Kemal Ljevaković, dobitnik je Književne nagrade „Musa Ćazim
Ćatić“ za najbolju neobjavljenu priču – PRVO MJESTO, Odžak/München, 2019.
Kemalu Ljevakoviću je, jučer (4.4.2019.godine) u
Bošnjačkom institutu “Adil Zulfikarpašić”, u Sarajevu, za najbolju
priču, uručeno književno priznanje za osvojeno PRVO mjesto – PLAKETA “Musa
Ćazim Ćatić” i nagrada Kulturnog udruženja “Musa Ćazim Ćatić”,
München/Odžak.
U punoj sali Bošnjačkog instituta, u Sarajevu, evociran je pomen
na velikog pjesnika kako pričom o velikom pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću, tako i
na način da su brojni učesnici književnog natječaja govorili svoju poeziju i
svoju prozu. Pritom je izvršeno uručenje dobitnicima prestižnih priznanja, kako
za poeziju, tako i za prozu.
(prvoplasirana priča)
LJUBAV S KADUŠINE VODE
Šećo i njegov stariji brat Rašid su došli u Bosnu, sa grupom
vršnjaka, s prostora dalekoga Kazahstana, u vrijeme kada su Turci u Bosni bili
već koliko dvjesta godina i možda koju godinu više, pa bi to približnije moglo biti
oko 1670. godine.
Kako i zašto su došli, ostala je tajna.
Šećo je dospio u Trepče, nedaleko od drevnoga grada Tešnja, a
njegov brat u Čivčije, kod Doboja. U prvi mah Šećo je bio smješten u jedan trošni
kućerak. S jezikom je kuburio, a da bi preživljavao bio je nadničar i seoski
poljar.
Bio je lijep, kažu „ko upis“- samo u opisu se takva ljepota
mogla sretati i samo takva ljepota se mogla zamišljati, i što bi tada cure reci
„slika i prilika“. Bio je tamne puti a rumenih obraza, zelenih očiju, dugih
crnih trepavica, gustih i lijepo posloženih i izvijenih obrva. Imao je lijepo
oblikovane pune i sočne usne, ponad kojih se crtaju mladalačke, tanke, crne
nausnice. Iz osmijeha mu bljesne bjelina pravilno raspoređenih bisera. Bio je
naočit momak. Sa njegova lica i iz njegova stasa zračila je neka čudna
muževnost što je zanosila žensku pamet u svakojaka maštanja i zamišljanja. Neki
neobjašnjiv magnetizam i privlačnost je isijavao. Zastajali su curski pogledi
na Šeći, dugo u njihovom okretu u mimohodu, i prosto su se ženske oči lijepile
za Šeću i progovarale djevojačkim željama.
Bio je blage naravi.
Namaza nije propuštao.
I svaki ramazana je ispostio još od svoje sedme godine. A
sjeća se, dok je bio i manji, da je znao ispostiti dan ramazana tako što ga je
„našivao“, jedan dan kao posti dopodne, a drugi dan poslijepodne i tako
„sastavi“ dan posta – kako su mu djed i nana govorili da, dok je još mali, može
kao i tako postiti.
Šećo, momak na ženidbu, a ramazan je, pa se sam dovija sa
spremanjem i svog sehura i svog iftara. I dok sehuri i dok iftari, u kućnoj
samoći, daleko od rodne kuće i domovine, naumpadaju mu kazahstanski ramazani,
te sehurska, dječija, teška, buđenja i kako kuća, u cik zore, oživi, dok se njih
četvero braće i sestara razbude, dok poustaju i dok se u redoslijedu po starini
poumivaju, rashlade svoje krmeljive oči, a sve jedno-drugo dvoreći iz ibrika
vodom i nad abdestanom.
Sjeća se da je znao kao dijete i prećutati da se nehotice
omrsio, čuvati to kao svoju tajnu, a pogotovo je to tajio od svojih vršnjaka,
da izbjegne zadirkivanja.
– Postilo se. Bogami. I malo i golemo je postilo, sjeća se.
