Bliskim istokom haraju sukobi. Otvaranjem žarišta u Jemenu ovi se sukobi, nastali iz Arapskoga proljeća, sve više pretvaraju u potpuni obračun sunnizma i ši’izma. Enes Karić, profesor tumačenja Kur’ana na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu za Tačno.net govori o povijesnim razlozima sukoba ove dvije sljedbe i njihovim savremenim političkim konsekvencama, kako u svijetu tako i u BiH.
Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak
Profesore Kariću, možete li za čitaoce našeg portala ukratko objasniti povijesnu pozadinu razlikovanja ši’izma i sunnizma?
Dopustite mi da u vezi sa Vašim pitanjem kažem nekoliko općih tvrdnji, o njima sam govorio i na jednom simpozijumu na Fakultetu islamskih nauka prije nekih pet godina, također o pitanju koje postavljate pisao sam dosad nekoliko puta, različitim povodima. Ovdje neke stvari moram ponoviti. Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).
Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).
Također, sukobi u prvih nekoliko desetljeća ranoga islama oblikovali su u nekim aspektima potonje muslimanske pravce ili pravne škole, to jest mezhebe, ali i mnoge manje sekte/sljedbe, a ti mezhebi i te sekte/sljedbe u njima, u manjoj ili većoj mjeri odredile su veliki dio muslimanske povijesti, napose političku povijest i povijest mnogih država i halifata koji su se javili.
Gotovo da se može reći da dva glavna povijesna puta ili toka islama, sunnizam i šiʻizam, koji su potekli ili proistekli iz ranih debata o pitanju vodstva muslimanske zajednice, nikada nisu ni prestali postojati. Bilo je epoha kad su oba ova “puta islama” dobijali na snazi, danas se smatra da jačaju, čak ponekada u ekstremnim pravcima.
Kada dolazi do prvih jasnih kontura onoga što se i danas (odnosno već više od hiljadu godina) naziva sunnijskom i šiʻijskom stranom među muslimanima?
Sada se nužno moramo zaputiti prema velikim povijesnim prostranstvima vremena. Kako je općenito poznato, Muhammed, alejhiselam, je svoju poslaničku misiju imao od 610. do 632. godine. Tada je preselio, kako mi muslimani volimo kazati, na Bolji Svijet, Ahiret. Period od 632. do 661. godine naziva se dobom “Četverice pravovjernih halifa”. Ko su ove halife? Ukratko, halife su istaknuta četverica muslimana iz Prve Muslimanske Zajednice u Medini, oni su ti koji su naslijedili poslanika Muhammeda, a.s. Odmah treba objasniti i sljedeće: ta četverica prvih halifa nisu naslijedili Muhammeda, a.s., u striktno “poslaničkim” stvarima, zato što je objava Kur’ana sa smrću Muhammeda, a.s., bila završena. Naime, islamski kredo kaže: Poslije Muhammeda, a.s., neće se više pojaviti nijedan Božiji poslanik!
Te su halife zamijenile Muhammeda, a.s., na planovima i područjima organiziranja života Zajednice, zatim ekonomskog, obredno-vjerskog, te potom političkog i državnog uređenja i organiziranja rane muslimanske zajednice, kao i na planu tumačenja temeljnih tekstova islama, Kur’ana i kasnije Hadisa (Kurʼān je već postojao kao autentično zapisan tekst, dok se Hadis sakuplja nekoliko decenija poslije 632. godine).
U vrijeme prvog halife Ebu Bekra (od 632. – 634. godine), dolazi do političke (pa i oružane) pobune beduinskih plemena, tzv. ar-riddah, koja je buknula naročito u pokrajini Nedžd. Ova beduinska arabljanska plemena prihvatila su islam, ali ne i davanje zekata (uvjetno to ovdje prevodim sintagmom “obligatni vjerski porez”). Centralna halifska vlast iz Medine brzo je upokorila ta “vjeroodstupnička” plemena (ar-riddah), koja su tako tretirana jer su negirala jedan od stupova islama – davanje poreza ili zekata. Ali, ova plemena će se – kako ćemo vidjeti kasnije – uskoro pregrupirati kad je sjedište halifata prešlo iz Medine u Damask, 661. godine.
