Piše: Melani Isović
Ne postoje službene statistike o tome koliko osoba s
invaliditetom nema pristup uslugama spolnog zdravlja, ali prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, tri
puta je veća vjerovatnost da će im zdravstvena zaštita biti uskraćena.
Profesorica i borac za prava osoba s invaliditetom Dušica
Lipovac, za početak govori da je pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu
jedno od osnovnih ljudskih prava, koje je zagarantovano međunarodnim i
nacionalnim propisima, ali nedovoljno dostupno ženama s invaliditetom.
Pored toga, potrebno je raditi i na unpređenju položaja žena s invaliditetom u
društvu.
Neugodna iskustva sa medicinskim
osobljem
“Nailazimo na dvostruku diskriminaciju, na osnovu pola
(roda) i na osnovu invalidnosti, te smo često posmatrane kroz prizmu
invaliditeta. Prisutne su višestruke barijere kada želimo da osnujemo porodicu,
kao što su predrasude prema majkama s invaliditetom, položaj žena s
invaliditetom u društvu i nedovoljno razvijeni servisi podrške za žene i
roditelje s invaliditetom. Neke od barijera se mogu ukoniti prilagođavanjem
zdravstvenih usluga, više servisa podrške za žene i roditelje s
invaliditetom”, naglašava Lipovac.
Medicinski radnik treba da bude upoznat sa specifičnim
vrstama invaliditeta, da stekne određene vještine u smislu opšteg ophođenja sa
ženama s invaliditetom. Sagovornica navodi da je imala loše iskustvo sa
ginekologom gdje se nije ophodio profesionalno i etički i samim tim je
promijenila ginekologa gdje se susrela sa ljubaznošću, pristupačnosti i
podrškom koja je neophodna.
“Nedovoljna obučenost za rad sa ženama s invaliditetom
dovodi i do negativnog odnosa pojedinih medicinskih radnika prema ovim osobama,
te rezultira sve kasnijim i što rijeđim ginekološkim pregledima. Imala sam
takvo iskustvo gdje mi je ginekolog postavljao isuviše primitivna i
diskriminirajuća pitanja, što nije bilo u skladu sa pregledom niti je imalo
ikakve veze sa njim. Pored toga, ginekološki sto nije bio pristupačan niti me
je ko upitao da li mi treba pomoć da se popnem. Da moja majka i sestra nisu
bile sa mnom, ne znam šta bi se desilo. Ne smije se dešavati da medicinski
radnik samo blijedo stoji i posmatra bez da pruži pomoć”, objašnjava Lipovac.
Pored lošeg iskustva sa ginekologom, Dušica je imala i
neugodne situacije sa drugim medicinskim radnicima gdje su se obraćali
personaloj asistentici, a ne njoj.
“Dešavalo se i to da se medicinski radnik obraća mojoj
personalnoj asistentici, a ne meni na šta sam odreagovala. Ukoliko ćutimo i
dopuštamo da nam se obraćaju na način koji nije u skladu sa kulturom, stvari se
neće mijenjati. Mi smo ti koji mijenjamo svijest i edukujemo ih, dajući
rješenja koja su neophodna kako bi zdravstveni sistem, kada su u pitanju žene s
invaliditetom, bolje funkcionisao bez propusta i grešaka” naglašava Lipovac.
Pokret žena s invaliditetom
Proteklih godina zaživio je pokret žena s invaliditetom i
radi se na poboljšanju uslova života, ali informacije o zaštiti reproduktivnog
zdravlja nisu dovoljno dostupne.
“Žene s invaliditetom bi trebalo da budu bolje informisane,
naročito u ruralnim sredinama, gdje je protok informacija loš, a i više su
izražene predrasude.
Udruženja i organizacije, koje se bave pravima i pitanjima
igraju ključnu ulogu i važan su faktor kada je u pitanju informisanje članica.
Donedavno su pitanja žena s invaliditetom bilan nedovoljno zastupljena u
organizacijama, ali i ignorisana u ženskom pokretu. Značajan korak je osnivanje
mreže žena s invaliditetom s ciljem njihove veće vidljivosti u političkom i
kulturnom životu i boljim pristupom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i tržištu
rada”, naglašava Lipovac.
Osnivanjem savjetovališta za žene i roditelje s
invaliditetom pružit će se mogućnost da se informišu u vezi sa reproduktivnim
zdravljem i zasnivanjem porodice. Takođe je bitno i osnaživanje žena s
invaliditetom, kao i edukacija medicinskog osoblja.
