Razgovarao: Imran Polovina
Kako bi se djeci sa određenim poteškoćama u razvoju ili učenju
što više olakšalo, bitno im je pored posvećenosti nastavnika tokom redovnog
odgojno – obrazovnog procesa, pružiti i stručnu pomoć, koja se najčešće
nudi u centrima namjenjenim za te svrhe. Jedan od tih centara jeste i Centar za
razvoj inkluzivnih praksi Banovići.
Centar za razvoj inkluzivnih praksi Banovići je renoviran,
pristupačan, savremen i odgovarajuće opremljen te u potpunosti zadovoljava sve
standarde za praćenje, razvoj i unapređenje inkluzije. Centar nudi
rehabilitacijske usluge, usluge psiho-socijalne podrške, usluge mobilnih
stručnih timova i usluge Centra znanja. Svojim djelovanjem se bitno
razlikuje od ustanova specijalnog odgoja i obrazovanja, jer predstavlja dopunu
redovnim odgojno-obrazovnim ustanovama, a ne zamjenu za njih.
Centar je osnovan s ciljem sveobuhvatnog pristupa inkluziji,
te pruža podršku djeci s poteškoćama u razvoju, članovima/icama njihovih
porodica, odgojno-obrazovnim stručnjacima kao i široj društvenoj zajednici.
Pružanje podrške djeci i mladima s poteškoćama unutar Centra je složeni
proces detekcije sposobnosti, potreba i interesa, te planiranje i izgradnja
plana na osnovu utvrđenog inicijalnog stanja, kontinuiranog praćenja i učinka
samoga plana na dijete i porodicu, te shodno tome i određivanje završetka
edukacijsko-rehabilitacijske podrške.
Iako se ovaj Centar nalazi u Banovićima pri JU OŠ Banovići,
on pokriva još i područje općina Živinice i Kladanj.
Jedan od uposlenika ovog Centra je i Edin Lupić, diplomirani
defektolog/edukator rehabilitator koji radi u Centru četiri godine, sa kojim
smo razgovarali o njegovom radu, kao i samom Centru.
Koliko ima korisnika Centar za razvoj inkluzivnih praksi
Banovići i sa koliko korisnika vi radite?
Edin Lupić: Centar za razvoj inkluzivnih praksi
Banovići trenutno ima 60 korisnika, a u mom kabinetu, kabinet za radnu
terapiju, ima 27 korisnika. Pored kabineta za radnu terapiju, u Centru postoje
još i logopedski kabinet, kabinet za fizioterapiju, senzorni kabinet i kabinet
za psiho-socijalnu podršku. Svaki od navedenih kabineta bave se posebnim
segmentom dječijeg razvoja i interakcije sa njima.
Korisnici Centra su djeca i mladi do osamnaest godina,
roditelji/staratelji djece s poteškoćama, njihove porodice, te svi akteri u
razvoju inkluzivnog društva. Najviše korisnika našeg Centra je iz autističnog
spektra, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD sindromom), djeca sa
intelektualnim i višestrukim poteškoćama.
S tim u vezi, pružanjem psiho-socijalne podrške roditeljima/starateljima,
članovima/cama porodice i djeci s poteškoćama od izuzetnog je značaja za
sveobuhvatan pristup u poticanju djeteta.
S obzirom da navedeni kabineti imaju različite namjene,
možete li nam nešto više reći o tome?
Edin Lupić: Logopedski kabinet bavi se pravilnim
razvijanjem govora. Jezik i govor prožimaju sve aspekte života, od interakcije
sa drugim osobama, mogućnosti istraživanja vlastitih misli i osjećanja, pa do
razumijevanja drugih. Bez pravilnog govora otežano je i učenje, kako savladavanje
procesa čitanja i pisanja, tako i usvajanje znanja, vještina i navika.
Kabinet za fizioterapiju je usmjeren na razvijanje,
održavanje i obnavljanje maksimalne mobilnosti osobe u svakoj životnoj dobi.
Uključivanje djece sa motoričkim poteškoćama (npr. cerebralna paraliza, mišićna
distrofija) izuzetno je važno za cjelokupan razvoj djeteta, ali i za njegovo
funkcioniranje unutar redovnog sistema. Dok se senzorni kabinet bavi senzornim
integracijama na individualnom nivou. Svaka osoba, bez obzira na hronološku
dob, doživljava okolinu kroz sedam senzornih kanala (taktilni, vestibularni,
vizuelni, auditivni, gustatorni, proprioceptivni i olfaktorni). Danas se sve
češće govori o poteškoćama senzorne integracije koje su česte kod djece s
poteškoćama, bez obzira na stepen i vrstu poteškoća.
Možete li nam detaljnije pojasniti ulogu vašeg kabineta i na
koji način radite sa korisnicima?