Naumpadaju mu i iščekivanja iftara u prediftarsko vrijeme i
kako su djeca bila zadužena da, trčkarajući po avliji i putu, čekaju iftarsko
vrijeme, da čekaju kandilje da se upale il’ top da pukne na gradu podalje od
sela. Djetinja radoznalost je čekala hoće li prije top ili kandilji. Nekada je
prije top, a nekada kandilji, za trenutak je uvijek bilo nešto prije, pa su se
znali nadmetati u pogađanju šta će prije. Uvijek bi neki pogađali, a neki
mašali. Tako su djeca svoj post znala začinit dječijim nadmetanjima i dječijim
igrama, i to se pamti, pamti i više no kako se bilo gladno i željno iftara.
Dok sada, u tuđini, daleko od svoje rodne grude, čeka svoj
momački iftar, sebi i usebi Šećo govori: „Bilo je kao po pravilu. Iftar se
primiče. Djeca mahale se skupe na mali mahalski meraja-trg, pa zajedno čekaju i
da se upale i da pukne. Neki trčkaraju po putu, neki se penju na ogradu –
vrljike, ispinju se i istežu vratove provirujući ne bi li oni prvi ugledali
kandilje, drugi osluškuju, čekaju top. I u trenucima, kada se baš iščekuje onaj
tren trenutka, nastaje tajac, baš neka nebeska tišina, iz koje nastupi erupcija
dječije graje: ‘Eno gaaaa! Puko jeeee! Upalili see! Vrijeme jeee!’ Uzvikuje se
i horski i svako sebi, radujući se, trčimo svako svojoj avliji i kući. Moje
sestre i braća i ja, prolijećemo kroz avliju pa u mutvak s osmijehom utrkujemo.
Nana i mati već meću sofru na sred mutvaka, i na sofru redaju kašike – zveket
im ko sad da čujem, kruh-položak, žuti se kao da sunce iz njega sija, okvašen,
puši se iz njega, ćasa graha na sred sinije, miriše zaprškom. Okružismo siniju,
djed svima po komad zlatne kukuruze odlomio. Uz Bismillu i šapat postačke dove,
te gutljaj vode, svako od nas završava post i započinje potiho iftar.
Zveket kašika u ćasi, djed i nana hlipću iz drvenih svojih.
Siniju okružila brojna čeljad, u mutvaku – ljetnom kućerku,
bez stropa, sa zemljanim tlom, i u uglu sa ognjištem i ognjem – ponad verige i
verižnjača i badžansko oko što dimi životom.“
Šećo samuje u kući i u selu je stranac. Koja se srećnica uda
za njega neće imati ni svekrve ni svekra, koje bi trebala bez pogovora služiti,
pa je i to razlog da su cure bacale oko na njega, i nametale mu se u susretima,
na prelima, pjerovima, na zajedničkim kopinama i žetvama. Znajući sebe i svoju
vjerničku odanost, osim da mu se cura okom dopada, gledao je Šećo i cursku
pobožnost, njen čestitluk, a bogami i da je obrazli, i koliko jezika ima, jesu
li joj riječi ljudstvene, ili su isprazne, neodmjerene i ostrugaste. Šećo je
dugo odmjeravao kojoj će se djevojci nazvati mušterija. Jer, kojoj se nazove sa
tom će se i ženiti. Nije htio ni jednu curu zavoditi i davati joj lažnu nadu
kako mu se ona sviđa i da je želi. Ucviljeno žensko srce je opasno srce, koliko
može da voli i više može da mrzi i da osvetničko bude. Znao je da je on tu
došljak i da mu to može naškoditi ako bude između cura pravio zavist i zavadu,
a to se onda može odraziti i na međukomšijske svađe i tako da on postane neko
ko kvari odnose u selu. Ali, bio je i siromašan i jedin, i nepoznate loze, pa
mu je to za neke uznosite i namli Trepčane, koji imadoše kćerku za udaju, bila ko
mahana. Ne znaju za kakvu felu udaju kćerku. Nema ni očevine ni materinstva u
nasljeđe, pa je to unaprijed k'o bezemljaško i siromašnije življenje. A neki
su, opet, sumnjičili u Šećinu pobožnost i finoću i gledali u to kao na njegovu
pritajenost – i ko zna šta se u tome i u njemu krije, i kakva mu je prošlost i
od kakvih je zakona i nezakonitih činova pobjegao iz svoje zemlje u tuđinu.