“Potrebno je raditi na razbijanju predrasuda, te razvijanju
tolerancije i razumijevanje među medicinskim radnicima prema ženama s
invaliditetom. Zatim omogućiti veću pristupačnost zdravstvenim ustanovama i
pristupu informacijama u cilju zaštite zdravlja žena s invaliditetom da na
vrijeme koriste usluge zdravstvene zaštite. Osim toga, omogućiti davanje tačnih
informacije za žene s invaliditetom o raspoloživim reproduktivnim tehnologijama
i mehanizmima zaštite reproduktivnog zdravlja. Neophodno je i osnaživanje žena
s invaliditetom, naročito u ruralnim sredinama, jer ponekad nemaju s kim
razgovarati o seksualnosti, reproduktivnom zdravlju, uticaju trudnoće na
invaliditet i slično”, ističe Lipovac.
Arhitektonska pristupačnost je daleko od zadovoljavajuće
Psihološkinja i jedna od autorica studije “Pristup žena s
invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktivnom zdravlju i planiranju
roditeljstva”, Jovana Džever, govori da se na osnovu dobijenih podataka iz
zdravstvenih ustanova zaključuje da je trenutno stanje po pitanju arhitektonske
pristupačnosti daleko od zadovoljavajućeg.
“Na osnovu dostavljenih odgovora od strane zdravstvenih
ustanova, nismo mogli utvrditi da li je arhitektonska pristupačnost rađena
prema standardima koji su propisani Pravilnikom
o uslovima za planiranje i projektovanje objekata za nesmetano kretanje djece i
lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima i Uredbom o
prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za
sprječavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih prepreka za osobe sa
umanjenim tjelesnim mogućnostima“, objašnjava Džever.
Prema podacima, 66,5% anketiranih zdravstvenih ustanova je
pristupačno za korisnike/ice kolica, odnosno posjeduju rampu sa ili bez zaštitne
ograde, međutim, 48% ustanova nema prilagođene liftove i toalete za osobe s
invaliditetom.
“Arhitektonski prilaz predstavlja problem prilikom
pristupanja ustanovi, međutim problem se produbljuje onda kada žena ne može
otići do toaleta ili kad ne može pristupiti ambulanti koja je na spratu.
Iznalaze se rješenja u tim situacijama, gdje sestre nose pacijentice i
pomažu na različite načine, ali to nije nikakvo trajno rješenje. Uskladu sa
propisima o univerzalnom dizajnu, trebalo bi graditi prostore koji će biti
dostupni svima kako bi ih svi ravnopravno upotrebljavati. Bilo koja vrsta
invaliditeta ne bi smjela biti prepreka za korištenje usluga u zajednici, a
naročito onih koje se tiču zdravlja”, navodi Džever.
Kada je riječ o educiranosti i stručnosti medicinskog
osoblja, podaci iz pomenute analize nam govore da je medicinsko osoblje
nedovoljno obučeno za rad sa ženama sa različitim oblicima invaliditeta.
“Čak 41% anketiranih zdravstvenih ustanova je navelo da je
njihovo osoblje nedovoljno ili samo djelimično obučeno za rad sa ženama s
invaliditetom. S druge strane, svjedoci smo činjenice da nam nedostatak
postojanja edukacija govori o tome da medicinskom osoblju jednostavno
nisu dostupne, a ni ponuđene dodatne stručne edukacije te da se služe sa
znanjem dobijenim tokom redovnog i formalnog obrazovanja, što nikako ne znači
da nema potrebe za dodatnim edukacijama”, ističe Džever.
Iskustva žena su različita
“Oko 80% anketiranih žena navode da su tokom trajanja
trudnoće i redovnih pregleda imale pozitivno iskustvo u odnosu sa ljekarom i
medicinskim osoblje prema njima. Takođe, subjektivni osjećaj žena kod kojih
nije vidljiv invaliditet jeste da su se ljekari prema njima odnosili, kao i
prema svim ostalim ženama. Međutim, žene čiji je invaliditet vidljiviji navode
postojanje određene distance i čudnih reakcija”, naglašava Džever.
Najveći problem su neprilagođeni ginekološki stolovi, a
ustanove koje posjeduju prilagođene stolove ih uglavnom ne koriste, jer žene s
invaliditetom rijetko dolaze na preglede, a i kada dođu, ti stolovi obično nisu
funkcionalni zbog nerednovne upotrebe.
“Različiti su faktori koji utiču na to, poput mjesta
stanovanja žena s invaliditetom (urbana ili ruralna sredina), predrasude prema
kojima se žene s invaliditetom posmatraju kao aseksualna bića pa vremenom i one
same internalizuju takvo mišljenje o sebi, te nepristupačnost zdravstvenih
ustanova i ginekoloških klinika (više od polovine ispitanih zdravstvenih
ustanova (56%) ne posjeduje ginekološki sto koji je prilagođen za žene s
invaliditetom koje koriste kolica ili se otežano kreću)”, govori Džever.
Rezultati analize su pokazali da se samo 15 žena s
invaliditetom porodilo u prethodnih 10 godina. Iskustva su različita, ali ono
što su izvijestile jeste postojanje izražene podrške od strane porodice u
smislu ohrabrenja i pomoći u ostvarenju u ulozi roditeljstva. Sve intervjuisane
žene su u znatnoj mjeri samostalne i funkcionalne te im je stepen potrebne
asistencije minimalan.
