Piše: Ramzija Dedić
Svjetska
zdravstvena organizacija je 2011. godine procijenila da oko 15 posto
svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta te predstavljaju
najbrojniju manjinu na svijetu. Ovaj podatak sam po sebi nameće potrebu
stvaranja mogućnosti za bavljenje sportom, a da ne govorimo o benefitima koje
osobe s invaliditetom ostvaruju baveći se sportom, naravno u skladu sa
individualnim potrebama i mogućnostima. Kada
je riječ o osobama s invaliditetom, sport je najčešće uveden kao vid
rehabilitacije i nažalost u najvećem broju slučajeva tu bavljenje sportom i
prestaje. Treba poticati osobe s invaliditetom da se bave sportom, jer im to
pruža višestruke dobrobiti i svakako poboljšava kvalitet života. Osim fizičkih
prednosti kao što su snaga, izdržljivost i otpornost, sport pomaže u
ispunjavanju slobodnog vremena, omogućava interakciju s drugim ljudima,
oslobađa stresa, razvija osjećaj uključenosti i samopouzdanja i uči ih nositi
se sa neuspjehom.
Sport prije svega ima svrhu
osnaživanja osoba s invaliditetom, jer pomjera fokus sa nedostatka (onog što ne
može uraditi), a usmjerava se na sposobnosti (ono u čemu je dobar) što stvara
osjećaj postignuća i donosi zadovoljstvo. Aktivno uključivanje u sportske
aktivnosti pomaže u formiranju
identiteta, jer će ih ljudi gledati prvo kao sportaše, a tek onda kao osobe s
invaliditetom i samim tim će postići veću ravnopravnost u društvu. I samo
društvo će shvatiti da oni mogu mnogo više postići nego što su drugi mislili.
Sport u Bosni i Hercegovini općenito
nije prioritet, a pogotovo sport za osobe s invaliditetom koji je na dnu
ljestvice. Nažalost kao i u svim oblastima, kada su u pitanju osobe s
invaliditetom, tako ni u sportu nema sistemskog rješenja na nivou države i opet
se oslanjamo na sopstvene snage i pojedince u institucijama vlasti koji imaju
sluha za ovu problematiku, ali nemaju zakonskog uporišta i mogućnosti da je
riješe.
Međutim, važnost inkluzije sporta
prepoznata je i od strane Evropske unije, a posebno je istaknuto u Zaključcima
Vijeća o ulozi sporta, Komunikaciji Komisije o sportu i zaključcima Vijeća
o doprinosu sporta ekonomiji EU kao pokretača aktivne socijalne uključenosti.
Komisija je posebno zaključila da vitalna uloga sporta ima u rješavanju
problema zapošljavanja mladih i socijalne inkluzije. Strategija
EU za osobe s invaliditetom 2010-2020 takođe ima za cilj osnaživanje osoba
sa invaliditetom tako da mogu uživati svoja prava i u potpunosti učestvovati u
društvu. U samim zaključcima je naglašeno da se iskoristi potencijal sporta kao
doprinos izgradnji zajednice, socijalnoj koheziji i inkluzivnom rastu tako što
će se i fokusirati na upotrebu sporta za promicanje uključivanja u društvo
grupa u nepovoljnom položaju kako bi se razvile kohezivnije zajednice.
Sport osnažuje osobe s invaliditetom i
doprinosi njihovom osamostaljivanju
Bavljenje sportom gotovo da i nema
negativnih strana te ga u svakom slučaju treba poticati koliko god smo u
mogućnosti bez obzira na loše prilike u našoj zemlji jer jednostavno se
isplati. Da se “isplati”
potpuno sam uvjerena pošto smo
prije više od trinaest godina odlučili našu kćerku sa Down sindromom
uključiti u neki sport. Prvobitni cilj
nam je bio njena što bolja socijalizacija i pomoć u razvoju motorike. Tom
odlukom su se nametnula i mnogobrojna pitanja: šta, gdje, kako, hoće li je
htjeti, poznajemo li nekog i tako u nedogled sa pitanjima.
U to vrijeme poznanik (kasnije prijatelj) nas je upoznao
sa sadašnjim trenerom naše kćerke Azre Dedić. Naš prvi razgovor je završio
trenerovim pristankom da Azra dođe na trening, ali je bilo očigledno da ni on
sam nije znao kako će to izgledati, a što je bilo i potpuno razumljivo jer mu
je to nešto potpuno novo i nepoznato. Svi smo nestrpljivo čekali prvi trening,
Azra sa oduševljenjem, a ja po ko zna koji put sa strepnjom i strahom – kao i
uvijek kada se upuštamo u nešto novo. Za našu porodicu to je bio veoma značajan
dan koji ćemo pamtiti cijeli život. Dok su djeca pristizala na trening Azra im
se odmah priključila, a muž i ja smo
nekako stidljivo prišli grupi roditelja, pažljivo promatrajući njihove i
reakcije njihove djece na Azrino prisustvo.
Mislim da sam se tada prvi put
osjećala potpuno inkluzivno, prvi put (od kad se Azra rodila) na nekom mjestu
gdje nas veća grupa ljudi nisu gledali “drugačije”, osjetila sam da
“pripadamo” baš tu. Našoj sreći nije bilo kraja, iako se radilo o
klubu i ljudima koji do tada nisu imali nikakvog iskustva, osjećali smo se
potpuno ravnopravno.
Azrina ljubav prema sportu pomjera
granice različitosti
Toliko empatije, podrške i osjećaja
pripadnosti ranije nismo doživjeli. Često kažem da su nam ti ljudi, treneri,
članovi kluba i njihovi roditelji pružili više inkluzije nego sve institucije i
ustanove zajedno. Azra je vrijedno trenirala uvijek sa istim žarom, a i ja sam
prvih nekoliko godina u sali provodila vrijeme treninga, jer je to bila naša
“sigurna zona” kojoj smo se radovali. Uz veliku ljubav Azra je
pokazala i talenat za džudo i tako više od trinaest godina uspješno trenira,
evropska je prvakinja u ID džudu u svojoj kategoriji i ne namjerava prestati.
Za džudo kaže da je njena prva i najveća ljubav, a njen klub druga porodica.
Izuzetno smo sretni što su baš ovi ljudi dio naših života i što su zaslužni za
Azrine sportske uspjehe zbog kojih je postala “vidljiva” ne samo u
našoj zemlji nego i šire. Pomažu joj
da ostvari svoje snove.
Kakve
sve prednosti donosi sport za osobe s invaliditetom htjela sam prenijeti iz
sopstvenog primjera, svjesna činjenice da to u našem društvu nije nimalo lako i
da sistem ne nudi gotovo ništa, ali vrijedi se potruditi, iskoristiti sve
mogućnosti jer kako rekoh “isplati se”.
zosradio.ba/Global Analitika
