Ramiz Karić: Novalić nas je razočarao

Je li provođenje Reformske agende rasteretilo privrednike kako se to najavljivalo?

– Dobro je da postoji pisani dokumenti koji se zove Reformska agenda, ali i Akcioni plan za njeno provođenje, pa da svi građani, ali i poslodavci mogu napraviti inventuru šta je od toga urađeno, a šta nije. No, kada je riječ o odgovoru na vaše pitanje, dijelim mišljenje izuzetno velikog broja poslodavaca da Reformska agenda nije rasteretila poslodavce. Naprotiv.

Metode iz socijalizma

Sve što je do sada doneseno iz velikog arsenala Reformske agende, još je više opteretilo poslodavce, pa i radnike koji su zaposleni u realnom sektoru. Kao primjer navešću samo tri stvari: prva i najznačajnija je ukidanje podsticaja izvoznicima, druga je smanjivanje toplog obroka i regresa koji poslodavci isplaćuju radnicima i treća uvođenje neopravdano visoke akcize na gorivo.

Gdje je to Reformska agenda omanula?

– Jednostavnije je pitanje gdje nije omanula. Ništa nije urađeno na onom suštinskom, a odnosi se na smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, reformi javne uprave, unapređenju poslovne klime, povećanju konkurentnosti, reformi zdravstva, reformi obrazovanja, restrukturiranju javnih preduzeća, reformi pravosuđa, ubrzavanju procesa približavanja evropskim integracijama. Reformska agenda ima takav sadržaj da je svima jasno bilo na samom njenom početku da sadašnja vlast sa zastarjelim metodama upravljanja državom neće biti u stanju provesti niti je želi provesti, ali ne zbog bolnih procesa po narod, već upravo zbog bolnih procesa po njih same.

Federalna vlast sa “čovjekom iz privrede” na čelu očito nije bila zainteresovana za stvaranje boljeg poslovnog ambijenta. Šta se krije iza ovakvog odnosa prema privredi i poduzetnicima?

– U odgovoru na prethodno pitanje, kada je riječ o metodama vladanja, krije se i odgovor na ovo pitanje. Ne može se vladati u današnje vrijeme metodama iz perioda socijalizma. Neophodno je te metode radikalno mijenjati, objektivno uvažavajući novonastalu situaciju i ekonomsko-društvene odnose koji su trenutno na sceni. Okosnica razvoja BiH su brojna mala, srednja pa i velika preduzeća iz realnog sektora, u kojima se istinski stvara nova vrijednost. Moram iskreno priznati da su poslodavci polagali velike nade dolaskom “čovjeka iz privrede”, koji razumije sve nedaće sa kojima se suočava prije svega realni sektor. Ne poznajem niti jednog poslodavca koji je podržavao izbor “čovjeka iz privrede” a koji sada nije razočaran, jer je njihovo nesebično povjerenje rezultiralo novim teretima. Ne poznajem niti jednog poslodavca koji je za sebe tražio privilegije. Svi poslodavci su imali realistična očekivanja, koja su trebala ići u pravcu da se poslodavci oslobode emitovanih zakonskih obaveza koje nisu u stanju provesti.

Šta ste to očekivali?

– Prvo, ravnopravno tretiranje javnog i realnog sektora. Očekivali smo da FBiH postane prostor u kojem će zakoni važiti jednako za sve. Očekivali smo da se formiraju privredni sudovi, koji će privredne sporove rješavati u veoma kratkom roku i na taj način doprinijeti većoj pravnoj sigurnosti poslodavaca.

Poslodavci sve teže nalaze radnike. Je li razlog toga neprilagođenost obrazovanja tržištu ili su u pitanju niske plate koje poslodavci godinama drže?

– Siguran sam u činjenicu da su poslodavci svjesni i da smatraju da su radnici najznačajniji faktor bilo kojeg procesa rada i da su sa praktičnog aspekta njihova znanja i vještine gotovo nezamjenjivi. Šta se dešava? Potencijalni radnici, ali i radnici iz radnog odnosa sve više i više odlaze. Sistem obrazovanja školuje đake i studente koji gotovo da i nemaju upotrebnu vrijednost nakon završetka školovanja.Poslodavci značajno gube dodatno vrijeme na praktičnom osposobljavanju radnika za adekvatno učešće u procesima rada. Troškovi rada su previsoki. Poslodavci koji svoju egzistenciju ostvaruju na način da tržište verificira njihovo dalje postojanje i opstanak ne mogu u nedogled povećavati zarade radnika iz razloga što je cijena rada kalkulativni element proizvoda ili usluge. Smatram da sami poslodavci bez značajnog dijela mjera šire društvene zajednice nisu u mogućnosti riješiti ovaj problem.

Bilo je pokušaja da vlasti “nametnu” povećanje minimalne plate. Jesu li to predizborne priče i koliko je to opravdano od njih u ovakvom privrednom ambijentu?

– To je stvaranje lažnih iluzija bez ikakvog pokrića prema jednoj veoma poštenoj i čestitoj kategoriji građana, a to su radnici. Vladajućoj političkoj strukturi je veoma lako povećavati zarade onima koji rade u javnom sektoru. Zašto? Zato što njihov rad nije u skladu sa primanjima i drugo što se njihov rad ne verificira na tržištu.Pripremljen šablon

Dakle, mi imamo apsurd koji se ogleda u tome da su stvaraoci novih vrijednosti u daleko inferiornijem položaju u odnosu na one koji su potrošači te novostvorene vrijednosti. Sasvim sam siguran da će svaki poslodavac učiniti sve što je u njegovoj moći da, u skladu sa mogućnostima, maksimalno poveća zarade svojim radnicima. Jedni će to uraditi što žele da im radnici budu zadovoljni i odani, a oni drugi što nemaju izbora.

Do ove godine ste bili prilično apolitični, da biste potom podržali Nezavisni blok i kandidaturu Senada Šepića. Otkud taj preokret?

– Bez obzira na moju dosadašnju apolitičnost, ja sam, zbog sebe, ali i posla koji radim, kontinuirano pratio i istraživao političku scenu BiH. Ona je omeđena jednim unaprijed pripremljenim šablonom i sa unaprijed predodređenim sudionicima. Vrlo je malo ili gotovo nikako bilo pojedinaca koji su se suprotstavljali takvoj situaciji, bilo u vlastitoj političkoj opciji bilo izvan bilo kakve političke opcije. Zašto? Prvi zbog očuvanja dostignutih političkih pozicija i lagodnog života, a drugi zbog straha. Gospodin Šepić je jedan od tih rijetkih pojedinaca koji je zbog neslaganja sa metodama vladanja u političkoj opciji u kojoj je zauzimao veoma visoke funkcije napustio tu opciju i sve prinadležnosti koje je pritom uživao, da bi osmislio novi politički projekt koji će davati efekte za širu društvenu zajednicu i gdje će opće biti uvijek u prednosti u odnosu na pojedinačno.