Prvobitni halifat (ili rana muslimanska Zajednica i, umnogome, država u Medini i okolini) stabilizirao se nakon halife Ebu Bekra, tako da je u vrijeme drugog halife Omera, koji je ubijen 644. godine, došlo do impozantnog širenja ne samo halifata, već i islama kao vjere, te postupno i kao kulture i civilizacije.
Halifa Omer bio je realističan i pragmatičan, s ciljem očuvanja jedinstva rane muslimanske države i zajednice, zabranio je najistaknutijim drugovima Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., da napuštaju Medinu i da odlaze u pokrajine. Time je preduprijedio mogućnost decentraliziranog i sektaškog djelovanja najuglednijih pripadnika rane muslimanske elite.
U vrijeme trećega halife Osmana (ubijen 656. godine) postupno dolazi do rivaliteta između njegovoga kruga iz reda aristokratije plemena Kurejš, s jedne, i jednog kruga muslimanskih pijetista koji su bili okupljeni oko četvrtog ehlis-sunetskog pravovjernog halife Alije ibn Ebi Taliba (ubijen 661. godine), s druge strane. Kako ovdje jasno vidimo, od četverice tzv. pravovjernih halifa (al-hulefā’u r-rāšidun) samo je Ebu Bekr umro prirodnom smrću. Drugi, treći i četvrti halifa poginuli su u gnusnim atentatima organiziranim od rivalskih frakcija.
Ove tri halifske smrti, naročito Osmanova i Alijina, kasnije će prerasti u sukob te kulminirati u neku vrstu apokaliptičkog trvenja među muslimanima. Nažalost, to trvenje traje sve do danas. Francuski filozof Henry Corbin, baš imajući u vidu djelovanje “prošlosti“ na Muslimanski ummet u kasnijim vremenima, nekom prilikom je rekao, otprilike, ovo: muslimanska povijest (ili “muslimanska prošlost”) nije prošla, već se uvijek nalazi “ispod nogu muslimana”.
Širenje prvobitnog Halifata, foto: mideastweb.org
O čemu je tu zapravo riječ? Da li se radi ovdje o početnoj tački šiʻizma?
Da, radi se kako o početnoj tački šiʻizma tako i početnoj tački sunnizma. To dvoje jeste povezano nastankom, formuliranjem svojih pozicija, samom poviješću. A i jedni i drugi su muslimani, iako se međusobno, tokom vremena, profiliraju njihovi različiti pogledi i stavovi. Često jednu stranu definira ne ono što je pri njoj, već što je pri njezinom rivalu!
Ukratko, i vrlo pojednostavljeno, riječ je o sljedećem: Za halifu Aliju ibn Ebi Taliba (u Bosni stoljećima nazivan Hazreti Alija) vezane su dvije činjenice, važne da ne mogu biti važnije: prva je da je on bio zet Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., bio je oženjen njegovom kćerkom Fatimom, sa kojom je izrodio sinove Hasana i Husejna. Druga je činjenica ta da je Alija ibn Ebi Talib bio izabran za četvrtog halifu. Njegovi sljedbenici (koji su kasnije nazvani šiʻije) u njegovoj su osobi priznale ne samo zvanje/položaj halife već i zvanje/položaj imama, vrhovnog vjerskog, duhovnog i političkog lidera muslimanske zajednice.
Šiʻije kao strana ranoga islama (riječ šiʻije i znači grupa, pristaše, zagovornici, stranka Alije ibn Ebi Taliba) nastaju iz ovog sukoba između aristokratskih mekanskih krugova i bogatih rođaka halife Osmana, s jedne, i pristalica Alije ibn Ebi Taliba, s druge strane.
Praktički, vladavina halife Alije ibn Ebi Taliba posvjedočila je šiʻijsku pojavu kao insistiranje na tome da vlast (sva: duhovna, svjetovna, politička, itd…) pripada isključivo halifi Aliji ibn Ebi Talibu, potom Hasanu i Husejnu, njegovim sinovima koje je imao s Fatimom, kćerkom Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., te dalje njihovim nasljednicima po porodičnoj lozi. Za šiʻije su svi oni prije svega imāmi ili vrhovne duhovne vođe (a to, istovremeno, znači i političko vodstvo). Zapravo, šiʻije insistiraju na duhovnoj (ali i stvarnoj krvnoj) primogenituri imamske loze. Kod muslimana sunnija nema takvog insistiranja.