“Ono na šta ispitanice ukazuju, pored evidentne
arhitektonske nepristupačnosti i nemogućnosti korištenja svih neophodnih
usluga, jeste i neadekvatan tretman od strane medicinskog osoblja u
postporođajnom periodu, ali i značajna razlika u pristupu u odnosu na državne i
privatne zdravstvene ustanove”, naglašava Džever.
Žene s invaliditetom radije biraju da ne idu na preglede
zbog pristupa usluge i nedovoljne educiranosti medicinskog osoblja za pružanje
zdravstveni usluga.
“Zbog različitih oblika nepristupačnosti, žene s
invaliditetom često biraju da ne idu ljekaru zbog nemogućnosti pristupa usluzi.
S druge strane, zbog nedovoljne participacije žena s invaliditetom u zdravstvenom
sistemu i društvu, te nepostojanja obaveznih edukacija na ovu temu,
zdravstveno osoblje nije dovoljno obučeno za pružanje usluga ovoj društvenoj
kategoriji”, ističe Džever.
Potrebni su adekvatni pristupi rješenju problema sa kojim se
susreću žene s invaliditetom.
“Uz saradnju stručnjaka iz oblasti invalidnosti,
organizacija osoba s invaliditetom, ljekara i predstavnika nadležnih
ministarstava, neophodno je izraditi akreditovani plan i program teorijske i
praktične obuke za zdravstvene radnike za pristup osoba s invaliditetom
zdravstvenoj zaštiti i njezi, sa akcentom na razumijevanje različitosti
pristupa osobama sa različitim vrstama invaliditeta, posebno ženama s
invaliditetom. Osim toga, trebalo bi osigurati sredstva za nabavku adekvatnih
medicinskih aparata za pružanje usluga ginekoloških i drugih pregleda važnih za
seksualno i reproduktivno zdravlje žena s invaliditetom”, objašnjava Džever.
Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim
teškoćama
Kontaktirali smo Harisa Haverića, direktora Sumera koji
predstavlja Savez organizacija civilnog društva koji promoviše ljudska prava,
zastupanje i samozastupanje osoba sa intelekutalnim teškoćama. Tokom razgovora
govorio je o praktičnim iskustvima 60 žena sa intelekualnim i mentalnim teškoćama.
“Mnoge od tih žena iskusile su i neki oblik viktimizacije,
traumatskog iskustva ili su zbog institucionalizacije imale vrlo ograničen
pristup zdravstvenim uslugama u vezi reproduktivnog i spolnog zdravlja”,
ističe Haverić.
Sve žene uključene u servis podrške Sumero imaju minimalno
jedan pregled godišnje, a u zavisnosti od individualnih potreba, odlasci i
korištenje ovih usluga su češći, u zavisnosti od toga da li su seksualno
aktivne, da li imaju određene zdravstvene izazove i sl. Haverić navodi da se svi
odlasci žena s intelektualnim teškoćama realiziraju uz asistenciju/pratnju,
tako da je i doktorima omogućeno i olakšano dodatno pojašnjenje i upoznavanje
sa stanjem i situacijom. Najčešći izazov je da žene sa traumatskim iskustvima,
poput institucionaliziranih i seksualno viktimiziranih žene odbijaju i imaju
strah od odlaska ginekologu zbog trauma i iskustava koje su ranije proživjele.
Od velike pomoći pri odlazku u zdravstvenu ustanovu su
personalni asistenti koji mogu doprinijeti kod prepreka ka kvalitetnijoj
medicinskoj usluzi.
“Stanje je zadovoljavajuće, medicinsko osoblje u većini ima
prilagođen i senzibiliziran pristup. Moramo naglasiti i da asistencija tj.
dolazak u pratnji uveliko olakšava i nadomještava eventualni nedostatak znanja
medicinskog osoblja u radu sa osobama s invaliditetom. Primijetno je da
domovima zdravlja nedostaje oprema ili je ona značajno zastarjela, a to je
naročito vidljivo nakon što se posjeti privatna zdravstvena ustanova. Kada su u
pitanju žene s intelektualnim teškoćama akcenat je na potrebi za stalnom
edukacijom i obnavljanjem stečenih znanja i informacije”, pojašnjava Haverić.
Informacije koje su nam dali iz Sumera su iz praktičnog
iskustva sa slijedećim zdravstvenim ustanovama i organizacijama: Domovi
zdravlja Vogošća, Vrazova, Travnik, Zenica, Visoko, Jajce, privatne ordinacije,
Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona, Klinički centar Sarajevo,
kantonalna bolnica Zenica, Udruženje XY.
Prilikom izrade ovog teksta kontaktirali smo UKC Sarajevo,
UKC Banjaluka i Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar, ali nismo dobili odgovore
na naše upite.