Zaglédao je Šećo cure, u svakodnevnim viđanjima, ali i na
pjerovima, kada su cure sređene i dotjerane: obučene u svilene i kadifli dimije
i bluze, zakićenih prsa biserima i merdžanima u đerdanima, nerijetko i strukom
dukata, a duge kose u pletenice upletene i u vijence uvijenjene, te keranim
šamijicama ponad čela ukrašene. Zaglédao ih je dugo i potajno dugo, i jednu je
begenisao.
Dojadilo mu momačko samovanje, te je konačno Šećo zaišćilio
prvu komšinicu, kćerku uglednog i imućnog susjeda kojeg su prozvali Šaran, jer
je kao kršan momak preživio ujed otrovnog poskoka, pa je po cijelom tijelu imao
poskokove cik-cak šare, a njegovi potomci dobiše prezime Šaranovići i tako se i
dan-danas prezimenuju.
Upratio je curu kako ode na Kadušinu vodu, koja je bila
nešto mimo kuća, pa i on uze ibrik te se uputi ka vodi, i sustigavši konu veli
joj kako mu treba taze vode za abdesta i za iftariti se.
Ubrusi Šećo i reče: “Znaš, komšinice, dugo te gledam, i sve
hoću, i tražim priliku, da ti priđem i da ti nešto važno kažem. Ugledah te kako
ode na vodu, pa velim sebi, Šećo, sad ili nikad. A i ti mene dugo gledaš, onako
ispod oka – kradomice, pa mi je to išaret i ko tvoj dobar znak i nagovještaj.
Ja to primijetim. Znaš, Šećira, ti se meni sviđaš, begenišem te, lijepa si mi,
čestita si i pobožna, a i neka ti blagost iz priče teče, pa, nešto mislim, kako
bi bilo da mi počnemo ašikovat”. Veli joj i gleda je, gleda u njen smiješak i
medoslasni usana joj zov. Željno bi da je ljubi, miluje, al’ pomisli i na svoj
post, pa se otima od tih misli. A u isti mah mu Šećira htjede reći da ga je, od
želje da ga od danas do sutradan vidi, i noću često sanjala, pa i sinoć joj je
na san dolazio, i da je prisnila ovaj susret, i da mu je već srce dala i da joj
je srce više njegovo nego njeno. Eto, to bi mu, misli, i mogla reći, ali da ga
je u snu ljubila i grlila i da je osjećala stisak njegova zagrljaja, to bi je
bila sramota da mu kaže.
“Ti si prva
cura”, nastavlja Šećo, “kojoj ovo kažem, koju pitam bi li bila moja cura i prva
cura kojoj se nudim da joj budem momak. I ne znam šta će tvoji reći, hoće li
biti razi, ili će se protiviti i braniti našu vezu?”
“Pa,
komšija, ne moraju moji odmah znati za nas. Ne mora niko znati da mi ašikujemo.
Tajna ljubav je slađa. A, jesam, gledala sam te, iz avlije, kad god sam imala
priliku. Lijep si, i kada te ugledam obuzme me neka slatka strepnja, ko da teže
dišem. Evo i sad mi srce jače kuca. Čujem ga. Bije mi i u grlu. Sevdišem te.
Samo, jesi li ti siguran u to što mi govoriš? Ja znam da ima još cura koje te
gledaju, kojima se ti sviđaš i hoće te, i pogled im za tobom zastaje, i koje
su, može biti, i ljepše od mene, pa ti draže. Ne smijemo se, bogami, igrati
vatrom.” Na to će Šećo:“Ja znam šta ja znam, i zato tebe pitam, ne pitam njih,
hoćeš li biti moja cura i hoćeš li me za momka?” “Hoću, hoću jašta, kako
neću!”, odgovori Šećira kao da je jedva čekala da je to upita. Još pomisli: šta
si toliko čekao i oklijevao, šta bi ona da je nije upitao, koliko bi izdržala u
čekanju, bi li se ona, mimo običaja, prva momku ponudila za ašikluk?
