Piše: Amela Sejdić
Nevjerovatna priča Selme Purić,
ostavlja bez daha. Koliko sama priča i sudbina koja ju je zadesila, toliko i
jačina, snaga i energija ove mlade fascinantne djevojke. Naime, 1996. godine,
odmah po završetku rata, rođena je beba u Travniku, bez donjih ekstremiteta,
odnosno bez nogu. Njeno ime je Selma Purić, danas ima dvadeset i četiri godine,
završila je osnovnu školu „Dolac na Lašvi“, filološku gimnaziju u Travniku. Trenutno
je student II ciklusa Univerziteta u Travniku, Fakultet za
tehničke studije, odsjek arhitektura.
Ko god dođe u priliku da je upozna ili
da samo čuje njenu priču, ne može ostati ravnodušan. Bez obzira na to što su
doktori njenoj majci rekli da je sve u redu sa trudnoćom, ona je rođena bez
nogu. Selma se ne zamara razmišljanjima zbog čega se baš njoj desila takva
sudbina nego se bori kroz život i širi dobre vibracije, optimizam i
pozitivnost.
Zdrava porodična sredina je
ključ Selminog uspjeha
Danas je ona samouvjerena
mlada djevojka koja se ne plaši života i svega što on nosi sa sobom, i ističe
da zahvalnost što je izrasla u takvu osobu pridaje prvenstveno
svojoj porodici, roditeljima i sestri.
“Mogu reći da sam tokom čitavog
života rasla u zdravoj sredini, uz mnoštvo podrške i razumijevanja,
ali kao i svaki drugi čovjek na ovom svijetu, tako sam i ja nailazila na
različita mišljenja drugih ljudi.Velika je sreća imati
podršku i razumijevanje od svoje porodice, roditelja i sestre, tako da sam
zajedno sa njima odrastala u jaku i samouvjerenu osobu kakva i jesam danas.”
Selma nam dalje kroz ragovor kaže da
se kroz život nije toliko susretala sa ružnim komentarima i da su to bile
riječi sažaljenja i suosjećanja.
“Učitelji, nastavnici, profesori
i ostali
uposlenici škola koje sam pohađala su bili puni razumijevanja,
uvijek su bili uz mene i nikada nisu dozvoljavali da se osjećam drugačije od
ostalih učenika. To je imalo uticaja da tokom školovanja i tog
kritičnog perioda za svakog tinejdžera, sazrijem u samouvjerenu osobu, koja u potpunosti
prihvata da je osoba s invaliditetom.”
S vremenom je izgradila vlastito mišljenje,
koje je uplodilo na osnovu njenih doživljaja kroz periode odrastanja i
sazrijevanja, o tome kako se treba ophoditi i odnositi prema
osobama s invaliditetom. Djeca uče od odraslih, zbog toga oni trebaju biti
primjer mlađima.
“Uvijek kažem da su djeca kao ‘spužve’
koje sve upijaju, i dobro i loše, a najviše i najbrže učimo od svojih
najbližih. Učena sam da ljude dijelim na one dobre i loše, a ne na osobe sa
nekim nedostatkom ili invaliditetom. Mišljenja sam da se roditelji trebaju više
posvetiti upoznavanju osoba s invaliditetom, bez obzira da li je njihovo dijete
jedno od takvih ili ne, te na taj način stvoriti pravo mišljenje o takvim
osobama, a djeca će svakako naučiti kako se odnositi prema njima na osnovu
mišljenja njihovih roditelja.”
Motivacijom za treninzima
fascinirala je sve oko sebe
Pandemija koronavirusa je i na nju,
kao i na sve ostale, ostavila svoje posljedice. Međutim, Selma je ponovo
pronašla u negativnom pozitivno, kao što to, između ostalog, radi i cijeloga
života. Zbog boravka u kući i nekretanja tokom ‘lockdowna’ njeni mišići su
počeli da slabe, što je i ponukalo da dođe u kontakt sa trenerom i počne
trenirati, nakon čega njena priča postaje još inspirativnija. S druge strane
boravak u kući je donio lijepe trenutke s porodicom, tako da više slobodnog
vremena koje je provodila sa svojim najbližima je dobra strana pandemije.
Ona je odlučila da se još jednom pokrene i napravi
promjene u svom životu. Na instagramu je pratila rad Nedima Babića, trenera i
vlasnika “Gym Champion” iz Sarajeva. Nakon što su stupili u kontakt,
Nedim je ostao fasciniran njenom pričom voljom i motivacijom, te je Selma uz
njegovu podršku počela trenirati. Treninzi koje obavlja su ponekad i dosta
naporni i
zahtjevni, ali to njoj ne predstavlja prepreku nego naprotiv,
motiviše je da nastavi snažnije i bolje.
