke ruke da su mu ptice na nju slijetale.
“Fatibeg je bio gospodin u odijelu i dugom mantilu. Išao bi čaršijom i dijelio pare sirotinji. A onda stane, pruži ruku, a golubovi mu na nju slijeću. Ta mi je slika jedna od najdublje urezanih u sjećanju. Često mislim o toj ispruženoj ruci”, priča Hasan.
I dok nas vozi na brdašce povrh grada, da nam pokaže pravoslavnu crkvu, jer tamo nekom, ni sam više ne zna kome – “ili popu ili nekom ko održava crkvu”, daje mjesečnu platu. Kaže: “Šta ću, nemaju ni oni odakle.”
Odjednom pokaže na vitke bijele minarete džamije što se ukažu sa strane.
“Eh, pomogli smo i gradnju ove džamije”, kaže i, dok o tome govori, već nailazimo na sljedeću džamiju, na sljedeću priču o dobročinstvu Hasana i njegove braće.
Onda mu pogled privuku dva dječačića koja s torbacima idu u školu. Kaže da jednog od njih stipendira.
“A imam dvoje studenta – djevojku i momka, iz Somalije, ili Nigerije, ne znam. I njima šaljem stipendiju”, veli Hasan i pokušava se sjetiti iz koje su od te dvije zemlje. Naziva nekog u svojoj kompaniji i saznaje da su iz Somalije.
Pitamo otkud da i njima pomogne, poznaje li ih, a on odgovara: “Ma, i tamo je bio neki belaj, valja i njima pomoći. Ne znam, kako ću znati ko su – insani su.”
Dok idemo u Riječku džamiju u centru grada, čiju je obnovu također pomogao, pokazuje dokle je bila voda za vrijeme poplava i priča kako je pješice išao u Maglaj i Doboj. “Ljudi su bili po krovovima, niko im nije došao”, sjeća se. On i njegova braća, odnosno uposlenici Hifa Grupe su, kaže, ljudima odnijeli hranu i vodu, a onda dali svu svoju mehanizaciju i ljudstvo kako bi im pomogli.
Muteveliju Riječke džamije Adema Karajlića pitamo šta ima reći o Hasanu Ahmetliću, a on se nasmije, zagrli Hasana, i kaže: “Uuu, sine moj, šta ću reći već sve najbolje. Samo da mu Bog dragi vrati ono što je on dao ovom narodu, to mu želim”, kaže stari mutevelija.
Odijela za vatrogasce, alem za džamiju, skulpture za galeriju
Znamo da je Hasan Amhetlić učinio puno više dobrih djela nego što to želi kazati, pa ga puštamo da kaže samo što sam hoće. On priča o pjesniku – Tešnjaku Musi Ćazimu Ćatiću, o vremenu kada se Tešnju snimala serija “Tale”, a on po njegovim sokacima vodio glumce, o filmu “Gori vatra”, pokazuje gdje je koja scena snimana, onda nas vodi pred kuću Ademage Mešića.
Bio je, kaže i dobrotvor, i publicist, i političar. Onda se sjeti kako je nekoj ženi platio da “dijete odvede da mu pregledaju oči”, kako je kod Trebinja sreo vatrogasce iz Laste koji su se žalili kako nemaju “odijela s kojima mogu u vatru”, pa im je on kupio osam kompleta, te kako je negdje iznad Mostara vidio grupu radnika koji su nešto čistili ispred džamije. Zastao je, kaže, i dao im sokove i hranu što je imao u autu i nešto para za kafu. Rekli su mu da džamiji treba novi alem (skupocjeni bakreni vršak na minaretu) i popraviti mihrab (centralni dio džamije koji označava mjesto Kible), a on je nazvao muftiju mostarskog, raspitao se koliko novca za to treba i – odmah uplatio…
Hasana je teško uhvatiti u kadar fotoaparata, jer izmiče, okreće se. “Nisam manekenka, šta me toliko slikate”, kaže u šali.
Ali, kad kažemo da ćemo napraviti fotogaleriju, Hasanu “nadođe” još jedna priča.
“Galeriju?! Pa, pomogao sam ja i galeriju. Ima ona u Sarajevu, dole u Skenderiji, zove se Kolegijum (Collegium Artisticum)”, kaže i prisjeća se kako ga je nazvao neki prijatelj iz Sarajeva i rekao da mu treba njegova pomoć jer “ne mogu iz Italije dovesti neke skulpture”.
“Nekoliko dana sam sa direktoricom galerije hodao po Italiji, išli smo po neke papire, pečate, kupili skulpture, sve s mojim kombijem. I kad smo sve to sredili i došli na granicu, onaj graničar veli: ‘Ooo, pa to je milionska vrijednost.’ Pravo da vam kažem, ja pojma nisam imao da su te tepsije što smo nosili toliko vrijedne, ali eto, meni drago da sam ljudima pomogao, da se ta izložba održala.”
Hasan lani nije imao vremena za godišnji odmor, niti sada ima planove za Novu godinu.
“Meni je najveći odmor i radost kada ljudi žive u miru i kada vidim radost u njihovim srcima. I nemojte me više pitati kome sam šta učinio, ne valja o tome puno pričati. I ovo što sam rekao, rekao sam samo zbog toga da podstaknem i druge koji mogu pomoći – da to i učine. Jer najveća je sreća u onom što možeš da podijeliš”, kaže dok nas prati – Hasan, dobri čovjek iz Tešnja, čiju priču stoga i dijelimo.
Izvor: Al Jazeera