Tako dvije
mladosti, Šećo i Šećira, dva imena, koja na turskom jeziku znače šećer, dva
šećera-insana, različita i ista, otvoriše jedno drugom i srce i dušu i započeše
nešto slatko svoje. Zasjaše u sebi svako svojom srećom i svako svojoj kući
vratiše se sa Kadušine vode, na kojoj su podugo postajali.
Ikindija samo što nije izvaktila.
Vrijeme iftara se primiče. Treba nešto za iftar pripremiti.
Razmišlja Šećo – kako je sad pun neke dragosti i zadovoljstva da bi mogao
postiti i da se sad dan nametne na dan i ne bi mu bilo teško. Ali kažu da nije
lijepo poslije dana posta i iftarskog tenutka odugovlačiti sa mrsom, jer gubi
se čar tog trenutka, čar isposta dana, slast iftarske vode i hrane, a Bogami i
značaj dove iz tih iftarskih trenutka. Kažu da je lijepo, sa dovama i željama,
u trenucima pred iftar Bogu se obraćati. Naupadaju mu sve te misli dok Šećo
sebi priprema i kuha tarismok-čorbu, te muti i peče tihapeku, a za hošaf već
ima kuhano suho voće – karamut i šljive madžarice. U tom će mu sahat, sa
lančićima i tegovima, na zidu pokazati pet minuta do iftara. Sve mu je već na
omanjoj siniji: i čorba, i tihapeka i hošaf, i lončić sa Kadušinom vodom, čiji
gutljaj će mu nikad slađi biti, i pamtiće dan posta koji je njime ispostio i
zasladio. U zanosu čudne ljepote po duši čeka vrijeme iftara, pa se sjeti
priče, koju je efendija nedavno na teraviji ispričao: „Kada su Osmanlije
pokušavale osvojiti Beč, carska vojska je zarobila jednog sultanovog vojnika,
Bošnjaka, koji je kasnije, Božijom voljom, dospio na Carski dvor da kao sluga
služi cara i njegove dvorjane. Sluga lijep, prelijep momak, zgodan, upitan,
poslušan, pošten, pametan – u njega se zaljubljuje carska kći. Načuo to bečki
car da mu se kćeka zaljubila u slugu, al’ što je sluga to nije problem, to će
lahko riješiti, ali je problem što sluga nije katolik, već muslima. Pokušavao
je car kćerku odgovoriti od te ljubavi nudeći joj sve i svašta, ali kćerka ni
da čuje, samo on il’ niko i nikada. Kada je car vidio da je vrag odnio šalu i
da ne može riješiti problem, koji ga je zadesio, razgovorom sa kćerkom, onda je
pokušao sa slugom. Zovnuo je slugu, lijepo ga je primio kao najrođenijeg, lijepo
ga počastio i nadugo s njim razgovarao, i rekao mu da ga, eto, drage volje
prihvata za zeta i da će mu dati kćerku za ženu, i da neće biti više sluga, i
da će dobiti veliko imanje i još mnogo, mnogo toga, samo da se odrekne svoje
vjere, i da pređe u katolike. Dao je car slugi i nekoliko dana da razmisli,
kao, eto, sve mu je dato na volju. Car se mudro ponio prema slugi samo ne bi li
ga nekako udobrovoljio.
Nakon nekoliko dana car je opet pozvao slugu na razgovor
tražeći da mu sluga kaže šta je odlučio, zapravo da mu kaže da prihvata carsku
ponudu. Sluga je kao pametan pa i mudar u svom odgovoru, prvo je veličao cara,
njegovo dobročinstvo, svoje zadovoljstvo što je na dvoru, što služi carsku
veličinu i povrh svega veli mu da silno voli i iskreno voli njegovu kćeku, ali
ne bi dao onih pet minuta pred iftar i onih pet minuta poslije iftara ni za
čitavo njegovo carstvo!“
Poslije susreta na vodi, tu noć su i
Šećo i Šećira bili obuzeti zanosima ljubavi, pa se u njoj tope, i san svoj
pokidali ljubavnim snom, i misle Božijim emerom, da su se susrele njihove dvije
duše za koje se čini da su srodne, ili se već zna da jesu, i da su se zamilile,
a zamilovat će se i dodirom tek u đerdeku, prije nije moglo.