Upravo je tu – u odnosu prema halifi Aliji ibn Ebi Talibu – došlo do raskola među ranom muslimanskom zajednicom; neki taj raskol nazivaju “velikom kušnjom” (al-fitnatu l-kubrā). Egipatski književnik Taha Husein (umro 1973.) o tome je napisao jedno lijepo djelo.
Naime, mekanska aristokratija, nekad okupljena oko trećeg halife Osmana, s Muavijom (sinom bogatog Mekkanca Sufjana) na čelu, stacionirala se kasnije u Damasku (661. godine) i tamo osnovala halifat koji je nazvan Emevijskim (po Umejjatu, djedu Sufjanovu, odnosno pradjedu Muavijinu).
Muavija kao prvi halifa dinastije Emevija pokazao se politički lukavijim i vještijim, pogotovo prepredenijim i bezobzirnijim, od rivalskog halife Alije ibn Ebi Taliba; u pregovorima o miru on je halifu Aliju bezobzirno i nemoralno iscrpljivao, a iz pragmatskih razloga Muavija je u vojnim operacijama angažirao arabljanska beduinska plemena (ona ista koja su bila pokorena od Medine oko pitanja zekata).
Jedna bitka, ona na Siffinu 657., koja se odigrala između vojske Alije i vojske Muavije, bila je prva velika međumuslimanska tragedija. Od tada, ali i od gnusnog umorstva Husejna, sina Alijina, koje se desilo 680. na Karbali (Kerbela u Iraku), kreće sve jasnija podjeljenska crta između ove dvije velike grupacije ranoga islama, sunnizma i šiʻizma. Znaju li oni tada, recimo u boju na Siffinu 657., godine, da su sunnije i da su šiʻije? Ne, to niko ne može dokazati, jer je tada bilo mnoštvo upletenih faktora. Daljnje polariziranje strana, i teorijsko definiranje tih strana, jeste stvar kasnijih vremena, kasnijih tumačenja, itd.
Općenito gledano, u odnosu na svemuslimanski, univerzalistički i inkluzivni halifat prve četverice halifa u Medini, Emevijski halifat u Damasku značio je “arabiziranje” i “beduiniziranje” te važne univerzalne institucije islama. Damask je već značio dvor, paževe, protokole, beskrupuloznu vlast i moć, te se sve više gubio republikanski ideal vladavine prve četverice medinskih halifa koji su izabrani na način javnog izjašnjavanja muslimana. No, prvi halifski grad, ona Poslanikova Medina, uskoro ostaje bez halife.
Alija ibn Ebi Talib je svoje halifsko središte prenio u Irak, da bi bio ubijen u gnusnom atentatu 651. godine.
Naravno, u svome političkom trijumfu dinastija Emevija, po nekom automatizmu, dinamizira i podstiče antišiʻijski blok, te se tako, praktički od samih početaka sukoba Alije i Muavije formira i tzv. sunnijska strana islama.
O ovome je, na svoj način, pisao prof. Abdul-Hamid Ahmed Ebu Sulejman u svome djelu Kur’ānska vizija (Ar-Ru’yatu l-qur’āniyyatu l-kawniyyah) pokazao je da je univerzalistički duh ranoga halifata prve četverice halifa iz Medine splasnuo pod dinastijom Emevija u Damasku (od 661. do 750. godine). Tu knjigu sam preveo prije nekih šest ili sedam godina, izišla je u izdanju Centra za napredne studije u Sarajevu.
Tada (to jest oko 657. godine i boja na Siffinu) na scenu stupa i treći element ili haridžije (al-hawāridž), beskompromisni “ustanici” koji su bili protiv halife Alije ibn Ebi Taliba (koji je, kako rekoh maloprije, u međuvremenu svoj halifat pomjerio u Kufu u onom što je danas Irak) ali su haridžije bili protiv i halife Muavije u Damasku.
Razlozi zašto su haridžije bile protiv halife Alije ibn Ebi Taliba sabiru se u tome što su haridžije (ustanici, puritanci) odbacivali kompromise koje je Alija ibn Ebi Talib pravio u pregovorima sa suparnikom Muavijom.