“Najveću podršku imam u porodici,
ali i u
prijateljima, kako u svemu u životu, pa tako i u ovom novom periodu. Njihova ljubav
mi je oduvijek bila vjetar u leđa. Sve ovo ne bi bilo moguće da nisam odrastala
uz mnogo ljubavi i razumijevanja. Treninzi su poprilično zahtjevni i teški, ali
ja se uvijek vodim time da smo sami sebi najveći prijatelji, jer niko drugi
neće učiniti ništa za nas ako se sami ne pokrenemo i pokušamo nešto
promijeniti, pa makar to bile i sitnice.”
Svoju motivaciju da bude uvijek
pozitivna i vesela, pronalazi u samoj sebi, jer je sama od sebe takva osoba ,
želi da vidi pozitivnu stranu svega što se dešava u njenom životu kao i oko
nje.
“U svijetu u kakvom živimo, gdje
svakodnevno čujemo više negativnih nego pozitivnih stvari, ja sam taj tip osobe
koji će iz svega izvući ono najbolje. Ako sami sebi govorimo da će danas biti
loš dan ili da nećemo uspjeti u nečemu, onda to najčešće i bude tako, nažalost.
Zato svoje misli trebamo uvijek fokusirati prema nečemu pozitivnom, jer bolje
ćemo se osjećati i više napredovati.”
Selma se susretala sa nedaćama
koje često prate osobe s invaliditetom
Selma je svoje prve proteze
dobila sa pet i po godina i tada je kako navodi prvi put
osjetila kako je biti kao i svi drugi. Obje natkoljene proteze je dobila
zahvaljujući dobrim ljudima koji su pomogli da se skupi novac za njih, jer
druge opcije nije bilo. Nikada nije bila omogućena za nju ni stručna pomoć,
koja joj je bila potrebna kroz život, jer njena porodica nije imala finansijskih sredstava za to.
“Nažalost, živimo u takvoj državi
gdje mnoge stvari nisu omogućene za osobe s invaliditetom, a svi vrlo dobro
znamo kako je to u svijetu, gdje svaka škola ima od prevoza, vannastavnih
aktivnosti i mnogo čega drugog obezbijeđeno. Moji roditelji su bili primorani
da napuštaju svoje radno mjesto kako bi me dovezli do škole, jer nijedan
gradski prevoz u Travniku nisam mogla koristiti kao osoba s invaliditetom.
Najviše mi smeta način na koji se mnogi ljudi obraćaju osobama s invaliditetom,
tako da im svojim komentarima daju do znanja da su oni drugačiji i da nisu kao
ostali. Druga stvar koja mi najviše smeta jeste ta da su osobe s invaliditetom
bez ikakvih prava i da su osuđene na pomoć dobrih ljudi, odnosno pojedinaca,
jer nam država skoro pa ništa ne omogućava osim invalidnine i određene pomoći
zdravstva koja se razlikuje po invaliditetu i po kantonima.”
Što se tiče arhitektonskih barijera, Purić
naglašava da nam je svima jasna situacija što se tiče toga. Ako krenete samo od
gradskog obdaništa koje ne prihvata “jedno takvo dijete”, do
zdravstvenih ustanova koje nisu obezbijeđene sa liftovima ili prilaznim
rampama, koje ni sama nije mogla koristiti. Upravo iz tih razloga, bila je primorana
da koristi usluge privatnih ustanova. Osim toga, javne ustanove u Travniku nisu
prilagođene osobama s invaliditetom.
Anegdota koju je ispričala, govori o
jačini njene ličnosti
Kada je u Švedskoj radila proteze,
psiholog je pitao koliko puta je pokušala samoubistvo, što je za nju bilo
suludo pitanje, jer nikada joj nije palo na pamet da uskrati sebi i svijetu
ljepotu njenog bića.
Njena poruka za osobe s invaliditetom
i sve one kojima se neke stvari čine nemogućim je da nema odustajanja i da
uvijek treba ići naprijed. Mnogo u životu zavisi i od shvatanja samog života, a
Selma je uzela život onakav kakav jeste i nije se prepustila.
Travničanka Selma Purić sa svega 24
godine, inspiracija je i motivacija sama po sebi. Njeno
bitisanje nosi poruku ljubavi i života, a njena energija je nepresušan izvor
truda i rada. “U posljednje vrijeme svima je teško pronaći posao, do sada,
ja nisam imala nekog negativnog iskustva, zbog toga što sam još uvijek na
master studiju. Tako da se nadam da će se i tu, s vremenom, situacija
promijeniti, svakako na bolje”, ističe Selma.
“Nakon što je pokrenuta sva ova
priča, oko mojih treninga, upoznala sam dosta osoba s invaliditetom i jedna
stvar koju sam vidjela, jeste da mi, osobe s invaliditetom imamo mnogo prostora
za napredovanjem i učenjem jedni od drugih. Poruka bi bila, da svaka osoba na
ovoj planeti zemlji može nešto postići i uraditi, samo i jedino ako to istinski
želi. Za neke stvari ne treba mnogo, a najbolje je krenuti od sitnica. Mala
promjena, veliki napredak. Najbitnije je imati jasan cilj.”
zosradio.ba/Global Analitika