Na
Kadušinoj vodi, čedno, pošteno i otvoreno, momče i djevojče otvoriše svoje duše
jedno drugome, držeći se iskrenim do svake svoje riječi, i poslije očijukanja,
preko plota iz avlije u avliju, otpočeše nešto svoje zajedničko. Tako su svoj
ašik pogledima preko plota preinačili u svoje pravo tajno ašikovanje. Ali,
kašalj i ljubav se ne mogu sakriti. Njihove susrete svakodnevne, i
zastajkivanja na putu kao slučajno se sreli, komšiluk je sve više primjećivao,
pa su počeli neki i zapitkivati: te ima li šta među vama, te ašikuju li ono
dvoje, te bilo bi lijepo da ste se zagledali jedno u drugo, i kako bi bili jedno
za drugo itd. Cura je željela da svoju vezu sa Šećom kao krije, ali veća joj je
želja bila da se drugaricama pohvali kako joj je Šećo dilber i kako ašikuju već
dugo krišom. Sve je to trajalo, ta njena borba između dvije želje, do jednu
večer na ljušćidbi u Hasice.
Okupljeni momci i cure perušaju kukuruz i pjevaju. Jedna od
cura pjesmu povede a onda druge u horu za njom. Ona koja bira pjesmu i povodi
je, obično s pjesmom nekome nešto poručuje, razotkriva se, priziva neku tajnu.
Tek u jednom trenutku Šećira će zapjevati:
Crne oči rodila mi nana,
a zelene
imam u dragana.
Šećo i
Šećira se hvataju pogledom, a njih opet strijele pogledi sa svih strana i kažu:
u šta se sumnjalo sada se obejanilo. Svi su znali za Šećine zelene oči i da u
selu nema momka sa takvim karakterističnim, cure bi reci, osvajačkim očima,
očima što čaraju i zavode.
Načuo je to Šaran, otac Šećirin, da mu kćerka ašikuje sa
Šećom o kojem sve zna i ništa ne zna, ali šutio je. Javno nije htio kazati „ni
bijele – ni crne“, ali kažu da ga je tu žena stucala i umirivala govoreći mu
kako je Šećo fin momak, pošten i pobožan, i da nije sve u zemlji i imanju, biće
svega ako Bog da, imaće, mladi su, naradiće sebi, djeca se vole, nemojmo im
stavati na put i priječiti da se uzmu. I, nakon tri mjeseca svakodnevne ašik
ljubavi iz avlije u avliju, Šećo i Šećira su odlučili da se uzmu, s pitanjem
babe Šarana.
”Šta će biti ako babo ne dadne?”- upita Šećo. “Ako babo ne
rekne ja znadem šta ću i kako ću. Ako
ne mognem na vrata, a onda ću kroz prozor, samo ću biti tvoja, il’ ničija, s
tobom ću u goru – u goru, u vodu – u vodu!”
Pošto je Šećin otac daleko u Kazahstanu, na prošnju je išao
njegov brat iz Čivčija i trepčanski muhtar. Pristao je Šaran da dadne kćerku za
Šeću s tim da se svatovi i pijer protrače primjereno njegovom namu a on će,
eto, pripomoći i potkati troškove sobeta.
Pošto su kuće mladenaca bile susjedne kuće, dijelio ih je
samo sokak, zato na dan svadbe nije bilo svatovske kolone niti kolone zakićenih
konja i jahača, niti muštulugdžije. Sedmerica svata, uglednih i po prečini
ljudi, je ušlo u mladinsku kuću, i to: brat, muhtar, mujezin, mutevelija, imam
trepčanske džamije, izvjesni ef. Hasanbašić i dvojica mu zemljaka. Poslije
sijela i dočeka, iz mladinske kuće izlaze svati zakićeni bijelim beznim
košuljama i vezenim peškirima. Običaj nije bio da mladoženja ide po mladu, već
svekar mladu vodi za ruku, sve do ispred mladoženjine kuće, gdje ih mladoženja
sačekuje.
Okupilo se selo, i staro i mlado, i na ispraćaj mlade, i u
isto vrijeme i na doček mlade, samo što će preći iz avlije u avliju i preko
puta. Nakon što je Šećira izljubila babu, majku i mlađeg brata, mladu Šećiru u
mladinskim haljinama i bijelome šalu preko glave iz kuće izvodi, umjesto
svekra, brat mladoženje, Rašid, usporenim korakom i tako preko avlije i sve sa
imamovom šapat dovom i salavatom, pa preko puta, te tako i drugom avlijom.