Haridžije su bili ratoborni, okrenuti populizmu i republikanizmu, smatrali su da halifa može biti bilo ko koga muslimani izaberu, bili su protiv dinastičkog islama kakav su zagovarali Emevije u Damasku, ali su bili jednako tako i protiv šiʻijskog imamata na koji su gledali kao na neku vrstu nasljednog vodstva kroz lanac imama.
Stara slika bitke na Kerbeli, foto: www.shiawisdom.com
Imajući u vidu već rečeno, jesu li razlike između ove dvije velike sljedbe ili pravca ranoga islama isključivo doktrinarne i, s obzirom na specifičan ustroj islamskoga društva, koliko se to doktrinarno prepliće s političkim?
Vaše pitanje pogađa suštinu stvari. Ali, ovdje treba da napomenem sljedeće: ovi rani raskoli događaju se još uvijek isključivo unutar Arapa, konkretnije, poglavito unutar plemena Kurejš (Qurayš) u okrilju kojeg je rođen i kome pripada sam Božiji poslanik Muhammed, a.s. Nekoliko desetljeća kasnije doći će do širenja sunnizma, šiʻizma, haridžizma, i drugih strana i “puteva islama“ islama, proširiće se među druge narodne, jezičke, kulturalne zone i područja gdje se islam već bio zakorijenio.
Naravno, razlike između ovih prvih pravaca ili “puteva islama“ jesu u prvom redu političke i državne, ali vremenom sve dobija i dimenziju vjere, specifičnih tumačenja vjerskih izvora (Kurʼāna, Hadisa, itd.)
Dopustite mi ipak, još malo povijesnih poranjanja. Od 657. godine pa do 700. godine nastale su i posve se jasno isprofilirale, te historijski zakorijenile, sljedeće grupacije ili sljedeća tri glavna politička pravca, puta, smjera… ranoga islama:
Najbrojnija strana ili put islama jesu tzv. ahlu s-sunna wa l-džamā’ah (ili suniti/sunniti, sunije, muslimanska većina koja je, 661. godine, pristala na halifat u Damasku, pristala je da se halife nasljeđuju dinastijskom primogeniturom, smatraju da spram dinastičkih halifa treba imati lojalan odnos), itd. Praktički ova muslimanska većina je prerasla u promotore političkog kvijetizma ili izbjegavanja sukoba s vlastima (tj. dinastičkim halifama). Ehlis-sunetske ili, kratko, sunnijske dinastije su, uglavnom, obilježile cjelokupnu povijest islama, a takve su bile i Abbasijska dinastija u Bagdadu (750. –1258.), Osmanska u Bursi, Edrenama i Istanbulu (1299. –1924.), Emevijska u Španiji, zatim Turci Seldžuci itd. Dugo bi nas odvelo ako bismo ih sve ovdje navodili.
Drugi veliki put ili strana islama jesu tzv. aš-šiʻah (šiʻije) ili sljedbenici halife Alije ibn Ebi Taliba i nekoliko imama koji su njegovi potomci. Šiʻije smatraju da su imami (od loze Fatimine i Alijine) ti koji trebaju predvoditi muslimansku zajednicu. Potom se ne slažu koliko je tih imama u nizu lanca koji priznaju da ga treba slijediti. Neki poštuju sedam, drugi dvanaest imama itd.; po tome su nazvani septimalni, odnosno duodecimalni šiʻiti. I šiʻije su imale i svoj halifat u Egiptu, tzv. Fatimije (u Kairu negdje od 909. do 1171. godine) Također, Safavije ili Safavidi u Isfahanu dolaze na vlast 1501. kao neka vrsta šiʻijske dinastije i od tada je cijeli Iran postupno posta(ja)o šiʻijski. Danas je Iran, također, šiʻijska država.
