Godinu 2020. globalno određuje pandemija koronavirusa. U
Bosni i Hercegovini (BiH) 2020. godinu karakteriše i dvadeset i peta godišnjica
od potpisivanja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
(Dejtonski mirovni sporazum). Dejtonski mirovni sporazum je okončao konflikt,
formirao BiH kakvu danas poznajemo, BiH sa svim njenim entiteima, distriktom i
kantonima, BiH koju dijelimo i brojimo po pravilu trećina i ostalih. Aneks 4
Dejtonskog mirovnog sporazuma je Ustav BiH, najviši pravni akt države BiH,
dokument koji treba biti temelj i garancija ljudskih prava svih građanki i građana
BiH, u čijem donošenju nije učestovala niti jedna žena i koji je izvorno
napisan na engleskom jeziku.
Dva mjeseca prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog
sporazuma, održana je Četvrta svjetska Konferencija o ženama. Na ovoj
Konferenciji je usvojena Pekinška deklaracija i platforma za akciju, jedan od
najznačajnijih dokumenta u oblasti ljudskih prava žena. Član 13 Pekinške
deklaracije i platforme za akciju glasi: ”Uvjerene smo da: je davanje većih
ovlasti ženama i njihovo puno učešće na osnovi ravnopravnosti u svim sferama
društva, uključujući i učešće u procesu donošenja odluka i strukturama vlasti,
od osnovne važnosti za postizanje ravnopravnosti, razvoja i mira”. Samo mjesec
i pol kasnije, tokom trajanja mirovnih pregovora u vojnoj bazi Dayton u Sjedinjenim
Američkim Državama, od 1. do 21. novembra 1995, žena nisu bile prisutne u
pregovaračkom timu BiH, žene nisu bile ni te koje su 14. decembra 1995. godine
u Parizu potpisale Dejtonski mirovni sporazum, bile su u potpunosti isključene
iz ovog procesa.
Rezultati prvih višestranačkih Opštih izbora u BiH, koji su
održani 1996. godine pokazuju da su žene skoro u potpunosti ostale isključene i
uskraćene za svoj glas pri odlučivanju u tijelima vlasti. U Predstavničkom domu
Parlamentarne skupštine BiH (PD PSBiH) izabrano je 2.3%, žena, u Narodnu Skupštinu
Republike Srpske (NSRS) izabrano je 2.4 % žena, a u Predstavnički dom
Parlamenta Federacije BiH (PD PFBiH) izabrano je 5% žena. Godine 1998. u
OSCE-ova Privremena izborna pravila uvodi se “ženska kvota”, prva takva u BiH,
koja je podrazumijevala da na izbornim listama bude najmanje 30% žena, ujedno
se uvodi se i sistem zatvorenih izbornih lista. Ženska kvota donosi pozitivne
promjene, u PD PSBiH biva izabrano 30.2% žena, u NSRS 22.9% žena, a u ZD PFBiH
14.95% žena[1].
Sa dolaskom dvadeset i prvog vijeka, dolazi i uspostavljanje
pravnog okvira za rodnu ravnopravnost u BiH, uključujući i rodnu ravnopravnost
u procesu donošenja odluka i učešća u tijelima vlasti. Godine 2000. BiH
je usvojila UN-ovu Rezoluciju 1325, Žene mir i sigurnost, koja stavlja fokus na
činjenicu koja je potpuna suprotnost potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma
i pregovorima koji su mu prethodili. Žene, mir i sigurnost ukazuje na to da su
pitanja mira i sigurnosti neraskidivo povezana sa ravnopravnim učešćem žena i
muškaraca u procesima mirovnih pregovora, izgradnje mira, transformacije
konflikta, ali i ravnopravnog učešća na svim mjestima donošenja odluka. Nakon
dugotrajnog zagovaranja ženskih nevladinih organizacija i aktivistica 2003.
godine usvojen je Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH (ZoRS BiH), koji
garantuje ravnopravnost spolova u svim oblastima života, uključujući i javni život.
U članu 20 ZoRS BiH garantuje ravnopravnu zastupljenost od minimum 40% manje
zastupljenog spola na svim mjestima odlučivanja.
Prilikom izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, isti biva
usklađen sa ZoRS-om BiH, te uvodi obaveznu kvotu od 40% manje zastupljenog
spola na svim izbornim listama. Da bi se izbjegla praksa da se 40%
predstavnika_ca manje zastupljenog spola nađe na dnu liste, Izborni zakon uvodi
i obavezu redanja kandidata_kinja manje zastupljenog spola na tačno određenim
mjestima na listama, najmanje jedan_a kandidat_kinja manje zastupljenog spola
među prvo dvoje na listi, dva kandidata_kinje manje zastupljenog spola među
prvih petero na listi i tri kandidata manje zastupljenog spola među prvih
osmero na listi… U praksi se poštuje obaveza minimane zastupljenosti od 40%
manje zastupljenog spola na zbornim listama, kao i obaveza redanja
kandidata_kinja manje zastupljenog spola na tačno određenim mjestama na
izbornim listama, jer inače Centralna izborna komisija ne prihvata liste. Međutim,
žene rijetko budu nositeljice liste, na posljednjim Opštim izborima 2018.
godine, bilo je tek 16% nositeljica listi, a upravo nositeljica ili nosilac
liste ima najveće šanse da bude odabran_a u tijelo vlasti.
