Piše: Mustafa Mehić
Pandemija koronavirusa koja je pokorila čitav svijet i
sasvim neočekivano promijenila iz temelja način života svih ljudi. Širom
svijeta su se donosila mjere s ciljem suzbijanja širenja korona virusa, pa tako
i u Bosni i Hercegovini. Uredbe koje su bile i koje su sada na snazi donesene
na prijedlog kriznih štabova, a od strane vlasti na svim nivoima u Bosni i
Hercegovini, građani moraju poštovati, htjeli to ili ne. Sudeći po komentarima
na društvenim mrežama, veliki broj ljudi nije zadovoljan uredbama, posebno onim
uredbama koje se odnose na ograničenje kretanja i uvođenje policijskog sata.
U ovom tekstu se nećemo baviti uredbama vlasti, već kako
jedan virus napravi društveni poredak u kojem smo svi jednaki.
Mnogi kada se žale prijatelju, komšiji, članu porodice ili
pak na društvenim mrežama, ne razmišljaju da među njima postoje oni koji su
svakodnevno u nekoj vrsti izolacije. Žaliti se da je zbog uredbe o uvođenju
policijskog sata ugroženo pravo na slobodu kretanja, jasno pokazuje da živimo u
društvu u kojem mnogi broj ljudi misli isključivo na sebe, odnosno pokazuje
sebičnost i nedostatak empatije što je itekako rasprostranjeno u našem društvu.
U ovim teškim danima i mjesecima veliki broj ljudi želi
pomoći onima kojima je pomoć itekako potrebna, ali u proteklim godinama, kada
je sve bilo uredu, veliki dio društva i vlast nisu imali sluha za skoro 300
hiljada osoba s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini važe za jednu od
najranjivih kategorija društva, ali o tome je društvo jako malo pričalo, a
vlast nikada nije zvanično raspravljala o poboljšanju prava osoba s
invaliditetom i implementaciji zakona koji bi da se primjenjuju u praksi znatno
poboljšali položaj jedne od najviše marginalizirane grupe u zajednici, kada su
u pitanju ljudska prava.
Najbolji primjer nebrige izvršne sudske i zakonodavne vlasti
prema OSI je UN
konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Konvenciju je parlamentarna
skupština Bosne i Hercegovine ratificirala još prije 10 godina međutim, odredbe
koje su sadržane u konvenciji nikada nisu primijenjene, bez obzira na činjenicu
da međunarodni akti imaju veću pravnu snagu i od samog Ustava.
Jedan akt, koji je donesen na snagu i ratificiran prije
deset godina, a u praksi se ne poštuju njegove osnove, izazvao je i zabrinutost
Komiteta za prava osoba s invaliditetom u samom zaključnom
razmatranju inicijalnog izvještaja Bosne i Hercegovine. Komitet je
izrazio zabrinutost zbog toga što se Zakon o zabrani diskriminacije ne
primjenjuje i ne provodi sistematski i zbog nedostatka jasne definicije
diskriminacije na osnovu invaliditeta sa efikasnim i primjenjivim sankcijama,
posebno u vezi sa članom 2. Zakona o zabrani diskriminacije; što su
različita zakonom propisana prava osoba sa invaliditetom čija invalidnost
nije posljedica rata u odnosu na civilne žrtve rata i ratne vojne invalide.
Komitet je takođe naveo razloge za zabrinutost i zbog postojeće prakse
različitih ocjena istog invaliditeta na osnovu uzroka i / ili nastanka
invalidnosti.
“Nažalost, u društvu u kojem živimo još uvijek su osobe s
invaliditetom stigmatizirane, diskriminirane i marginalizirane. Možemo
odgovornost prebacivati s društva na odgovorne preko UN-a i tako u nedogled.
