Iako se to može činiti kao znak slabosti, plač je ono što bi
vam i liječnik prepisao da biste pročistili uzburkane emocije i izronili na
površinu ozdravljena duha, kako kažu psiholozi.
U djetinjstvu često učimo da trebamo obuzdati emocije, kako
tvrdi Stephen Sideroff, docent na katedri za psihijatriju i biobihevioralni
znanosti na Sveučilištu u Los Angelesu, u američkoj državi Kalifornija. Možda
se i sjećate kako su vas vršnjaci u osnovnoj školi zadirkivali zbog plakanja
kad ste bili povrijeđeni. Ili su vas roditelji uvjeravali da je “bolje da
prestanete plakati, ili će vam oni dati razlog za suze”.
Tako smo “usvojili” uvjerenje da postoje osjećaji, poput
bijesa i ogorčenosti, koje ne bismo smjeli imati niti izražavati te postupno
naučili regulirati, nerijetko i potiskivati i gušiti svijest o svojim
osjećajima. I koga briga, reći će netko. No, emocije ne držimo samo u glavi,
već utječu i na naše tijelo, kako kaže Sideroff.
Zadržavanje ili potiskivanje osjećaja nosi svoje posljedice.
“Osjećaji imaju svoju energiju. Morate ih ograničiti na
različite načine da biste ih potisnuli. To se miješa u prirodne, instinktivne
procese i stvara neravnotežu, jer je potreba tijela da ih “preradi” još uvijek
tu”, pojašnjava. Dakle, ako ste tužni, povrijeđeni, ili ljutiti, trebate
pronaći nešto da riješite tu neravnotežu. Ako to ne učinite, te neuravnotežene
osjećaje možda ćete izraziti na neprimjereni način – poput istresanja na
obitelj ili prijatelje.
Emocionalna suzdržanost može ometati našu sposobnost da
doživimo pozitivne osjećaje, poput radosti i ljubavi.
“Plakati i uvažavati vlastite potrebe presudan je dio brige
o sebi i toga da volite sami sebe. Trebate biti svjesni svojih potreba i
poštovati ih kako bi koristili zdravlju tijela, uma i duha”, kaže dr. Judith
Orloff, psihijatrica i autorica knjige “Vodič za preživljavanje empata: Životne
strategije za osjetljive ljude”.
Zašto uopće plačemo?
Tri tipa suza koje znanstvenici prepoznaju uključuju
i emocionalne suze, one potaknute snažnim osjećajima, kao što su radost
ili tuga. Uz njih, razlikujemo bazalne suze koje nam podmazuju oči, te
one refleksne koje se ispuštaju kad prašina ili isparavanja iz
luka koji režete iritiraju oči.
“Ljudi su jedine životinje koje plaču u odrasloj dobi i
imaju emocionalne suze koje mogu imati “složeniju”, društvenu funkciju. Na
primjer, koriste za izazivanje podrške i utjehe od drugih, ili kao način društvenog
povezivanja i komunikacije”, kaže Lauren Bylsma, docentica psihijatrije i
psihologiju na Sveučilištu Pittsburgh u Pennsylvaniji.
Stres vidi izlaz kroz naše suze
“Ako ste navikli potiskivati emocije, kad si jednom
dopustite da plačete, to bi moglo izazvati anksioznost. To je normalno.
Pomicanje perspektive i prepuštanje potrebi može vam pomoći da postupno
prevladate bilo koju nelagodu. Morate se malo vratiti i raditi s unutarnjim
djetetom jer je unutarnje dijete ono koje je isključilo plač kao opciju kad
nije bilo sigurno plakati”, tvrdi Orloff.
Plačem sebi dopuštamo da budemo ranjivi. To je dobro, jer ne
možemo uvijek biti na oprezu, kako kaže Sideroff. Tijelo se uvijek oslanja na
mnogo različitih dimenzija kako bi postiglo ravnotežu. Biti ranjiv je način
oporavka od stresa i napetosti u određenom smislu.
Ljudi često kažu da se osjećaju bolje nakon što se isplaču.
Vjerojatno zato što nas plakanje prisiljava da obratimo pažnju na ono što nas
je pokrenulo i djelujemo kroz naše emocije i misli, kaže Bylsma. Plakanje bi
moglo pomoći i u razumijevanju onoga što nam je važno, pogotovo ako plačemo nad
nečim što nas neočekivano uznemiruje.
“Kad ste pod stresom, vaša aktivnost simpatičkog živčanog
sustava se pojačava. Otkriveno je da osjećaju olakšanja koji potiče suze
prethodi to pojačano djelovanje u parasimpatičkom živčanom sustavu, što znači
da plakanje zapravo olakšava aktivnost koja vam pomaže da se počnete opuštati”,
pojašnjava Bylsma.
Zanimljivo je i da su emotivne suze jedinstvene po kemijskom
sastavu. U njima su otkrivene određene koncentracije prolaktina, mangana,
serotonina, kortizola i adrenalin, pri čemu većina sastojaka ima neku
ulogu u regulaciji raspoloženja i olakšanju stresa.
“Međutim, neke su teorije o komponentama suza stare i još
nisu provedena istraživanja kojima bismo ih potvrdili”, kaže Bylsma. “No, ako u
emocionalnim suzama ima više nekih hormona od ostalih, to bi mogao biti znak da
je ta osoba u to vrijeme doživljavala emocionalni stres”, pojašnjava.
Plakanje može biti korisno u grupnim okruženjima, kako su
utvrdili Japanci. Tako u Japanu u nekim područjima postoje “klubovi za
plakanje”, zvani “rui-katsu” (traženje suza), gdje ljudi sudjeluju u
katarzičnim feštama.
“Zaključio bih da to (plakanje u skupinama) olakšava
prihvaćanje plača i nošenje sa suzama”, kaže Sideroff, a prenosi CNN.
Prilagođavanje vanjskim ograničenjima
Budući da muškarci uče kako je čvrstoća paradigma muškosti,
suočavaju se s većom stigmom oko plakanja. Muškarcima koji potiskuju poriv za
plakanje, to je znak snage da mogu biti autonomni, no sami odlučite pogrešno i
– plačite, kako savjetuje Sideroff. Dodaje kako bi cilj trebao biti prepoznati svoje
potrebe i riješiti ih, a ne stvarati dodatne potrebe.
Neki roditelji trude se sakrivati emocije da ne uznemire
svoju djecu, što nije dobro. Partneri, na primjer, mogu jedno od drugog tražiti
da se dogovore da će ponekad otići u šetnju, ili u drugu sobu, da bi se
isplakali, kako predlaže Orloff. Može vam pomoći ako se isplačete negdje sami,
a ne na mjestu gdje će vas biti sram, primjerice u uredu, prema Bylsmi.
No, plakati treba jer suzbijanjem osjećaja činimo sebi
štetu. Osjećaji koje nismo “obradili” zapravo su put prema depresiji,
upozoravaju stručnjaci.
