Piše: Asmira Fetić
Spomenom diskriminacije osoba s invaliditetom ljudi pomisle
na diskriminaciju u obliku loše arhitektonske prilagođenosti osobama s
invaliditetom, zakonske regulative, socijalne diskriminacije i slično. Često
možemo čuti izraz : “Osobama sa posebnim potrebama treba olakšati pristup
javnim ustanovama.”
Kakve to posebne potrebe imaju osobe sa invaliditetom? Šta
su to posebne potrebe? Kako to razlikujemo osobe koje imaju posebne potrebe i
one koje ih nemaju? Ovo je niz pitanja koje sebi trebamo postaviti kada
izgovaramo termin ”osobe s posebnim potrebama ”.
Čovjek kao biološko, misaono, socijalno i duhovno biće ima
svoje posebne potrebe. Kao individualna i jedinstvena jedinka na ovoj planeti
čovjek ima niz posebnih potreba koje se razlikuju od drugih. Neko ima potrebu
da svoj život podredi obiteljskom životu, a neko profesionalnom karijernom
životu. Svako od nas ima posebne potrebe. Zašto onda razlikovati osobe s
invaliditetom od osoba bez invaliditeta? Problem osoba s invaliditetom nije
više u fizičkoj neprilagođenosti za njih, nego u tome što dnevno bivaju nesvjesno
diskriminirani od društva, kroz medije, internet, društvene mreže, novinske
članke pa čak i u svakodnevnoj konverzaciji sa društvom.
Pogrešna terminologija osoba s invaliditetom
Osobe s invaliditetom (OSI) nisu i ne mogu biti osobe sa
posebnim potrebama. Niz godina se suočavamo sa pogrešnom upotrebom
terminologije vezane za OSI. Pogrešni termini koji se svakodnevno koriste i
javno propagiraju jesu: osobe s posebnim potrebama, osobe ograničene u radu,
invalidne osobe, manje sposobne osobe ili čak i hendikepirane osobe. U naučnoj
stručnoj literaturi iz 20.st. pa čak i iz 21.st. naići ćemo na sve ove termine
koje opisuju osobu s invaliditetom. Problem i jeste što je veoma teško naći
ispravan termin koji neće umanjiti vrijednost osobe s invaliditetom. Ali zašto
ipak biramo termine poput osoba s posebnim potrebama koje prilikom govora već
pružaju osjećaj izdvajanja i izoliranja od društva. Ako uporedimo potrebe
odraslog čovjeka i djeteta uzrasta od pet godina uočit ćemo da su one totalno
različite. Malom djetetu treba posebna vrsta pažnje, ljubavi, ishrane, brige
itd. Ako već govorimo o potrebama, onda bi majka djeteta trebala reći: ”Moje
dijete ima posebne potrebe u poređenju sa mnom”. Ovo u svom kontekstu pogrdno
zvuči. Zašto onda uz termin osoba sa invaliditetom koristimo i obrazloženje da
oni imaju posebne potrebe? Pogrešna upotreba ovih termina kako bismo opisali
osobu sa invaliditetom svakodnevno razlikuje, diskriminira i stigmatizira te
osobe. Dakle, radi se o nesvjesnoj diskriminaciji OSI od strane društva. Upravo
edukacija o ispravnoj terminologiji za opisivanje OSI treba biti početna faza u
borbi za ravnopravna prava osoba sa i bez invaliditeta.
Prema UN‐ovoj
Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u osobe s invaliditetom spadaju
osobe koje imaju dugoročna tjelesna, duševna, intelektualna ili osjetilna
oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu otežati puno i
djelotvorno sudjelovanje tih osoba u društvu na temelju jednakosti sa
drugima. Prema definiciji Svjetske
zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je
bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za bavljenje nekom
djelatnošću na način ili u opsegu koji se smatra uobičajenim za čovjeka.
Međunarodno prihvaćeni pojam jeste osobe s invaliditetom (OSI) i djeca s
teškoćama u razvoju. Najispravniji opis OSI jeste da koristimo fraze: osobe s
teškoćama u kretanju umjesto invalidi u kolicima, osoba oštećenog vida, osoba
oštećenog sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom,
osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili
mentalno retardirane osobe), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto
psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici. Ovi
jedini ispravni termini proizilaze iz UN-ove Konvecije o pravima osoba sa
invaliditetom (2006.g.).
