Piše: Marijana Lukić za Global
Analitika
Opština Ugljevik smještena je u podnožju Majevice na
sjevero-istoku Republike Srpske. Geostrateški gledano, opština Ugljevik zauzima
veoma povoljan položaj jer je blizu regionalnog puta Bijeljina-Tuzla. Prema
popisu stanovništva iz 2013. godine opština Ugljevik je brojala 16.538
stanovnika. Po osnivanju, 1980-ih godina, Ugljevik je dobio međunarodno
priznanje za urbanistički plan. Ugljevik je prema prosječnoj plati i malom
broju nezaposlenih jedno od bogatijih mjesta Republike Srpske. U registru
opštine evidentirano je nekoliko udruženja građana koji pomažu
socijalno-ugrožene i lica s invaliditetom. Još uvijek ne postoji udruženje koje
se bavi isključivo djecom sa smetnjama u razvoju i njihovim potrebama. U
razgovoru sa porodicom Petričević stiče se utisak da je takvo udruženje
neophodno kako bi došlo do veće vidljivosti ove djece, a samim tim i
poboljšanja njihovog položaja. Čini se da je od važnosti razbijanje stereotipa
i predrasuda, kao i da mora da se djeluje sistematično u ovoj oblasti i da se
uključe sve relevantne institucije.
Prema
članu 8. Zakona o osnovnom vaspitanju i obrazovanju djece RS svako dijete
ima jednaka prava i jednake mogućnosti bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
Iz ovoga slijedi da je škola, odnosno država, dužna da im obezbijedi jednake
uslove za obrazovanje, sve to u skladu sa Konvencijom Ujedninjenih nacija o
pravima osoba s invaliditetom. Inkluzija, prema važećem zakonu,
podrazumijeva sveobuhvatno uključivanje lica sa smetnjama u psihofizičkom
razvoju, lica sa preprekama u učenju i uopšte lica sa preprekama društvene
uključenosti u vaspitno-obrazovni sistem i svakodnevni život.
O benefitima inkluzije za djecu sa smetnjama, kao i za djecu
bez smetnji, govore mnogi stručnjaci u tom polju – defektolozi, logopedi,
dječiji psiholozi i drugi. Za prve je od značaja uključivanje u društvo, dok se
drugi uče dragocjenoj empatiji i prihvatanju različitosti.
Inkluzija u Općini Ugljevik – problemi roditelja djeteta sa
poteškoćama u razvoju
Georgina je devetogodišnja djevojčica i treće dijete u
porodici Petričević, koja živi u Ugljeviku. Trudnoća njene majke Jelene bila je
uredna. Par mjeseci po rođenju, primjećena su prva odstupanja u njenom
psiho–motornom razvoju. Nakon raznih analiza uslijedila je dijagnoza –
neurofibromatoza, noonan sindrom. Prema Jeleninim riječima, Georgina je
motorički u skladu sa svojim godinama, ali su njen govor i mentalni razvoj u
zaostatku. Georgina je sa pet godina krenula u vrtić “Mali princ”, a
njena vaspitačica je postigla ogroman napredak u njenoj socijalizaciji. Sa
željom da se njen razvojni put odvija u tom pravcu, majka Jelena je odlučila da
je upiše u prvi razred Osnovne škole “Aleksa Šantić” iako je preporuka
bila da ide u posebno odjeljenje.
“Tada sam imala predrasude prema takvoj odluci. Georgini
je dodijeljen asistent, a ja sam istovremeno bila i tužna i ljuta. No, ipak se
činilo da ćemo uspjeti. Početne probleme sam pripisivala prilagođavanju novoj
sredini. Dani u školi su se svodili na to da ona bude mirna tokom časa. Poslije
tri mjeseca, napretka nije bilo. Ja vjerujem da su škola i zaposleni uradili
koliko su mogli. Inkluzija divno zvuči na papiru, ali mislim da tu predstoji
mnogo rada i da inkluziji fali stručnog kadra da bi bila uspješna. Jednostvano
nije bila za nas. Prihvatanjem i prepoznavanjem problema na korak ste rješenju.
Georgina je kategorizacijom dobila mnogo. Mislim da i nama roditeljima
nedostaje edukacije po tom pitanju”, pojašnjava majka Georgine, Jelena
Petričević.
Prema dostupnom istraživanju “Monitoring vaspitanja i
obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju u Republici Srpskoj školska 2016/2017”,
problem predstavlja obučenost kadra. U istraživanju se navodi da iz
svakodnevnog kontakta sa školama i prosvjetnim radnicima proizilazi zaključak
da je nedovoljna obučenost i informisanost nastavnika po ovom pitanju. Iz
Osnovne škole “Aleksa Šantić” kažu da se seminari i obuke na ovu temu
sprovode rijetko i samo u sklopu pojedinih projekata.
Kako roditelji prihvataju kategorizaciju i kako se snalazite
u posebnom odjeljenju?
Jelena Petričević: Kategorizaciju mnogi posmatraju kao
etiketu za cijeli život, ali ja ne mislim tako. Georgini je kategorizacijom
omogućeno da radi i uči u skladu sa mogućnostima. Ona je na osnovu
kategorizacije dobila pravo na asistenta. Jednostavno, želim da kažem
roditeljima da uskraćuju djeci njihova prava odbijajem kategorizacije. Ja sam
isto tako teško prihvatila posebno odjeljenje. Poslije prvog otpora dolaze sve
dobre stvari.