Ispred svoje kuće mladoženja mladu sačekuje. Nije mu to
Šećira koju je svakodnevno viđao. Sada kada je ugledao u sjaju mladinskoga
ruha, bljesnu mu po duši mladina ljepota i srce mu zaigra. Za ruku je uzima od
brata i, po običaju, uvodi je u kuću. Mlada desnom nogom ukorači preko praga u
svoju novu kuću ispod mladoženjine ispružene ruke u ćošak dovratka, kako to
običaj veli, bit će pod zaštitom njegove ruke i njegova krova.
Kuća puna svijeta i avlija cura i momaka. Čarobni su
akšamski zvuci orjenta u kombinaciji saza i zurli. Svirka i pjesma akšamom
odjekuje. Cvile zurle i jecaju žice saza dok terzijan tuče a tonove prebiru
prsti sazlije i zurlaša, mileći sevdalinku i ispraćajući je u glas sazlije:
Trepetiljka trepetala puna bisera//
aj, ovi naši bijeli dvori puni veselja (…)
ono majka sina ženi, pa se veseli
svi se redom veseljaše, majka najviše
haj, doveli joj đul-nevjestu đulom miriše (…)
Braća se grle i zaplakuju što im majke tu nema da se veseli,
da se raduje ženidbi sina i lijepoj nevjesti i da pusti suze radosnice.
Sa svih strana mračnim sokacima svjetlucaju fenjeri, kao da
je svitaca parada, ide se na veselje, i noćas knjije se mlada. Djeca svjećari,
počašćeni time, ozarena lica, u ručicama plamte im svijeće, dok mladu pod
duvakom po prstima ruku i nogu kanom kanuju. U to djeverovi, enge i djeveruše,
te prijatelji i rodbina, a kum katom ponajprije, mladu darom svojim darivaše i
sve na duvak joj darove pometaše. Tada je kum nevjestu bombonama i sitnom parom
posipao, da nafaku obilnu s mladom u kuću običaj taj bude dao. Jagam nasta
žena, a i djece, cura i momaka, za bombon-grašcima – crvenim, žutim, bijelim, i
pokojom parom, jer je lijepo, i na dobro bude, i mušku i žensku pojesti tu
bombonu, ili paru potrošiti, što se niz mladinsku ljepotu i sreću posipanjem na
sve strane raspršila.
Mladinska se soba za đerdeka sprema, puna ruha i darova.
Bijeli dušek, preko njega bijeli bezni čaršaf, u uzglavlju
jastuk u vezenoj jastučnici, crveni jorgan u vezenome bijelom šliferu.
Po namještenom dušeku prvo se povalja, uz osmijehe, lijep i
zdrav dječačić od pet-šest godina da se mladencima poda prvo muško i da bude
lijepo i zdravo baš kao i taj dječak.
U đerdek se po običaju unose raznovrsnih mirođija jela, i
slatka i slana, i običajno dolaze iz komšiluka, svaka susjetka spremi svoju kulinarsku
majstoriju: najčešće su hurmašice, kadaif, baklava, rešedija, halva, sutlija,
patišpanja; bureci, bumbarići, keške, maslanica, tirit, sarma, lukavice,
paprikaši i druga jela.
Mladu oknjivenu, obučenu, lijepu „ko san“, kuma, u
đerdek-sobu uvodi i čuva je dok se dolazak mladoženje ne dogodi, a to će da se
desi kada se jacija džematile sklanjava. Tada nabrzinu, u trokoraku, mladoženja
bi tada iz sobe da izbježe, jer ga momci, a i oni mladooženjeni spetljati hoće,
kako ko: nogom-kukom, kapom, šakom i papučom ga pogađaju; on nikome ne uzvraća,
niti bi kome htio išta reći, jer treba u sobu mladi čim prije umaći, a i kúma
što čuva mladu nastoji susret s njim izbjeći, i sve se to u nekoliko trena
događa.
