Čitanje je kroz historiju bilo prilično bučna aktivnost, dok
se danas ljudi s knjigama povlače u tišinu i mir, stvarajući slike u svojoj
glavi dok čitaju. Međutim, čini se kako bismo na ovaj način mogli propuštati
neke od vitalnih prednosti čitanja naglas.
Drevne glinene pločice, ispisane u Iraku i Siriji prije
nekih 4.000 godina, otkrivaju da je riječ “čitati” ustvari značila
“vapiti” ili “slušati”. Tako u jednom pismu iz tog perioda
piše: “Šaljem vam vrlo hitnu poruku. Slušajte ovu ploču. Ukoliko je prikladno,
neka je kralj posluša”.
Samo se povremeno na ovim pločama spominjala i, takoreći, druga tehnika
čitanja, to jest čitanje u tišini. Danas je takvo čitanje postalo norma, a
čitanje naglas uglavnom je rezervisano za dječije priče pred spavanje.
Ipak, sve veći broj istraživanja sugeriše da možda propuštamo mnogo toga dok
čitamo samo u sebi. Drevna umjetnost čitanja naglas ima brojne prednosti za
odrasle, tvrde istraživači, od pružanja pomoći u poboljšanju sjećanja i
razumijevanja složenih tekstova, do jačanja emocionalnih veza među ljudima,
piše BBC.
Daleko od toga da je čitanje drevna aktivnost. Mnogi od nas često intuitivno
naglas čitaju kako bi bolje razumjeli napisane riječi, a da toga nisu ni
svjesni.
Colin MacLeod, psiholog sa Univerziteta Waterloo u Kanadi, opsežno je
istraživao utjecaj čitanja naglas na pamćenje. On i njegovi saradnici ističu da
ljudi bolje pamte riječi i tekstove ako ih izgovaraju naglas. Ovaj efekt
jačanja memorije čitanjem naglas posebno je izražen kod djece, ali djeluje i
kod starijih ljudi.
“Korisno je čitati naglas u svim dobnim rasponima”, kaže MacLeod.
On je ovaj fenomen nazvao “proizvodnim efektom”. To znači da
“proizvodnja” napisanih riječi, odnosno čitanje naglas, poboljšava
naše memorisanje tih riječi. Ovaj efekt je najjači ukoliko čitamo naglas sami
za sebe, ali i slušanje drugih ima svoje prednosti.
Sam Duncan, profesor sa Univerziteta u Londonu, proveo je dvogodišnje
istraživanje o čitanju naglas na više od 500 ljudi širom Britanije od 2017. do
2019. godine. Mnogi njegovi sagovornici upočetku su govorili kako nikad ne
čitaju naglas, da bi kasnije shvatili koliko su to zapravo činili nesvjesno.
“Mnogi su otkrili koliko im to zapravo pomaže u razumijevanju napisanog.
Na primjer, kada čitaju neke komplikovane tekstove, uputstva za upotrebu,
instrukcije i slično. Možda je suština svega da na taj način usporimo, zaista
izgovorimo, čujemo i razumijemo napisano”, pojašnjava Duncan.
Mnogim njegovim ispitanicima čitanje naglas donijelo je radost, utjehu i
osjećaj pripadnosti.
“Neki su počeli čitati svojim oboljelim prijateljima i najbližima, kao
način da zajedno pobjegnu negdje. Jedna žena prisjetila se kako joj je majka
čitala pjesme i razgovarala s njom na velškom. Nakon što joj je majka umrla,
žena je počela naglas čitati velšku poeziju kako bi ponovno stvorila te
zajedničke trenutke. Kada vam neko čita naglas, osjećate da ste dobili njihovo
vrijeme, pažnju i glas. To vidimo u čitanju djeci, onom osjećaju bliskosti i
povezanosti, ali mislim da kao odrasli to zaboravljamo”, smatra Duncan.
