Korona virus je izazvao tako snažnu i brzu pandemiju, između
ostalog, i zbog velikog virusnog opterećenja koje nosi i male infektivne doze
koja je potrebna da izazove bolest.
Prosječan broj virusnih čestica koji je potreban kod većine
oboljelih (infektivna doza) smatra se vrlo niskom, a ako je pacijent primio
veću dozu, kod njega su često i simptomi daleko teži.
S druge strane, virusno opterećenje je količina virusnih
čestica koju zaražena osoba nosi i širi po okolini.
Kako je to plastično opisao dr. Edvard Parker, sa Londonskog
fakulteta za higijenu i tropsku medicinu, “virusno opterećenje pokazuje kolika
vatra gori u oboljelom, a infektivna doza je ona varnica kojom može da tu
zarazu prenese drugom“.
Na osnovu toga, lako je zaključiti da je najmanje opasno, na
primjer, ako bismo boravili vrlo kratko u prisustvu osobe koja širi vrlo malo
virusa (recimo, neko ko je pred izliječenjem, tj. negativnim testom i bez
simptoma).
Sljedstveno, najviše je opasno ako boravimo dugo u prisustvu
mnogih pacijenata pod teškim virusnim opterećenjem – kako je, recimo, u
bolničkoj sobi za intenzivnu njegu.
Šta to, konkretnije, znači za svakodnevicu prosječnog
čovjeka?
Samo jedno kihanje je dovoljno da se u vazduh izbaci čak 30
hiljada kapljica koje lete brzinom od 300 km na sat. One mogu da sadrže čak i
200 miliona virusnih čestica koje se šire prije nego što padnu na pod.
Kašalj je malo manje drastičan slučaj. Ipak, čak 3000
kapljica mogu da izlete u samo jednom dahu, i to brzinom od 80 km na sat.
Disanje je najmanje rizično. U jednom dahu se oslobađa
između 50 i 5000 kapljica. Uglavnom lete vrlo malom brzinom i zato brzo padnu
na pod.