Mladoženja zaključava vrata i tako mladenci započinju svoju
prvu bračnu noć. Goste se i slade raznovrsnim jelima kako bi im, po običaju,
cijeli život sito i u slast bio kako i započeo. Mladenci provode dalje noć kako
već znaju i umiju.
Ranim jutrom, kum je prvi kucao na vrata i budio mladence.
Svira se i pjeva pred njihovim vratima.
Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove, uz to i cure su
pjevušile pred vratima da i njih mladenci daruju. Običaj je bio da darove
mladenci skriju pod jastuk, pod dušek, u džep kaputa, i drugdje, čineći ičkiju,
kada otvore vrata, tada nastaje trka za traženjem darova praveći u đerdek-sobi
prevrtaniju i tako stvar zabavniju. Momci i cure čekaju da se vrata đerdeka
otvore. Ponekada bi mladoženja i oklijevao da okrene ključ, pa je kucanje i
svirka znala i potrajati. U trenutku kada se vrata otvore, nastaje smijeh i
mala gužva: kopaju se džepovi u odijelu mladoženje, podiže jastuk, zaviruje se
u jastučnicu i pod dušek, traže se pokloni koje su mladenci skrili: vezene
maramice, peškire, pa i poneku novčanicu. U tom metežu zanemaruje se bijeli
čaršaf i tragovi mladinske čednosti, a važniji su, eto, simbolični darovi i
uglavnom su se za njih nadmetali momci što su pri ženidbi i cure što su pri
udaji. Stariji bi malo ispodoka radoznalo zagledali i virkali u posteljinu,
motrili ispitivački lica mladenaca proničući u njihovo raspoloženje i
zadovoljstvo prvom bračnom noći.
Osvanuo je pijerski dan. Mlada stoji u uglu sobe u papučama.
Samo ponekad bi na stolac sjela. Lijepa, s uvojcima razasutim po čelu, krupnih
modrih očiju i dugih povijenih trepavica, ponad obrvice – tanke pijavice. Na
usnama svijetla rumen zasočila. Dotjerana, u mladinske haljine obučena, pa joj
lijepo stoje odavajući djevojačku zrelost oblinama i strukom, a kose u dvije
pletenice upletene i u vijence povijene i keranom šamijicom podvezane, da se
merdžanli ušnjaci vide, i struku dukata na prsima bi isprsila, a ruke bi držala
pri pojasu na pokaz prsta s prstenima, i svako bi mladu bar malo u pogledu da
ima.
Pijer se
pročuo na daleko i na sve strane, a u golemu je i selu, i u ljudi od nama, jer
je Šaran bio jedan po jedan domaćin. Udao je kćer, i pijer je, veliki sobet
čini. Masa pijerdžija avlije prolama, cure uz vrljike postajale – sve ljepša do
ljepše, u red se poredale, a momci ispred njih prohodili, nutkali se, kako ko
kod koje zastajao i cigaretu palio, ašikovao. Ako djevojka odbije da momku
kresivom pomaže paliti cigaretu, onda odbija i da s njim ašikuje. Bubnjari i
zurlaši su djevojkama prilazili i svakoj bubnjali i zurlali. Djevojke bi bubanj
darivale vezenom maramicom il’ peškirom, a momci novčanicom. I kolo se veliko
uhvatilo, momaka i djevojaka. Po maramicu se igralo. Samo je rodbina mogla igrati
po ruku.
Na pijerskom teferiču mnogo je uzvanica bilo i mnoge su se
sofre postavile što za žene što za muške goste. Puni su čardaci i odaje ljudi.
