Muhamed Đonlagić iz Jelaha kod Tešnja opasan je tip. Genetski. Jer, njegovi su preci bili đonlage – zapovjednici posebnog i rijetkog roda vojske u Turskoj Carevini, đonlija. Vojnici đonlije regrutirani su od dobrovoljaca i plaćenika, i bili su pripremljeni za opasne poduhvate. Preci Muhameda Đonlagića, dakle, bili su zapovjednici specijalnih turskih postrojbi iz sredine 18. stoljeća. Možda zato ovaj čovjek danas nigdje ne ide bez pravog revolvera, američkog kolta. I, za razliku od prije 250 godina kada su đonlage štitile sistem, danas je Đonlaga za državu gotovo – opasan.
Neće vječno gubiti
Muhamed Đonlagić je, u stvari, izdanak begovske familije. Mada je potpuno zdrav i vitalan, mnogi jedva čekaju da umre. Uzdaju se u biološki sat: Muhamedu su 73 godine. Najnestrpljivija je i najnervoznija, zna se – država. Jer, ako ovaj čovjek ode na onaj svijet, država mu neće morati vratiti silnu zemlju i nekretnine koje je njegovoj obitelji oduzela, preciznije – opljačkala, u posljednjih 70 godina.
I pored svega što ga je zadesilo, Muhamed i danas posjeduje dosta toga. Iako je, u stvari, penzioner, ima firmu, i – mada nema ljubavnicu – vozi novog BMW-a… Čovjek je, jednostavno, bogat. Šta mu onda treba, pitaju se mnogi, da se sa državom ćera po sudovima zadnjih 25 godina? Jer, advokati su skupi, a ishod neizvjestan. Nije valjda proklet? Nipošto! Šta više, Muhamed Đonlagić plaća advokate još nekim ljudima kojima je država otela imovinu, kako bi spriječili da se u zemljišnim knjigama otimačina legalizira. Sam Muhamed vodi protiv države više paralelnih procesa, a za jedan je slučaj čak dobio i presudu Ustavnog suba BiH u svoju korist. Ali, neće država da provede presudu! Zašto se, dakle, bori kad je to gotovo uzaludan posao?
– Želim da ih pobijedim! Državu! Vlast! Lopove! Koji su oteli zemlju, vile i stanove i dodijelili ih sebi i svojima! Ono što je ostalo, sad drsko prodaju i prave talove! To je divljaštvo! Ali, kada sve to vratim, ja ne želim da uživam u posjedovanju. Ja to definitivno ne želim. Želim pravdu! Da se službeno proglasi! Na sudu! Tek tada ću biti bogat. I tek tada ću biti spreman otići na onaj svijet. U stvari, možda ću prije preseljenja na ahiret, kada se sve završi, državi i pokloniti istu tu zemlju koju mi je bila otela hajdučijom… Jer, ja sam za te hajduke i dalje – beg. Gospodin. No, da se razumijemo: neću ništa pokloniti ovoj i ovakvoj državi. Jer, to se radi u velikom stilu, gospodski. Želim zemlju ostaviti za javno dobro. Jer, takav je bio i moj otac Zeirbeg, ali i moj djed Ibrahimbeg koji je Austro-Ugarskoj monarhiji halalio zemlju u centru Jelaha kako bi se tu napravila željeznička stanica – pripovijeda uzbuđeni Muhamed Đonlagić.
Nema šta, proglasit ćemo ga Don Kihotom. Službeno: Don Kihot od Jelaha – tako će se, u stvari, zvati dokumentarni film koji je u pretprodukciji za jednu veliku svjetsku televizijsku kuću. No, Muhamed se baš i ne slaže s tim da je on neki Don Kihot… Jer, kaže, čitao je on Servantesa. Jest da mu je možda ostala još koja kap plemićke krvi, i jest da ga mnogi ne razumiju… Neki čak misle da je lud, jer se bori za pravdu koja nije ostvariva. „Možda imam idealističku viziju“, kaže Muhamed, „ali ja ne želim oživljavati nikakvo viteštvo“.
– Znaš, ima i ono da „krivu Drinu ne možeš ispraviti, ali je nikad nemoj prestati ispravljati“. Ipak, ja nisam nepraktičan kao Don Kihot. Jer, mada se možda borim u pogrešno vrijeme, ja svoju borbu vodim na pravom mjestu – na sudu. I, moji neprijatelji nisu izmišljeni, nisu vjetrenjače. Moji neprijatelji su stvarni: vlast i njeni protagonisti. I…da, ja neću vječno gubiti kao Servantesov junak. Ja ću istjerati pravdu! To je moja misija. Zato sam ja samo na prvi pogled Don Kihot – objašnjava Đonlagić.
