Ekrem Karapandžić je kao dvadesetogodišnjak postao 100% ratni vojni invalid. Ranjen je 27. oktobra 1994. godine. Njegovo ranjavanje bilo je izuzetno teško, te mu je odmah bila amputirana lijeva noga i odstranjen lijevi bubreg, dok su oštećeni i ostali dijelovi tijela.
Ranjavanje, koje je ostavilo velike posljedice na organizam iziskivalo je dugotrajan oporavak, koji je sveukupno trajao pune tri godine. Najviše problema zadavala mu je desna noga, u koju je, također, bio ranjen, te je uz pomoć Općine Tešanj, otišao na liječenje u Sloveniju, gdje su mu ugradili unutarnje ploče i donekle poboljšali cjelokupno stanje.
Život sa povlasticama ovisi od nečije dobre volje
Kao i ostale osobe sa invaliditetom, Karapandžić je nailazio i nailazi na raznorazne probleme i poteškoće. Mada ističe, da postoje i takozvane povlastice za osobe s invaliditetom, koje su
ustvari sitnice i koje bi trebale biti ono što se podrazumijeva, kao što je propuštanje u redu za čekanje, pristojno i kulturno ophođenje i razumijevanje. Međutim, problemi sa kojima se susreću osobe s invaliditetom su mnogo veći i konkretniji. Jedan od takvih za njega je saobraćaj i parking, tako da nije u mogućosti obavljati najjednostavnije svakodnevne potrebe, kao što je na primjer odlazak u pekaru.
“Oni koji izdaju rješenja za otvaranje takvih objekata, naravno da bi trebali to raditi na osnovu nekih kriterija koji se moraju podrazumijevati da bi neka djelatnost radila u nekom objektu”, navodi Karapandžić.
Karapandžić smatra da u Bosni i Hercegovini generalno postoji problem što se tiče neadekvatne brige o osobama sa invaliditetom. Čak postoji i problem pristupa osobama s invaliditetom i samoj zgradi Općine Tešanj, što predstavlja, između ostalih, naravno, problem i za Karapandžića. Na pomoć države, koja nudi kako mnoge zakone tako i procedure u realizaciji istih, Ekrem je mišljenja da se ne može osloniti. Rješavanje određenih problema uglavnom zavisi od dobre volje pojedinaca koji se nalaze na određenom položaju. Tako ističe, da je, što se tiče njega, imao sreće da je 1997. godine, kada je zahvaljujući tadašnjem načelniku, dobio finansijska sredstva da ode na liječenje u Sloveniju i to ga je spasilo i učinilo ovim što danas jeste. Nažalost, to je sve čime se može
pohvaliti da je dobio u zamjenu za komad tijela koji je izgubio za dobrobit svoje države.
Deset puta je aplicirao za dovršetak kuće. Na kraju je uspio dobiti određena sredstva, za završetak kuće, uz kritike da pravi preveliku kuću?!
Ističe, još jednom, da većina stvari zavisi od pojedinaca i njihove dobre volje, što je velika nepravda i neravnopravnosti prilikom ostvarivanja svojih prava.
Samoinicijativa i vlastita borba
Ipak, Ekrem nije dopustio da pored toga što je osoba s invaliditetom, da njegova egzistencija zavisi od drugih. Skupio je volju, želju, snagu i hrabrost, te osnovao vlastitu firmu “Faktor company”, koja odlično posluje.
Njegova ambicija za tim seže do djetinjstva, jer kaže da je još kao dijete volio raditi i nije mu bilo ništa “mrsko”. Što je bivao stariji, sve je više i više radio, jer je shvatao da čovjek najbolji oslonac može pronaći u sebi samom. Poslije ranjavanja i prije odlaska u Sloveniju, nije uopće mogao hodati, ali je jako volio automobile pa je kupovao sebi alat i puzajući popravljao iste. Uvijek ga je privlačio neki biznis i maštao je o tome da nešto pokrene. Kaže da se okušao u više biznisa, u nekima je brzo ‘propao’, u nekima je bio na pozitivnoj nuli, a u nekima je i dobivao. Za ovaj zadnji i najuspješniji, supruga i on su počeli kupovati šivaće mašine još davne 2014. godine.
Od invalidnine nije bio u mogućnosti mnogo odvajati, pa su stoga kupovali mašinu po mašinu. Za prvih pet do šest mašina trebalo im je, otprilike, godina dana. Onda su 2015. godine odlučili da otvore obrt. Uradili su ono što je bilo najbrže i najjednostavnije, uzeli su kredit u iznosu od 10.000 KM i uz nešto ušteđevine započeli. Prva godina je bila jako teška, ali uz upornost, poznavanjem potreba tržišta i ljudi, uspjeli su. Krenulo im je prilično dobro, te su na početku imali tri do četiri radnika, doživjeli i pozitivne i negativne strane poslovanja, ali nisu odustali. Danas se bave veoma uspješno proizvodnjom odjevnih predmeta. Njegova supruga, koja je inžinjer odjeće i tekstila, imala je prethodno
znanje koje je stekla radeći u fabrici ”Borac” iz Travnika. Tako da su, na početku, znali proizvesti, ali nisu znali trgovati, te je i to trebalo naučiti. Zatim su se, zbog same naplate, odlučili da preimenuju firmu u d.o.o. (društvo sa ograničenom odgovornošću). Shvatili su da su svojim radom i uspjehom prevazišli taj obrt i da je vrijeme za nešto malo više,