Posle inicijalne ljutnje, koja je i normalan proces,
shvatila sam da je specijalno odjeljenje pravo mjesto za djecu poput moje
Georgine. Tamo rade defektolozi koji će joj pomoći da razvija svoje
sposobnosti. Za dva mjeseca je postigla više nego za cijelo jedno polugodište u
redovnoj nastavi. Gledajući napredak djeteta, bude vam žao zbog sopstvene
neinformisanosti.
Šta biste promijenili u sredini u kojoj živite?
Jelena Petričević: Na mnogo čemu je potrebno raditi u našem
okruženju, iako smo mala sredina. Krenula bih od konkretnih stvari. Trenutno u
Ugljeviku nemamo logopeda, o defektologu da ne razmišljamo. Ionako za većinu
stvari moramo da idemo u Banju Luku ili Bijeljinu. Ako gledamo socijalni
aspekt, djeca sa smetnjama u razvoju su skoro nevidjliva u Ugljeviku. Nemamo
radionice za tu djecu, predstave, priredbe i ostale aktivnosti potrebne za
socijalizaciju djece. Ako ne vidite tu djecu, ne vidite ni njihove probleme. U
svemu tome, angažovanjem roditelja može se nadoknaditi mnogo toga.
Georgina ide kod logopeda u Bijeljinu, a podaci pokazuju da je
procenat djece koje imaju problema sa govorom veći iz godine u godinu. Od 74.
djece upisane u osnovnu školu u Ugljeviku, njih 20 je upućeno kod logopeda.
Zašto je važno da se Vaša i Georginina priča čuje i koja je
Vaša želja za Georginu?
Jelena Petričević: Čvrsto vjerujem da moja priča može da
pomogne nekome drugom. Od jednostavnih informacija kome da se drugi obrate ako
uvide problem, do razbijanja tabua oko kategorizacije i posebnog odjeljenja.
Kada imate informacije, možete mnogo više da pomognete svom djetetu. Ja bih
voljela da postoje i edukacije i predavanja za nas roditelje, za sve. Mislim da
nas neznanje sputava u mnogo čemu. Želja svakog roditelja jeste da mu dijete
bude funkcionalno u društvu. Kod djece sa smetnjama u razvoju je to izazov.
Društvo treba prvo da prihvati tu djecu, a onda da i pomogne. Ovdje bih navela
konkretan primjer inkluzije. Treba edukovati postojeći kadar kako bi inkluzija
bila moguća. Treba edukovati društvo po pitanju djece sa smetnjama u razvoju.
Potrebna je empatija, strpljenje i pomoć svakom djetetu sa smetnjama u razvoju
kako bi jednog dana imalo svoje mjesto u društvu i ista prava kao i druga
djeca. Moja želja je da mi dijete bude funkcionalno.
Vaša poruka za sve, posebno za roditelje u sličnoj situaciji?
Jelena Petričević: Moja poruka za roditelje djece sa
smetnjama u razvoju jeste da se osnaže. Da se osnaže prvenstveno informacijama
i da budu upoznati sa pravima svoje djece. Druga poruka jeste da kategorizacija
pomaže vašem djetetu. Što se tiče naše sredine, voljela bih da imamo stručan
kadar za rad s ovakvom djecom. Voljela bih da budu više uključeni u društvene
aktivnosti, da su ova djeca vidljivija i da radimo zajedno na razbijanju predrasuda
i tabua. Bilo bi lijepo.
Prema nezvaničnim podacima postoji određeni broj djece koja
pohađaju nastavu po redovnom planu i programu, a kod kojih postoji potreba za
kategorizacijom.
Jelena Petričević: U Osnovnoj školi “Aleksa Šantić”
u inkluziji se nalazi četiri učenika. Sam nastavni plan i program se ne
prilagođava za dvoje djece sa tjelesnim oštećenjem. Njima se pomaže u
savladavanju fizičkih prepreka i dodijeljen im je asistent. Dvoje djece sa intelektualnim
poteškoćama imaju izmijenjen nastavni plan i program koji se prilagođava
djetetu. Djeca sa smanjenim intelektualnim sposobnostima nemaju klasične
predmete, nego im se u nastavu uvodi razvoj govora, koji nastavanik sprskog
jezika sprovodi na osnovu plana koji dobije. Predmete kao što su briga o sebi i
socijalni razvoj vode pedagog i psiholog.
Prema mišljenu pedagoga škole uspješnost inkluzije zavisi od
više faktora – složenosti smetnji djeteta, samog nastavnika ili učitelja, samih
roditelja i njihovih očekivanja, te dodijeljenog asistenta.
“Osnovna škola “Aleksa Šantić” ima mnogo
primjera uspješne inkluzije. Ti pozitivni primjeri govore u korist inkluziji,
koja kao svaki sistem ima svoje mane i nedostatke. Trenutno se četvero djece
uspješno školuje u inkluziji”, zaključuje Petričević.
zosradio.ba/Global Analitika
