Nakon kupovine polovnog automobila potrebno je napraviti
nekoliko zahvata kojima ćete mu ubrizgati novu energiju i vratiti nekadašnji
sjaj. Neke od njih moguće je napraviti u vlastitom aranžmanu, a neke
zahtijevaju pomoć stručnjaka.
1. Zupčasti remen
Zupčasti se remen troši, baš kao i njegovi ležajevi i
natezači. Ako se ne promijeni na vrijeme, prijeti puknućem i totalnom štetom na
motoru.
Klipovi udaraju u ventile, oni se savijaju i oštećuju
vodilice i dosjede, a na klipovima i glavama motora često nastaju rupe dok
komadići odlomljenih ventila tvore ubojitu zvečku koja harači sve dok motor ne
stane.
Reparacija je moguća, ali je često, čak i kod novijih
automobila, posve neisplativa. Najbolja opcija onima kojima se taj nemar dogodi
najčešće je kupovina čitavog motora.
Uz nove materijale i tehnologiju izrade, zupčasti remen sada
traje i do 300.000 kilometara. No, treba ih redovno provjeravati i povremeno
zamijeniti. Najbolje po propisanom intervalu proizvođača, koji se kreće od 60
do 120 hiljada kilometara.
2. Udubljenja od leda
Ako vas grad ulovi u autu, savjet je jednostavan: imate li
na vidiku mjesto na kojem se odmah možete skloniti, ispod drveća ili
nadvožnjaka, ne oklijevajte.
Ako ga nema, ne tražite ga nego se zaustavite i pričekajte,
čak ako se nalazite i na čistini pod izravnim udarom grada. Jer ona uvijek pada
po vjetru i pod određenim uglom pa auto strada samo s jedne strane.
Ako ima pristupa unutrašnjoj strani pogođene površine, na
primjer, radi li se o krovu ili poklopcu motora, udubina se poravnava
pritiscima s druge strane, a gdje to nije moguće (npr. na nosačima krova), rupe
se izvlače čepićima različitih veličina, koji se upotrebljavaju u kombinaciji s
ljepilima, slabijim ili jačim, zavisno o potrebi.
Zatim slijedi fino poravnavanje, za koje se upotrebljavaju
veći ili manji čekići i slični alati, i potrebe za lakiranjem više neće biti.
“Prije samog popravka majstori će automobil pomno
pregledati i na njemu izmjeriti i označiti sva oštećenja i tragove grada, od
najsitnijih tačkica do najvećih udubljenja služeći se posebnim alatima i
rasvjetom
3. Poliranje farova
Od jeftinog poliranja isplativije je nešto malo skuplje
lakiranje.
Poliranje farova radi danas svaka malo bolja autopraonica,
no problem je što su farovi u tvornici bili zaštićeni lakom, koji ne propušta
UV zrake, od kojih plastika požuti, pa farovi nakon poliranja ostaju bez
zaštitnog sloja. Najtrajnije rješenje stoga je lakiranje farova.
Taj postupak u stanju je obaviti svaka autolakirnica.
Demontirani far prvo se pere od nečistoća, a potom na suho brusi grubljim,
potom sve finijim brusnim papirom. Polikarbonat tad poprima finu, ravnu
matiranu površinu, koja se još dodatno čisti sredstvima za odmašćivanje.
Nakon nanošenja i sušenja prvog sloja, nanose se dva sloja
bezbojnog laka, koji se potom grije infracrvenom lampom kakvu ima svaka
autolakirnica.
Da se slučajno ne pretjera s temperaturom, majstori pritom
koriste posebne samoljepljive termometre koji zavisno o temperaturi mijenjaju
boju. I nakon 15 minuta pečenja laka – far je spreman za montiranje na
automobil.
4. Poliranje
Prije poliranja automobil je potrebno temeljno oprati,
isprati i obrisati te se baciti na posao dok mu je lak još uvijek rashlađen.
Dakle, nikako ne dok je vruć i na izravnom suncu…
Od materijala koji treba pripremiti za posao izdvajaju se
spužvica za nanošenje i tretiranje, krpica za brisanje i, dakako, sredstvo za
poliranje.
Treba ići segment po segment na vozilu, odabrati plohu koja
nije prevelika da se ne zamarate više nego što treba, i tek nakon što završite
s njom, ići dalje.
Nakon obavljenog posla auto je “miran” dva do tri
mjeseca, a savjet je ovako ga tretirati barem dva puta godišnje, prije ljeta i
prije zime.
Time se dobija čistoća laka, ali i glatka površina koja
omogućava lakše održavanje. Prašina koja pada na auto neće završiti na površini
laka nego na zaštitnom vosku.
5. Lakiranje feluga
Osim kad se oštete, naplatci se u posljednjih nekoliko
godina sve češće lakiraju i iz čisto estetskih razloga. Naplatak se prvo
stavlja na stroj za balansiranje koji će pokazati u kakvom je stanju, odnosno
treba li ga centrirati.
Po potrebi slijedi tokarenje i uređivanje rubova, koji
najčešće stradaju. Na njih se tad nanosi aluminij-kit, koji nakon sušenja valja
fino izbrusiti.
Samo u iznimnim slučajevima naplatak je potrebno i
pjeskariti, no aluminij na modernim, savremenim naplacima, slažu se stručnjaci,
gotovo nikada ne strada toliko da bi to bilo potrebno.
Lakiranje blago ogrebane felge je najbolje što se može
dobiti i najbliže tvorničkom stanju, a ujedno je i jeftinija opcija.
Nakon čišćenja i brušenja feluga je spremna za lakiranje, a
zatim se treba sušiti barem jedan dan. Rezultat izgleda odlično te je ovako
lakirani naplatak nemoguće razlikovati od sasvim novog.