Postoji niz dokumenata i konvencija koje se tiču prava osoba
s invaliditetom, ali od posebnog značaja je uvođenje UN-
ovih standardnih pravila za izjednačavanje mogućnosti koje se pružaju osobama s
invaliditetom. Mnoge države svijeta su potpisnice ovih neobaveznih
UN-ovih standardnih pravila. Važno je podignuti svijest ljudima o tome da na
dnevnoj bazi nesvjesno diskriminiraju osobe s invaliditetom. Loše je misliti da
osobama s invaliditetom trebaju posebne potrebe, prekomjerno sažaljenje,
posebne škole i slično. Stigmatizacija je nazivati škole za djecu s poteškoćama
u razvoju specijalnim školama. Kada se kaže specijalna škola, automatski se
pomisli na posebnu kategoriju osoba koje su svojom nadarenošću i talentom
totalno drugačije od drugih. Specijalna škola ne bi trebala biti posebna škola
za djecu s teškoćama u razvoju.
Kako mislimo mijenjati svijet i pružiti svima ista prava
ukoliko konstantno stigmatiziramo ljude oko sebe?
U SAD-u su dugi niz godina postojale posebne institucije za
tamnopute osobe. U II svjetskom ratu su brutalno ubijeni milioni Jevreja zbog
toga što su bili pripadnici druge religije. Nažalost, svjedoci smo prisutnosti
diskriminacija radi boje kože, religije, etničkog porijekla, seksualne
orijentacije itd. Većina je svjesna ovoga i u svakodnevnoj komunikaciji se
izbjegava bilo kakva uvreda ili diskriminacija zbog međusobnih razlika kod
ljudi. Nesvjesna diskriminacija osoba s invaliditetom uzrokovana je nedovoljnom
edukacijom ljudi o ovom problemu. Osobe s invaliditetom ni u jednom segmentu
nisu spriječene da obavljaju isti rad kao I ostali. Fascinantne su nam osobe
koje su iz svoje neimaštine ili teškog života postigle veliki uspjeh, zašto se
onda ne divimo osobama s invaliditetom koje zbog svojih poteškoća i dalje
obavljaju sasvim normalan rad na poslu, idu u škole, postaju uspješni. Iako
nemaju tako lagan život, ipak svakodnevno obavljaju iste radnje kao i ostali.
Kao primjer tome da osobe s invaliditetom nisu nimalo drugačije svjedoči i niz
poznatih osoba s invaliditetom koje su sa svojom nadarenošću, talentom,
uspješnosti napravili velike promjene u društvu. To su: Franklin Delano
Roosevelt, Stephen Hawking, Christopher Reeve, Frida Kahlo, Ludwig van
Beethoven, Sarah Bernhardt, Thomas Edison…
Nužnost iskorjenjivanja diskriminacije osoba s invaliditetom
Diskriminaciju osoba s invaliditetom je potrebno potpuno
iskorijeniti iz društva što ćemo postići edukacijom o interakciji sa osobama s
invaliditetom, olakšavanjem fizičkog pristupa ustanovama i prostoru osoba s
invaliditetom, uvođenjem asistivne tehnologije u javne ustanove.
Kako bismo uspostavili ispravan pristup osobama s
invaliditetom potrebno je koristiti ispravnu terminologiju, ne pokazivati
pretjerano sažaljenje da se time ne bi još lošije osjećali, potrebno je
osigurati svaki fizički i materijalni segment kako bismo olakšali rad osobama s
invaliditetom. Osobe s invaliditetom ne trebamo smatrati nesposobnim za
izvršenje bilo kakvog rada. One su daleko sposobnije od prosječno fizički ili
psihički zdrave osobe. Zašto? Zato što iako se svakodnevno susreću s nesvjesnim
oblikom diskriminacije oni se i dalje osjećaju sretnima i zadovoljnima. Njihov
svijet nije nimalo drugačiji. Ako osobu koja je dugi niz godina izvršavala kriminalna
djela ne želimo zaposliti smatrajući da će loše uticati na posao, zašto onda ne
možemo zaposliti osobu s invaliditetom koja je ipak završila osnovno, srednje i
fakultetsko obrazovanje? Zašto postoji takvo mišljenje da osobe s invaliditetom
mogu usporiti poslovno djelovanje? Zašto staviti osobu s invaliditetom u istu
grupu s osobom sa kriminalnom prošlošću?
Čovjek je naučen da razlikuje dobrog i lošeg čovjeka. I to
je sve čime se treba voditi kroz svakodnevnu interakciju sa ljudima. I to je
ono što osobe s invaliditetom očekuju. Da gledamo na njih kao normalne ljude
koji su sposobni svakodnevno izvršavati svoje obaveze. Da ih ni na jedan način
ne diskriminiramo, stigmatiziramo, isključujemo ili smatramo nedovoljno
sposobnima. Svi mi imamo posebne potrebe, a jedinu posebnu potrebu koju svako
od nas treba da ima jeste potreba da pomognemo u tome da svi ljudi ovog svijeta
imaju jednaka prava!