Zakonske neregularnosti imaju direktne posljedice na kvalitet života pojedinca,
ali ne možemo zanemariti (ne)doprinos pojedinca iz lokalne zajednice. Pravo na
sudjelovanje, poštovanje, uvažavanje, osjećaj pripadanja, prihvatanja i
ravnopravnosti – potrebni su svakoj osobi koja živi i diše. To su komponente
mentalnog zdravlja. Promjena počinje od pojedinca. Nepoštivanje osnovnih prava
osoba s invaliditetom utiče na samovrednovanje, osjećaj značaja i lične
vrijednosti”, pojašnjava Vedina Ajanović, magistar psihologije i TA savjetnica
pod supervizijom.
Šta imate VI, a nemaju ONI?!
Dakle možemo zaključiti da smo i dalje, nakon svih godina
inkluzije i mnogobrojnih projekata podizanja svijesti, poprilično zatvoreno
društvo i očigledno smo nespremni na prihvatanje različitosti, kao i da se
bojimo onoga što nije slično nama.
Sada dok sjedimo u svojim domovima, treba da se sjetimo da
širom Bosne i Hercegovine postoje oni koji nikako ne mogu izaći iz svojih
domova. Ne mogu prošetati ulicama ili otići na koncert sa društvom bez obzira
na pandemiju, ograničavanje kretanja i izolaciju. Dok neki iz dosade provode vrijeme
ispred televizora ili telefona, postoje ljudi koji tako provode svaki dan svog
života, bez nade u bolje sutra i mogućnosti za vlastiti razvoj.
Kada sa prozora pogledate na svoj automobil, parkiran ispred
zgrade i žalite za putovanjima, sjetite se da veliki broj osoba s invaliditetom
nikada neće sjesti za volan, neće se voziti avionom ni ekonomskom, a kamoli
biznis klasom, a nekima je čak i vožnja taxijem pojam, zbog neprilagođenosti
vozila invalidskim kolicima.
Kada se probudite ujutru i sjetite se činjenice da trenutno
nemate posao i da krajem mjeseca ne možete očekivati platu, što vas čini
nervoznim, pomislite na desetine hiljada osoba s invaliditetom koje nemaju ni
dana radnog staža. Neki od njih fizički nisu sposobni da obavljaju poslovne
aktivnosti, dok neki i pored obrazovanja nikada ne ostvare pravo na
zapošljavanje. Poslodavac koji vas je zbog prirodne nesreće morao otpustiti,
vjerovatno niti jednoj osobi s invaliditetom nije nikada pružio šansu i
zaposlio ga u svom privrednom društvu. Nervozni ste što trenutno ne primate
platu, a u našoj zemlji 8.33% stanovništva živi sa mjesečnim primanjima u nekim
slučajevima i dva puta manjim od minimalne plate u Federaciji BiH. Smeta vam
što prodavnice ne rade kao inače, a mnogo osoba s invaliditetom ne može
samostalno otići u kupovinu, ali većina vas o tome nije nikada razmišljala.
Trenutno, mnogo kulturno-zabavnih objekata ne pruža usluge.
Sjetite li se ikada da osobe s invaliditetom koje se kreću uz pomoć kolica
najvjerovatnije nikada neće posjetiti veliki broj tih objekata? Jer rijetko
gdje postoji rampa za kolica, a ako rampa postoji, ne postoji lift.
Studenti su bili zabrinuti kako će i kada polagati ispite,
kako pratiti nastavu, predavanja, dok s druge strane među nama žive oni kojima
se možda nikada neće pružiti prilika da se adekvatno obrazuju. Sa svojih
dvadeset i nešto godina, žalili ste se na uslove obrazovanja tokom pandemije, a
toliko osoba s invaliditetom – vaših vršnjaka, ima završenu samo osnovnu školu.
Pravo na obrazovanje je jedno od osnovnih ljudskih prava, a velikom broju osoba
sa invaliditetom u BiH to je pravo uskraćeno.