Ali, da ovdje objasnim jednu stvar. Pogrešno je danas muslimane šiʻije vezivati samo za Irance (ili Iran). Jer, naime, milioni i milioni Arapa pripadaju šiʻijama, to jest šiʻije su. Šiʻijske muslimanske grupacije danas postoje u gotovo svim središnjim tradicionalnim arapskim zemljama (Arabija, Jemen, Oman, Egipat, Liban, Sirija, Bahrejn, Kuvajt itd.) U Siriji su danas tzv. prošiʻijski ‘alawiti (‘alāwije) na vlasti, iako su istaknuta manjina, ali od nekoliko miliona! Ukratko, postoje milioni Arapa i Perzijanaca (Iranaca) koji su šiʻije; šiʻija ima i drugdje, procjenjuje se da danas ima 8-10% šiʻija od ukupne populacije muslimana u svijetu.
Ipak, sa stanovišta dosadašnjeg posjedništva vlasti u muslimanskom svijetu, šiʻije su bile gotovo uvijek opozicija i jedna marginalizirana, te, neko će reći, “gubitnička” grupacija islama kad je posrijedi držanje vlasti.
Haridžije (islamski populisti, puritanci, egalitaristi…), kao treća utjecajna grupacija ranoga islama, nisu nikada zadobili široku podršku muslimanskih naroda, živjeli su (ili i danas žive) kao izolirane zajednice u tradicionalnim zemljama islama, a njihovo ime služi kad god se želi označiti bilo koja radikalna borba za “islamske” ciljeve.
Haridžije su dugo vremena bili nepomirljivi borci protiv svih nasljednih halifata. To je razlog zašto se danas radikalnu grupu Al-Kaʻidu nerijetko naziva “haridžijama modernoga doba”. Naprimjer, savremeni saudijski profesor šerijatskog prava šejh Sālih Sadlān haridžijama je nazvao arapske veterane povratnike iz Afganistana, koje je osamdesetih godina XX. stoljeća obučavala CIA u borbi protiv Sovjeta. Naime, nazvao ih je haridžijama jer su se bili počeli javljati sa svojim radikalnim zahtjevima prema kraljevskom režimu u Saudijskoj Arabiji. Dakle, sve je, ili gotovo sve, kroz povijest islama bilo, na neki način, isprepleteno sa onim političkim (ili sa pitanjem vlasti). A takvih perioda, često dugotrajnih, imalo je i kršćanstvo unutar svojih puteva i denominacija. Bilo je sličnih stvari i u drugim religijama. Vlast je svakom draga, svako se za nju otima. Izuzeci su rijetki.
Kada već spominjemo političko, koplja su se povijesno lomila u pitanju naslijeđivanja vlasti. Nije li pomalo šašava situacija da danas sunniti (koji su u početku bili protiv nasljeđivanja vlasti i zagovarali su princip šure) imaju monarhistička uređenja a šiitski Iran nema nasljedni princip vladanja?
Da, to je, rekao bih, dobro uočavanje stvari u Vašem pitanju. Današnji Iran ima vjersku vlast koja nije dinastički ustrojena. Iranom danas vladaju imami koji se duhovno kontinuiraju, ili nastoje da se kontinuiraju, na duhovne pologe Alije ibn Abi Taliba i imame iz njegove loze.
Također, današnji Iran ima i izbore, iako se, naravno, te izbore može okarakterizirati kao izbore unutar jedne partije, jedne političke opcije ili pod kišobranom, u biti, jednopartijskog sistema. U arapskom svijetu imamo nekoliko kraljevskih (Maroko, Saudijska Arabija, Jordan) i emir(at)skih (Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati…) oblika vladavine, ali i nekoliko država sa čisto vojnom huntom na vlasti (Egipat, Alžir…). Naravno, Iran se danas (i ne samo danas) pokazuje kao jedna snažna država, a u pogledu višepartizma i demokratije Republika Turska je najdalje otišla. Dakako, veliki dio arapskog svijeta, bilo da njime vladaju vojne hunte ili monarhije, ostavili su demokratiju na čekanje. Do kada, to ja ne znam.
Dopustite mi da se još nakratko vratim u povijest islama. Naime, u toj povijesti nastali su i mnogi drugi mezhebi, putevi i pravci, pa i druge sljedbe i sekte, posebno na planu tumačenja Kur’ana i drugih izvora islama.
Ipak, opći je konsenzus da se svi ti mezhebi, pravci, itd. međusobno trebaju priznavati muslimanima. I, doista, načela vjere su u svih ista ili gotovo ista. Razlike se javljaju na planu politike, kulture, civilizacije…
Na primjer, u povijesno
