Tužilaštvo BiH ima u rukama još jedan vruć krompir – ovog
puta u vidu velike pandemijske afere sa respiratorima. Ipak, moralni aspekt
cijelog slučaja je najvažniji. Neopozive ostavke glavnih aktera je najmanje što
oni mogu učiniti.
Pandemija koronavirusa nije pala s neba, ali je banula
iznenada, agresivno mimo svih očekivanja, i izbezumila i epidemiologe i
političare. Prvi iz dana u dan ulažu nadljudske napore kako bi doskočili
smrtonosnoj infekciji, dok drugi ne znaju šta da o tome kažu naciji. Borba koja
se protiv pandemije vodi na terenu politike, pretvorila se u političke okršaje
i afere. U tome učestvuju i veliki i mali igrači, jedni koji imaju ogromnu moć
i raspolažu isto tolikim resursima, i drugi koji su na čelu malih i siromašnih
zemalja. Građanima Bosne i Hercegovine važniji su ovi drugi, jer im od njih
zavisi i sadašnjost i budućnost. Gledano sa sarajevskih pandemijskih vidika,
aktuelna vlast je, najkraće rečeno, doživjela institucionalni debakl, a
razdrobljeno zdravstvo – kolaps.
Privatni karantin kao tester ljudske gramzljivosti
Predsjedništvo zemlje je, po običaju, nejedinstveno, da ne
kažem personalno posvađano, na Vijeće ministara niko ozbiljan ne računa,
međunarodna zajednica je i od jednih i od drugih digla ruke, Parlament BiH
“probudio se” nakon dvomjesečnog pandemijskog sna, a zemlju je od finansijskog
beznađa spasio Međunarodni monetarni fond (MMF), koji je pitanje namjenske
finansijske pomoći u iznosu od 330 miliona eura riješio u razgovoru sa trojicom
neprikosnovenih stranačkih prvaka – Bakirom Izetbegovićem, Miloradom Dodikom i
Draganom Čovićem. Suma sumarum, prof. Šaćir Filandra konstatuje da je odnos
probosanskih političkih snaga prema zajedničkom identitetu iznenađujući, jer su
dozvolile da se državne institucije gotovo ugase. “Ako država ne djeluje, ona
postaje apstrakcija bez koje se može.”
U pandemijskoj epizodi koja svjedoči o neuspjelim pokušajima da se to
zajedničko izgradi i stavi u nadležnost države, najintrigantnija figura je
državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić. Godinama politički oponent
Bakiru Izetbegoviću, a potom njegov najvažniji rezervni igrač, Radončić je svoj
mandat počeo trošiti vrlo ambiciozno, u stilu “mnogo htio, mnogo započeo”. Imao
je dobre namjere, ali nijednu od njih nije uspio provesti. Šatori na graničnim
prijelazima, postavljeni na njegovu ideju, ostali su prazni, jer su mjere
karantinske predostrožnosti u Federaciji ukinute prije nego što su i zaživjele,
a da ga za to niko nije pitao. U ovom, kao i u nekoliko drugih slučajeva,
dezavuisan je upravo od partnera iz SDA. U direktan konflikt s njima ušao je u
trenutku kad se, pun elana, posvetio svojoj omiljenoj temi, migrantskoj
situaciji u BiH. Proglasivši to pitanje sigurnosnim a ne humanitarnim, dao je
nalog da mu se popiše svih desetak hiljada ilegalnih migranata iz Alžira,
Pakistana, Maroka i Afganistana, koji “moraju biti deportovani iz zemlje”.
Brzopleto i nimalo diplomatski zaprijetio je pakistanskom ambasadoru u BiH
Muhammadu Khalidu Raoau da će biti proglašen personom non grata. Međutim, član
Predsjedništva BiH Šefik Džaferović izvinio se ambasadoru Raoau i demantovao
ministra Radončića, koji sada nosi praznu pušku na ramenu. Zašto ministar
Radončić trpi sva ta poniženja i ne podnosi ostavku, znaju svi koji imaju uvid
u trenutni odnos i raspored političkih snaga u Federaciji.
