Piše: Anesa Balić
Tanka je granica između slobode
izražavanja i govora mržnje. Ovo je rečenica koju su sigurno svi mnogo puta
čuli. Da bismo znali odrediti gdje je ta tanka linija, odnosno granica, prvo
moramo znati šta podrazumijeva sloboda izražavanja i šta je to govor mržnje.
Sloboda izražavanja je jedno od
osnovnih ljudskih prava, koje je zaštićeno brojnim zakonima i konvencijama. Konvencija o
zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 10. garantuje pravo na
slobodu izražavanja u kojem stoji da: “Svako ima pravo na slobodu
izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i
prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na
granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio,
televizijskih i filmskih kompanija.”
Međutim, bez obzira na zagarantovano
pravo na slobodu izražavanja, ono podliježe i određenim formalnostima,
uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom. Neophodne su u
demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta
ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i
morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija
ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
Sloboda izražavanja predstavlja jedan od
temeljnih uvjeta za napredak cijelog društva i čovjeka. Ali, veoma važnu ulogu
u tome imaju i subjektivne percepcije slobode izražavanja i govora mržnje. Ono
što je za nekoga govor mržnje, za drugoga je samo izražavanje vlastitog
mišljenja. Sloboda izražavanja, kao relativno pravo, može se ograničiti samo u
određeno iznimnim okolnostima kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropski
sud za ljudska prava koristi trodijelni test kada odlučuje o ograničavanju
slobode izražavanja.
Iako ne postoji univerzalna definicija
govora mržnje Vijeće Evrope govor
mržnje poima kao “sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promiču ili
opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje
temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim
nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema
manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog porijekla.”
Za bolje razumijevanje može se
reći da govor mržnje podrazumijeva upotrebu
riječi, izraza, imena sa specifičnim značenjem i konotacijama. Najprostije
rečeno to je upotreba riječi koje diskriminiraju i etiketiraju, odnosno imaju
negativnu konotaciju. Da bi se smatrao takvim mora biti javno napisan ili
izrečen.
Generalno govoreći, sloboda
izražavanja, kao korelativ govoru mržnje, proteže se i na nepopularne ideje i
izjave koje mogu da šokiraju, uvrijede, ili uznemire druga lica. Sloboda
izražavanja i govor mržnje usko su povezani, ali upitna je granica između. S
tim u vezi, treba znati gdje su te granice između dozvoljenog i zabranjenog, a
da nema štetne posljedice na slobodu izražavanja. Njihova povezanost se temelji
na činjenici da postoje brojni napori na međunarodnoj razini oko utvrđivanja
granica slobode izražavanja. Na primjer, ne postoji zakon koji jasno definiše
gdje završava sloboda izražavanja i kada se izraženo počinje smatrati govorom
mržnje.
Evropski sud nastoji učinkovito
uspostaviti ravnotežu između slobode izražavanja i suzbijanja onih izražavanja koja
se smatraju uvredljivim, neprimjerenim ili govorom mržnje. Iako ne može biti od
značajne pomoći domaćim tijelima u razmatranju slobode izražavanja, ipak
predstavlja dovoljnu osnovu za razumno razgraničenje onoga što je prema članku
10. Konvencije dopušteno i onoga što nije.
Ograničavanje ili sankcionisanje
govora mržnje mora biti propisano zakonom, radi zaštite legitimnih prava
društvenih skupina i njihovih pripadnika, te neophodno zbog zaštite tih
legitimnih prava. Ako nije ispunjena neka od spomenute tri kumulativne
pretpostavke, ograničenje ili sankcioniranje bilo kojeg govora, pa i govora
mržnje, smatra se povredom slobode izražavanja. To je temeljno stajalište Evropskog
suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima koji se odnose na članak 10. Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP ili
Konvencija).
Sloboda govora potiče raspravu, dok
govor mržnje potiče nasilje
Kod uočavanja govora mržnje važno je
prepoznati sadržaj sporne izjave, u kojoj formi i na koji način se on iznosi,
da li se ponavlja, također je vrlo je važan i društveni kontekst u kojem se
izjava događa. Govor mržnje je zapravo zloupotreba slobode govora, kao takav je
krivično djelo i u tome je suština. U tom slučaju važno je poznavati razliku
između ta dva pojma i na koji način zadržati slobodu izražavanja, a s druge
strane kako spriječiti širenje govora mržnje.
Svako demokratsko društvo treba osviještenu
kritičku javnost i slobodne medije, ali vremenom se ove potrebe
zloupotrebljavaju i usmjeravaju ka ostvarivanju individualnih, političkih ili
drugih degradirajućih ciljeva. Često se dešava da se govor mržnje ponovo
pojavljuje na javnoj sceni i u medijima i društvu uopće. Pravo na slobodno
izražavanje se vrlo često zloupotrebljava, a u prvi plan dolazi do izražaja
nacionalna, vjerska i rasna netrpeljivost, najprije u virtualnoj formi. Nerijetko
se i fizički sukobi generišu na osnovu učestalog govora mržnje, što predstavlja
prijetnju ne samo na razvoj demokratije u zemlji, već i za opću sigurnost
građana.
Jasno da veliki izazov zakonskom
sankcionisanju govora mržnje predstavlja poštivanje slobode izražavanja kao
jednog od temeljnih ljudskih prava u svim demokratskim društvima. Govor mržnje
se ne može brzo i lahko iskorijeniti. Nažalost, on je u Bosni i Hercegovini
kontinuirano prisutan i na neki način postao je dio kulture naše sredine, ali i
regiona.
Bosna i Hercegovina, je u skladu sa
međunarodnim okvirom, usvojila niz propisa kojima reguliše govor mržnje, te
uspostavila institucije koje imaju zadatak da se bore protiv ove pojave.
Govor mržnje se kao pojam eksplicitno
ne nalazi u krivičnim zakonima BiH, ali se ovi slučajevi podvode pod “izazivanje
vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti”, iako je adekvatan, u suštini
nije dovoljan za sprovođenje sankcija, koje bi u konačnici imale efikasniji
učinak. U 2021. godini potrebno je da Bosna i Hercegovina krene u konkretnu
borbu protiv govora mržnje, te ga je potrebno i važno osuditi bez obzira od
koga dolazi i prema kome je upućen.
Potrebno je djelovati sveobuhvatno,
uključujući različite aktere, kroz informativne i edukativne aktivnosti, otvorene
i tolerantne javne rasprave. Sloboda izražavanja i poštivanje prava drugih,
uključujući pravo na drugačije mišljenje, najvažnija su i nezamjenjiva sredstva
borbe protiv govora mržnje u svakom demokratskom društvu. Pored svih pomenutih aktivnosti, potrebno je i
raditi i na usvajanju i izmjenama krivično-pravnih propisa kojima bi se
zabranio govor mržnje. Usvajanjem izmjena i dopuna u krivičnim zakonima na
teritoriji BiH značajno bi se doprinijelo kapacitetu naše države da se efikasno
bori protiv krivičnih djela počinjenih iz mržnje. Činjenica je da se adekvatno
djelovanje na smanjenje govora mržnje može ostvariti putem adekvatnih sankcija.
Ovaj tekst je nastao u okviru
projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing
Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva
vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena
transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa
mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.
zosradio.ba/Global Analitika
