Piše: Sabira Gadžo-Šašić
Položaj osoba s invaliditetom u BiH regulira nekoliko
stotina domaćih i međunarodnih propisa. Također je jednako veliki broj
državnih, entitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija
registriranih na različitim nivoima, kao i međunarodnih organizacija koje se
bave pitanjima ove skupine socijalno isključenih građana. Prema nacionalnim
propisima status osobe s invaliditetom mogu ostvariti pojedinci sa urođenim ili
stečenim oštećenjem vida, sluha, sa poremećajem u govoru i glasu, sa tjelesnim
oštećenjem i trajnim smetnjama u fizičkom razvoju, intelektualnim ili
kombiniranim smetnja, dok se u UN
Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, koju je BiH ratificirala 2010.
godine, ističe da populacija s invaliditetom obuhvata osobe sa dugotrajnim
fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima.
Zašto se podsjećamo svega navedenog po ko zna koji put?
Razlog je obespravljenost i kontinuirana diskriminacija
osoba s invaliditetom, unatoč činjenici
da je BiH ratificirala sve važne dokumente koji zabranjuju diskriminaciju po
bilo kojoj osnovni uključujući i invaliditet. Međutim, BiH stvarnost je takva
da osobe s invaliditetom se svakodnevno diskriminiraju po više osnova, a
naročito na osnovu porijekla invalidnosti
i na osnovu teritorijalne pripadnosti, jer zbog neusklađenosti zakona na nivou
cijele BiH, osobe s invaliditetom ne ostvaruju jednaka
prava. Također, poražavajuće je da
tzv. „posebnu grupu“ osoba s invaliditetom predstavljaju pripadnici policijskih
i vojnih struktura koji su učestvovali u ratnim dejstvima na području BiH.
Njihova prava regulirana su entitetskim zakonima: Zakonom
o pravima boraca i članova njihovih porodica u FBiH, Zakonom
o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca
obrambeno-otadžbinskog rata RS, te Zakonom
o pravima obitelji poginulih branitelja i ratnih vojnih invalida Brčko
Distrikta.
Razlika u sticanju invaliditeta između ratnih vojnih
invalida i „neratnih osoba“
Tako ratni vojni invalidi prema zakonima imaju pravo na
ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, i
sl., a iznos lične invalidnine koju primaju ovisi o stepenu oštećenja
organizma, uključujući i bolesti koje su nastupile nakon okončanja sukoba, te
ovisi o području u kojem žive. Prava mogu ostvariti već sa 20 % utvrđene
invalidnosti zbog čega se često ističe da ova kategorija osoba s invaliditetom
uživa veća prava u odnosu na tzv. neratne osobe s invaliditetom koje mogu ostvariti određena
prava tek sa 90 % invalidnosti ili u odnosu na civilne žrtve rata koje
ostvaruju prava sa 60 % invalidnosti. Razlika se ogleda prvenstveno u iznosu
novčanih primanja koju primaju neratne osobe s invaliditetom u odnosu na ratne
vojne invalide u oba entiteta. Tako, podsjećanja radi, kako je navedeno u
Politici u oblasti invalidnosti, neratna osoba s invaliditetom sa 100 % invaliditeta u FBiH može primiti
iznos od oko 390 KM, dok ratni vojni invalid sa istim procentom invaliditeta
može mjesečno primiti i iznos veći od 1.800 KM. Osoba s invaliditetom koja je
zadobila oštećenje nakon ratnih stradanja, sa visokim stepenom invalidnosti, u
RS-u najviše može primiti 41 KM, dok ratni vojni invalid sa istim stepenom
invalidnosti ima preko 1.800 KM primanja.
Posebna prava su predviđena za civilne žrtve rata koje bez
obzira na razlike u zakonskim definicijama ove kategorije osoba s invaliditetom
ostvaruju prava sa, kako je i navedeno, 60 % invalidnosti.