Rušio komuniste, ruši i ove „svoje“
Muhamedov otac, Zeirbeg Đonlagić, umro je 1948. godine. Imao je 52 godine, a Muhamed ga se gotovo i ne sjeća, jer je tada bio šestogodišnje dijete. Umro je poprijeko, kaže Muhamed, zbog nepravde. Jer, komunisti su poslije Drugog svjetskog rata počeli oduzimati imovinu od bogataša, veleposjednika i kapitalista. Muhamed, brat mu Derviš i njihova majka, preko noći ostali su bez ičega. Hranili su se „na tačkice“, kao i sva sirotinja u to vrijeme. Posljednje nekretnine Muhamedovoj su obitelji oduzete dvije decenije nakon rata, 1966. godine. Ali, ni u toj socijalističkoj Jugoslaviji nisu bili svi bez duše. Zahvaljujući nekim visokim državnim funkcionerima, Muhamedu je država sedamdesetih godina prošloga vijeka vratila dio imovine. Političari koji su mu pomogli bili su Srbi, a to su učinili – prema sopstvenom priznanju – zbog Muhamedovog oca „koji je bio dobar čovjek“. Najviše zla nanijeli su mu njegovi sunarodnjaci koji su se tada morali udvarati komunističkoj vlasti „više nego što treba“. Napadali su ga i da nije pravi musliman, jer nosi šešir. Zbog šešira su ga i prozvali Džo.
Masine su uklonile nelegalni objekat sa parcele koju je Muhamedov djed poklonio državi
Zanimljivo je da je bivša komunistička država oduzimala privatnu imovinu različitim metodama. Nekada je to konfiskacija (totalno oduzimanje), nekada nacionalizacija (blaža forma), treći put arundacija (zamjena), onda uzurpacija (moglo bi se prevesti kao „drska krađa“)…, ali uvijek je to proglašavano tzv. društvenom imovinom. Muhamed Đonlagić je 1989. godine, kao veliki protivnik komunističke Jugoslavije, bio u lokalnom osnivačkom odboru muslimanske Stranke demokratske akcije – partije koja je obećala svojim biračima vratiti imovinu koju su im komunisti oteli. Ironija je da Muhamed od dolaska svoje partije na vlast, 25 godina dakle, vodi pravnu bitku protiv te iste vlasti kako bi vratio svoju imovinu. Pa, to opet rade komunisti koji su promijenili dres i koji su otjerali nas, partijske prvoborce, kaže Đonlaga.
Načelniku ustavni sud bespredmetan
– Oni ne žele donositi i provoditi zakone o restituciji, jer bi mnogi od njih doživjeli deložaciju. Meni su tik ispred kuće, gotovo u dvorištu, napravili kuću – i to na zemlji koju je moj djed Ibrahimbeg poklonio Austrougarskoj kako bi se izgradila željeznička stanica. Oni su tu stanicu zazidali, mada se radilo o historijskoj znamenitosti pod zaštitom države. Tu sam ih dobio na Ustavnom sudu BiH, ali jedva. O opstrukcijama bi se mogao napisati roman! Bivši načelnik Tešnja Fuad Šišić (SDA) poručio mi je da – dok je on politički živ – neće dozvoliti da ostvarim pravdu. Njegov stranački nasljednik na mjestu gradonačelnika, Suad Huskić, „proslavio“ se izjavom da je „odluka Ustavnog suda BiH bespredmetna“. Izjavio – i ostao živ! Sada ih tužim da mi vrate jedan drugi objekat u centru Jelaha. Taj objekat je bio „društveno vlasništvo“, pa „državno vlasništvo“, a onda je prošle godine Općinsko vijeće Tešanj donijelo Odluku da samo sebi prepiše taj objekat, odnosno zemlju. Dobro ste čuli: Općina Tešanj SAMA SEBI PRENOSI prava na nekretninama, i to na štetu mnogih privatnih i pravnih lica. E, neće moći! Platiću advokate onima koji nemaju, kako bi i oni ostvarili svoja prava. – priča Muhamed Đonlagić.
Muhamedova upornost i borba imala je svoju cijenu – prošle godine je brutalno pretučen ispred svoje kuće u Jelahu, i to pred očevicima i u po bijela dana. Nije imao vremena da u samoodbrani izvuče svoj magnum. Napadači su poznati, ali tužilac je prvobitno obustavio istragu. No, Đonlaga ne bi bio Đonlaga, da ne ide dalje. Angažirao je najboljeg advokata, i, konačno, glavni kantonalni tužilac je otvorio istragu i podigao optužnicu.