Oko sofre i bijela sofraluka posjedali i zaredali. Uveliko su se gozbali i
smijali. Na licima svakoga pijerska je sreća zasjala. Kad ono iznenada, neka
dvojica naoružanih, odnekuda, pred kuću dođoše i traže gazdu. Neki ih odmah
prepoznaše. “Neće valjat”- vele -“došli su na ucjenu”. Brzo se pročulo da su
došli Suljo i Omer Nukičić iz Čivčija, veliki razbojnici i junaci, te se ljudi
uplašiše i žene plakati počeše. Ali Šaran, iskusni i ugledni domaćin, sve je u
pijerskom veselju motrio i nadgledao i kao da ih je očekivao. Čim je s prozora
svojih čardaka, ugledao dvojicu pridošlica – po zlu znanih, s puškama o ramenu,
smireno s dvojicom naoružanih komšija ishodi i usput sve umiruje: “Ne bojte se
ništa, došli oni jer su čuli za pijer, te za trku i nišan”. Ali potiho, Šaran
se s njima nagodio, njihovu im samo taksu dao, da ne zameću kavgu i da pijer ne
razgone. Ne htjedoše ostati na ručku, ni na trkama, ni na nišanu, bajagi žure,
a ustvari, to je bila muslimanska eškija, odmetnici, koji se ni džandara nisu
bojali. Poslije toga, mirno se ručalo i u pijerskom maniru i veselju pješačke i
konjske trke s binjadžijama bile, te nišan hairli prošao, i do košulje uz
lojali jelić neki uspuzali, i svi zakićeni svako svojim darom – košuljom ili
peškirom, kući svojoj pošli. Pijer dobar bio. Lijepo se sve protračilo da
ljepše ne može biti, i što vele: Šta bi bio sobet bez miruha halve a i selo bez
čari običaja.
Šećo i Šećira sebi zaredaše – sve godina i sina, tri sina u
tri godine, Husu, Hasu i Osmana i za koju godinu povede Šećo najstarijeg sina,
u Bajram-namaz. Poranili kako to biva kada se ide Bajramom u džamiju, pa je
dijete još snenih očiju, u bijeloj košuljici, crnih panatalona, u opančićima,
kosicu je malo abdestom nakvasio pa je začešljao i podigao ko momčuljak da
je. Idu ka džamiji, žureći, da prispiju
i u sabah-namaz, i usput se Šećo prisjeća i priča sinu kako je i njega njegov
otac prvi puta vodio u Bajram-namaz kao što on vodi sada njega, svoga sina, a
tako ćeš, moj Huso, kada narasteš, pa se oženiš, povesti, ako Bog da, i ti
svoga sina.
Šećo je bio nekoga kazahstanskog prezimena teškog za
zapamtiti i još težeg za izgovarati. Bio je isključivo ljevoruk. Samo što je
znao desnom rukom kašiku do usta donositi, drugo ništa, pa su ga komšije prozvale
Ljevak. Pošto je u selu bio još jedan Šećo, pa
kada bi seljani govorili bilo šta o Šeći došljaku uvijek su naglašavali
– Šećo Ljevak, djeca Šeće Ljevaka, onaj Ljevakov, unuk Ljevakov, da bi se
kasnije a i dan-danas mahala njegovih potomaka zvala Ljevaci, a potomci
prezimenovani Ljevak i Ljevakovići.
Šećo kreće 1719. godine ka Ćabi kojoj se pet puta dnevno okretao,
kreće na put kojim je pet puta dnevno u mislima hodio i tavafio. Iskoračuje iz svoje
kuće s halalom svoje hanume, sinova, unučadi, komšija i prijatelja, s mislima
izvan dunjaluka a o sebi, i sa dovom za susret s upoznavanim u namazu, nafili,
postu, da dosegne tu spoznaju istinski, da zasvijetli beharskom bjelinom ihrama
i miruhne mu džennetske miruhe, i ogrne svoj život njihovom čistećom čistotom,
a prije ogrtanja ćefina mu i ćefinske čiste bjeline. I da okusi abuzemze, želio
je, i da osjeti svetost u gutljajima svetog izvora.
Hadži Šećo se sa hadža nije vratio. Umro je na hadžu, takvi
su prave džennetlije u narodu vele. Njegov ruksak je vratio jedan tešanjski
hadžija. U njemu je, s ostalim stvarima, bio i Kur'an, prepisan hadži Šećinom
rukom, a na čijoj korici i danas stoji datum, upisan arapskom deskripcijom, 6.
septembar 1719. (po gregorijanu) ili 9. zul-hidže 1097. (po hidžri), dan kada
je postao hadžija.
Hadži Šećo je ostavio iza sebe i jedan blagoslov, koji je
dospio do milosti Svevišnjeg, i još traje.
Šifra:“ŠEĆER“
Kemal Ljevaković
Redakcija/zosradio.ba