Ženske nevladine organizacije, aktivistice i aktivisti za
ljudska prava žena, uložile_i su dugogodišnje i velike napore da podižu svijest
javnosti o značaju učešća žena na svim mjestima odlučivanja. Kako od znanja sve
počinje, uložen je veliki trud nevladinog sektora u pokretanje različitih
edukativnih programa u oblasti rodne ravnopravnosti, političke participacije i ženskih
ljudskih prava za političarke i političare, aktivistice i aktiviste,
predstavnice i predstavnike institucija, ali i sve druge zainteresovane. Cilj
ovih edukacija, pored znanja i osvještavanja, bio je stvaranje partnerstava i
saradnje nevladinog sektora i predstavnika_ca političkih stranaka, institucija
i vlasti, sa konačnim rezultatom ostvarenja slova zakona u praksi – da tijela
vlasti u BiH zaista i oslikavaju stvarnu sliku društva, da za 50,9 % žena
koliko ih živi u BiH, u parlamentima, opštinskim vijećima i vladama ne govori
tek njih 20-ak %.
Pored edukacije i podizanja javne svijesti, aktivistice i
aktivisti su pripremale_i konkretne zakonske amandmane i organizovale_i i značajne
zagovaračke akcije, koje su obuhvaćale aktivnosti i uključivanje ljudi iz
cijele BiH. Godine 2016. na sjednici PD PSBiH svoj put do zastupnica i
zastupnika pronašli su amandmani na Zakon o Vijeću ministara BiH, koji su
predviđali obaveznu kvotu od 40% manje zastupljenog spola pri imenovanju Vijeća
ministara BiH, ali i amandmani na Izborni zakon BiH, koji su predviđali
obaveznu kvotu od 50% za sve izborne liste uz naizmjenično redanje
kandidata_kinja. Ovi amandmani su predloženi kao jedini garant ravnopravnog učešća
žena Bosne i Hercegovine tamo gdje se donose najvažnije odluke za sve nas, u
parlamentima BiH i u Vladi BiH. Ova inicijativa je bila pokretačka snaga za
cijeli nevladin sektor u BiH, aktivistice i aktivisti su slale_i pisma svim
zastupicama_ima u Parlament, organizovani su protesti ispred Parlamenta, ženske
nevladine organizacije su se osjećale osnaženim i uključenim. Nažalost
amandmani nisu usvojeni, kao i tada, tako i danas, žene su u parlamentima BiH
zastupljene u omjeru od nekih 23%, što je daleko ispod zakonom garantovane
minimalne ravnopravne zastupljenosti od 40% manje zastupljenog spola, ili
stvarne zastupljenosti od 50,9 % žena koliko ih živi i značajno doprinosi
razvoju bosanskohercegovačkog društva.
Zaključci CEDAW Komiteta, koji su objavljeni u novembru
2019. godine ukazuju na ono na šta godinama ukazuju i ženske nevladine
organizacije. U BiH ne postoji rodna ravnopravnost na mjestima odlučivanja, žene
su podzastupljene u svim izvršim i zakonodavnim tijelima vlasti. CEDAW Komitet
u svojim zaključcima ukazuje da je za postizanje stvarne rodne ravnopravnosti u
vladama i parlamentima u BiH, potrebno izmijeniti Izborni zakon BiH, u njega
uvesti obaveznu kvotu od 50% žena i muškaraca na kandidatskim listama, kao i
Zakon o Vijeću ministara BiH, koji treba da garantuje minimalnu zastupljenost
od 40% manje zastupljenog spola u ovoj tijelu vlasti. Rezultati Lokalnih izbora
održanih 2020. godine u BiH ukazuju na to da je zastupljenost žena u opštinskim
vijećima ostala manja od kvotinog zrna. Predstoji nam borba za promjene i
insistiranje na poštivanju zakonskog okvira za rodnu ravnopravnost, zaključaka
CEDAW Komiteta, kao i dugogodišnje prakse ženskih nevladinih organizacija, sve
dok nam ta “ženska kvota” ne bude više ni trebala.
[1] Za
dodatne i detaljne informacije o učešću žena u političkom životu Bh. Poslije
usvajanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pogledati knjigu 1995-2015: Žene i
politički život u postdejtonskoj BiH, dostupna na https://soc.ba/1995-2015-zene-u-politici-u-postdejtonskoj-bosni-i-hercegovini/