Diskriminacija osoba s invaliditetom u oblasti zdravstva
Kada se govori o diskriminaciji osoba s invaliditetom pored
navedenog posebnu pažnju privlači oblast zdravstva koja je od posebne važnosti
za ovu populaciju zbog činjenice da zbog postojanja invaliditeta češće su u
riziku od određenih zdravstvenih poteškoća, a samim tim i potencijalno češći
korisnici zdravstvenih usluga. Prema važećim zakonima u BiH se i u ovoj oblasti
zabranjuje bilo kakav vid diskriminacije između različitih kategorija osoba s
invaliditetom. Međutim, praksa je drugačija,
te se s tim u vezi u Strategiji
za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u FBiH 2011-2015 navodi
da određeni broj osoba s invaliditetom nije čak ni zdravstveno osiguran, zbog
čega nisu u mogućnosti ostvariti prava predviđena zakonima u polju zdravstvene
zaštite. Također, u tom dokumentu je istaknuto da promatrano po županijama u
ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu postoje značajne razlike u obimu
prava, a naročito kad su u pitanju lijekovi na recept i ortopedska pomagala. Ni
trenutna situacija nije bolja tako da i nakon pet godina, nužno je ukazati na neophodnost stvaranja ambijenta u kojem bi
se svim osobama sa teškim i višestrukim invaliditetom osiguralo pravo na
zdravstveno osiguranje bez diskriminacije na temelju spola, dobi, porijekla i
prirodi invaliditeta, a što je ujedno jedno od prava sadržano u UN Konvenciji o
pravima osoba s invaliditetom na čiju primjenu se BiH obavezala momentom njene
ratifikacije. Ipak, čini se da okolnosti nisu mnogo bolje u odnosu na vrijeme
prije usvajanja tog dokumenta. Dakle, ono što je obilježavalo, a što još uvijek
obilježava svakodnevnicu osoba s invaliditetom u BiH je stvarnost koja je, i
pored svih konvencija i zakona, ispunjena mnogobrojnim preprekama u kretanju,
komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o
kojima drugi i ne razmišljaju. Životne odluke vezane za obrazovanje, posao,
samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome
koliko je zajednica spremna poštivati zakone i npr. postavi rampu na ulaz u
zgradu i lift, uključi lične asistente u nastavu, shvati da nečije fizičke
karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima
potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.
20. februar, dobar razlog za promjene i novi početak?
Čini se da za kreiranju društvene sredine koja bi značila bolje
sutra za osobe s invaliditetom najviše manjka dobre volje kreatora mnogih
politika uključujući i politike u oblasti invalidnosti. Ne treba zaboraviti da
će se za otprilike mjesec dana, tačnije 20. februara, još jednom obilježiti
Svjetski dan socijalne pravde. Ovaj datum je odredio UN kao dan kada se države
trebaju posvetiti promociji aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema poput
diskriminacije, siromaštva, isključenosti i nezaposlenosti, tačnije promociji
onih problema koji daleko više pogađaju osobe s invaliditetom. Dobar razlog za
novi početak, zar ne?! Zato ostaje i dalje da čekamo i uvjerimo se da li će,
baš taj dan biti „okidač“, za kreiranje mjera koje će imati za cilj bolje sutra
za osobe s invaliditetom. Vrijeme je pred nama! Također ostaje i da se javnost
uvjeri koliko još u nedostojanstvenim okolnostima mogu živjeti osobe s
invaliditetom.
Sigurno je da su navedeni problemi prisutni i u ostatku
svijeta, ali čini se da su među osobama s invaliditetom nešto više izraženi u
BiH, jer je nesumnjivo zemlja u kojoj jei pored mnoštva propisaprisutan problem
diskriminacije osoba sa invaliditetom po osnovu uzroka invalidnosti i
teritorijalne pripadnosti. Drugim riječima, dvije osobe sa identičnim oblikom
invaliditeta imaju različita prava ovisno o tome gdje žive i šta je uzrok
invaliditeta, odnosno, da li je nastao kao posljedica ranjavanja u ratu i na
borbenoj liniji, ili ipak u mirnodopskom periodu. Nije teško uočiti da je ova
praksa u potpunoj suprotnosti sa Zakonom
o zabrani diskriminacije BiH i UN Konvencijom o pravima osoba sa
invaliditetom te drugim usvojenim dokumentima u BiH. Međutim, budući da su
trenutno u centru interesiranja svih vladajućih struktura u BiH, ali i u
ostatku svijeta, problemi koji su proizašli iz „pandemijske krize“, zasigurno
da će se, bar za sada, odgoditi rješavanje pitanja diskriminacije i
obespravljenosti osoba s invaliditetom u BiH. Dakle, pandemija je došla kao
izgovor za sve ono što nije učinjeno za osobe s invaliditetom, ali i za ono što
se planiralo učiniti u budućnosti.
Ostaje samo nejasno
da li se ovakva „diskriminatorska“ politika prema osobama s invaliditetom
kreirala svjesno ili nesvjesno!
zosradio.ba/Global Analitika