„Svako vrijeme ima svog Don Kihota“. Koliko god se otimao, Muhamed Đonlagić je ipak Don Kihot. Don Kihot od Jelaha.
Posljednja vijest
Kao što smo napisali na početku ovoga teksta, svi su se potajno nadali da će Đonlaga otići na onaj svijet. Otimačina bi bila legalizirana, država sita, ovce na broju. Ko bi se više sjećao presude Ustavnog suda? No, pošto je Džo „lud“ (još bolje: genijalan!), danima se trudio da dođe do redakcije najtiražnijeg dnevnog lista. Želio je, „da se vlasi ne dosjete“, tj. uredniku reći šta će se desiti ako on, nedajbože, umre. Avaz je objavio sljedeću Đonlaginu izjavu:
Upravo sam kod notara napravio testament, u kojem piše šta će se desiti ako se presuda Ustavnog suda ne izvrši dok sam ja živ. A piše da moji nasljednici moraju nastaviti insistirati da se pravda izvrši. U protivnom, niko neće dobiti ništa od moje pozamašne imovine, već će sve biti uvakufljeno, džamijska imovina – odlučan je Đonlagić. On podsjeća da ima „jakog sina, i još jačeg zeta za kojeg je dokazano da je smrtno opasan kada ga neko naljuti“. Šta to znači, pitamo Đonlagića? „To znači da oni neće stojati skrštenih ruku ako ih budu pokušali tući kao što su mene brutalno pretukli prije godinu dana. Ionako sam ih tada jedva spriječio da me idu, kako su rekli, osvetiti. Pogotovo je moj zet bio kritično nervozan“, pojašnjava Muhamed Đonlagić, i ponavlja: „Dakle, nema pravde – nema nasljedstva! Sve će biti vakufska imovina!“ Pa, to je brutalno, primjećujemo… „Brutalno ili ne – pravda će biti ostvarena po svaku cijenu!“
I – čudo se dogodilo: građanin Džo pobijedio je sistem! Natjerao je državu da radi svoj posao, tj. da izvrši presudu sopstvenog Ustavnog suda. Svima koji se bore za pravdu i principe, Đonlaga poručuje da nikada ne odustaju. Jer, kaže Džo, „pravda jest spora, ali najslađe je posljednji se smijati“.
Ali, ne lezi vraže: dok se ovih dana rušio nelegalno sagrađen objekat, u zemljišnim knjigama se obavljala tajna operacija prijenosa vlasništva državne zemlje na privatno lice. Iste one zemlje na kojoj je bio sagrađen sada već srušeni objekat. Pobjeda je možda pirova… „To se moglo uraditi samo uz pomoć mađioničarskih trikova, a ja ću otkriti mađioničare, prije nego što umrem!“, siguran je Muhamed Đonlagić, koji poručuje kladionicma „da i dalje tipuju na njega, bez obzira na to što će se igrati produžeci“.
Poslijeratno stanje stvorilo je ambijent da pojedinci vjeruju da zakoni za njih ne važe
Advokat Dautbegović: Država se bavila prečim stvarima a rješavanje problema divlje gradnje odgađala
– Bespravna gradnja je problem svih država nastalih raspadom bivše države, izuzev Slovenije. Rat u BiH i poslijeratno stanje stvorilo je ambijent da pojedinci vjeruju da zakoni za njih ne važe. Država se bavila prečim stvarima a rješavanje problema divlje gradnje odgađala. U BiH se ovaj problem uopšte ne rješava. Tako danas imamo ružne građevine, nabacane bez ikakvog reda i smisla. Prokoško jezero, npr. – okupirano je građevinama uz samo jezero, Vlašić kao zimsko odmaralište u srcu Bosne pretrpan građevinama bez stila i ukusa, i sve naravno – bez odobrenja za gradnju.
Slučaj u Jelahu je djelom drugačiji, s obzirom da je bespravna gradnja jednog građanina zadirala u prava drugog građanina, koji se angažovao da stvari popravi bez obzira na cijenu. Nakon svega u tome je i uspio. Moram reći na kraju da bespravna gradnja ne može biti stvar pojedinca već ovaj problem mora rješavati država, kaže prof. dr. Almin Dautbegović, Đonlagićev advokat.
Autor: Hajrudin Redžović