Da imamo najkorumpiraniju vlast i, zakonomjerno,
najkorumpiranije pravosuđe u Evropi, to je opšte mjesto dosadne priče o Bosni i
Hercegovini. Da će biti virusnog profiterstva i pranja para, znalo se još na
početku aktuelne pandemije. Međutim, pohlepa i primitivizam prevazišli su sva
predviđanja. Privatni karantin u naselju Ortiješ kod Mostara, koji su novinari
otkrili 20. aprila, bio je tester ljudske gramzljivosti. Jedan “snalažljivi”
mještanin je svoju novoizgrađenu kuću pretvorio u karantin i za to dobio saglasnost
županijskog Kriznog stožera, potpisanu od epidemiologa Nermina Avdića. Kuća ima
12 soba sa po tri kreveta, kupatilom i WC-om. U njoj se u jednom trenutku našlo
tridesetak pacijenata, a da niko ne zna ko ih je tu strpao. Jedan od njih bio
je zaražen. Na pitanje novinarke N1 nije li apsurdno da pacijenti leže udaljeni
svega dvadesetak centimetara jedan od drugog, dok preporučena fizička distanca
na otvorenom prostoru iznosi oko dva metra, vlasnik kuće je odgovorio: “Struka
je rekla svoje”.
Međutim, tek je afera sa respiratorima otkrila svu moralnu trulež vlasti.
Uzgajivač malina Fikret Hodžić, poznatiji kao voditelj TV Hayat, čijoj su firmi
navodno bili blokirani računi, spašava svoj posrnuli biznis na volšeban način,
tako što za potrebe Vlade Federacije BiH nabavlja u Kini oko 100 respiratora uz
ukupnu cijenu od 10,5 miliona KM. Mediji danima drže ovaj slučaj u žiži, ali
nema odgovora na pitanje ko je nalogodavac ovog prljavog posla, koji se mora
podvesti pod pljačku naroda. Njeni akteri znaju gdje je prava adresa, ali se
prave da nisu upućeni u tu stvar. Zato su njihove priče pune rupa i
predstavljaju providnu petljavinu. Javnost je uvjerena da je u pitanju pranje
para. U kolo stranačke korupcije upleteno je na stotine ljudi, spremnih da
izvrše svaki nalog te vrste, pa je tako i Fikret Hodžić najtanja karika u lancu
onih koji su ovaj posao osmislili, što nikako ne znači da je nevin. Moralni
aspekt ove afere svakako je najvažniji, pa su neopozive ostavke najmanje što
njeni glavni akteri mogu učiniti.
Ratni profiteri su isto što i ratni zločinci
Prije više od dvadeset godina, tadašnji britanski ambasador
u BiH Charles Crawford govorio je pred državnim parlamentarcima i ostalim
pripadnicima ovdašnjeg političkog establišmenta. U svom obraćanju između
ostalog je rekao da su ratni profiteri isto što i ratni zločinci i da i za
jedne i za druge treba organizovati brza, efikasna i pravedna suđenja, poslati
ih iza rešetaka i oduzeti svu nezakonito stečenu imovinu. Ali u prepunoj
dvorani zgrade Parlamentarne skupštine ambasadora Crawforda nije imao ko da
čuje. U međuvremenu su se suđenja ratnim zločincima odvijala sporo, traljavo i
neselektivno, dok su ratnoprofiterski slučajevi, kao i tajkunske pljačke u
postratnoj tranziciji, ostali manje-više netaknuti. Naše slavno pravosuđe, u
kojem mahom sjede ljudi slijepo odani vlastodršcima, godinama bije glas
najzapuštenijeg segmenta u sistemu vlasti. Istina, ratni profiteri obično ne
ubijaju ljude, mada je bilo i takvih, ali oni “izjedaju” društvo moralno i
materijalno, poput crva koji izjeda jabuku. Tužilaštvo BiH ima u rukama još
jedan vruć krompir – ovog puta u vidu velike pandemijske afere. Čekamo rasplet.