Edin Lupić: Kabinet za radnu terapiju predstavlja važan
segment osposobljavanja djeteta za samostalno funkcionisanje u aktivnostima
svakodevnog života koje obuhvataju brigu o sebi, produktivnost i slobodno vrijeme.
Kod djece s teškoćama izuzetno je važno razviti vještine i sposobnosti koje im
omogućavaju samostalnost. Ovaj segment pružanja podrške djeci s teškoćama često
se ističe kao važniji od usvajanja akademskih vještina kroz proces odgoja i
obrazovanja jer bitno utiče na socijalizaciju djece koja je ključna u podizanju
kvalitete života djeteta u inkluzivnom društvu.
Podrška radnog terapeuta pruža se individualno i grupno.
Individualna podrška provodi se u trajanju od pola sata do sat vremena, ovisno
o potrebama korisnika, a temelji se na procjeni radnog terapeuta. Grupna
terapija provodi se u grupi od tri do deset korisnika u trajanju do tri sata s
predviđenim pauzama (ovisno o potrebama korisnika) koje se mogu provoditi kroz
igru, mirne aktivnosti ili oporavak na zraku. Grupe se formiraju na temelju dva
kriterija – izjednačavanje prema funkiconalnim sposobnostima korisnika i
heterogena grupa s djecom različitih funkcionalnih sposobnosti s ciljem
poticanja razvoja kroz učenje po modelu.
Da li tokom razgovora s Vama, učenici/korisnici govore o
svojim osjećajima u školi i u grupi u razredu koja nema neke smetnje, te kako
je taj učenik prihvaćen u takvom okruženju/razredu?
Edin Lupić: Dosta vremena se provodi u razgovoru sa
djecom, pogotovo s onima koji idu u školu. Većinom su svi naši korisnici dobro
prihvaćeni u razredu od strane svojih vršnjaka i naravno nastavnika. U sklopu
našeg Centra postoji i mobilni stručni tim koji pruža svoje usluge na terenu. U
odjeljenjima gdje ima učenika s teškoćama radi se više radionica, tako da se
kroz mnoge aktivnosti nastoji stvoriti što bolja inkluzivna klima u razredu.
Kako se drugi učenici i uposlenici škole odnose prema djeci
sa poteškoćama u razvoju?
Edin Lupić: Nastavnici su prošli kroz određeni vid edukacije
u radu sa djecom koja imaju poteškoće, gdje se radi prema prilagođenom planu i
programu i samim tim nastavnici su dužni prilagoditi nastavu prema njihovim
mogućnostima i sposobnostima. U svemu tome pomažu im i njihovi asistenti u
nastavi ili školski defektolog. Prema iskustvu, mogu reći da su djeca koja
imaju određeni vid poteškoća prihvaćena od strane svojih vršnjaka u razredu.
Kakav je odnos između roditelja i vas, da li su spremni na
saradnju, i na koji način mogu doprinijeti boljoj saradnji?
Edin Lupić: Poslije svakog tretmana u kabinetu za radnu
terapiju provodi se savjetodavan rad sa roditeljima/starateljima s ciljem
poticanja na dodatno pružanje podrške korisniku kod kuće, bolje razumijevanje
tretmana od strane roditelja, te osnaživanje roditelja za prihvaćanje poteškoća
djeteta.
Roditelji sudjeluju u radnoterapijskom tretmanu što ima za
cilj dodatno osnaživanje djeteta, razvoj odnosa povjerenja s terapeutom, te
razvoj vještina, znanja i kompetencija za kvalitetnije pružanje podrške djetetu
kod kuće.
Kada nastavnici u razredu imaju dijete sa poteškoćama u
razvoju, odražava li se to na njihov rad i osjećaju li se ponekad bespomoćno?
Edin Lupić: Rekao bih da sve to zavisi od poteškoće
djeteta. Ukoliko se radi o djeci koja imaju teži oblik poremećaja iz
autističnog spektra, djeci sa poremećajem pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD
sindrom) i učenicima sa višestrukim smetnjama, nastavnici se ponekada osjećaju
bespomoćno, te im je neophodna podrška asistenta kako bi se mogao nesmetano
organizovati čas.
Jeste li upoznati sa daljnim školovanjem te djece nakon
osnovne škole, da li se upisuju u srednju školu i imaju li problema prilikom
upisivanja?
Edin Lupić: Izbor srednjoškolskog obrazovanja važan je
korak za svakog učenika, a ukoliko roditelji to žele, djeca sa poteškoćama u
razvoju se upisuju u srednje škole. Svoja zanimanja biraju na osnovu svojih
mogućnosti i sposobnosti. U nekim školama na području Tuzlanskog kantona
također su zaposleni defektolozi.
Samo bih dodatno poručio roditeljima da ne odustaju od
školavanja svoje djece i pozvao se na citat: “Nije važno koliko dijete sporo
uči, sve dok ga podstičemo da ne prestaje.”