U ovom tekstu nabrojane su samo neke prednosti, privilegije
i prava koja građani Bosne i Hercegovine bez invaliditeta nesmetano uživaju, a
osobama s invaliditetom su ta prava uskraćena, mogućnosti nisu ponuđene, a
termin privilegije faktički i ne postoji.
Mentalno zdravlje osoba s invaliditetom u vrijeme pandemije
Obzirom da mentalno zdravlje nije samo odsustvo
psihopatologije i psihopatije, nego ga definiše blagostanje u kojem svaki
pojedinac ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim izazovima te je
produktivan i pridonosi zajednici i društvu – poduzete mjere koje imaju za cilj
suzbijanje pandemije COVID – 19 imaju uticaj na mentalno zdravlje na globalnom
nivou.
“Iskustvo struke, nas koji radimo direktno s osoboma sa
psihološkim izazivima, jeste da imamo češće osobe sa nekom poteškoćom iz GAP-a
(generalizirani anksiozni poremećaj), depresijom, suicidalnim mislima, strah i
neizvjesnost su oličenje trenutnog globalnog stanja, a upravo oni su okidači za
psihološke poremećaje. Kod osoba koje su već i liječili spomenute poteškoće
dogodio se recidiv, dok s druge strane imamo veliki broj onih kojima je upravo
aktualna situacija bila okidač za javljanju simptoma i psiholoških poremećaja”,
ističe Ajanović.
Studija o mentalnom zdravlja u pandemiji koju je
realizovala Fondacija
za mentalno zdravlje u Velikoj Britaniji pokazala je da na mentalno
zdravlje ljudi utiču mjere socijalnog udaljavanja i njihove ekonomske
posljedice. Rezultati studije su pokazali da će negativni učinci pandemije na
mentalno zdravlje vjerovatno trajati mnogo duže od uticaja na fizičko zdravlje.
Efekti fizičkog distanciranja, socijalne izolacije i “lockdowna” na mentalno
blagostanje pojedinca, kao i gubitak voljene osobe, povećavaju izazove
mentalnog zdravlja za stanovništvo Velike Britanije, kao i svijeta. Ovi učinci
će se vjerovatno produbiti tokom pandemije i njenih posljedica.
“Kada govorimo o osobama s invaliditetom u društvu kakvo je
naše, još uvijek su stigmatizirani i često marginalizirani, što svakako utiče
na mentalno zdravlje neovisno o pandemiji i mjerama. Određen postotak
osoba s invaliditetom uslijed već postojeće dijagnoze ima ograničene mogućnosti
kretanja, a mjere ih još više ograničavaju. Također, nekolicina njih ima
zdrastvene poteškoće koje ih svrstavaju u kritičnu kategoriju za infekciju
virusom COVID-19. Sve navedeno direktno utiče na mentalno dobrostanje,
svakodnevno funkconiranje i socijalni angažman.”
Tek po prolasku pandemije moći ćemo sumirati posljedice na
ekonomskom polju, ali i uticaj pandemije na mentalno zdravlje. “Svi smo mi još
uvijek ‘u pripravnosti’ i imamo cilj da preživimo. Međutim, uvijek se nakon
velikih društvenih promjena ili destrukcija (npr. prirodnih nesreća, rata i
sl.) godinama poslije mogle sagledati posljedice na fizičko i mentalno
zdravlje.”
Upravo ovo što je zadesilo i pogodilo sve nas, bez obzira na
socijalni status, rasu, dob, spol, invaliditet – može biti pokretač radnje da
svi zajedno možemo raditi na boljem sutra. Pandemija zaista nikome nije dobro
donijela, a ova izolacija je bila samo jedan vid poistovjećivanja, kao što je
već spomenuto, s osobama koje su čitav svoj život u izolaciji. Ono što nam
ostaje jeste da se nadamo da ćemo svi izvući pouku iz ove situacije i
zajedničkim snagama raditi na unapređenju društva, a najprije na poštivanju
osnovnih ljudskih prava.
