Promjene najvišeg pravnog akta jedne države – Ustava,
predstavlja najkompleksniji društveno politički poduhvat. U BIH je ovaj proces
još komplikovaniji jer je sastavni dio našeg ustavno pravnog uređenja i OHR,
dakle „međunarodna zajednica“, koju čine predstavnici najutjecajnijih svjetskih
sila objedinjenih u PIC-u, a koje prema Bosni i Hercegovini nemaju istovjetne
političke stavove, navode iz Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpskog
građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, Hrvatskog narodnog vijeća
BiH i Foruma parlamentaraca 1992-1996. godine u pismuu upućenom paralamentarnim
strankama u Parlamentarnoj skupštini BiH, OHR-u i ambasadorima u PIC.
“Neosporno je da se Ustav BIH mora mijenjati. Izmjene Ustava
BIH više nisu stvar volje, želje ili kompromisa domaćih političkih stranaka već
međunarodno pravna obaveza Bosne i Hercegovine koja proizilazi iz pravosnažnih
presuda međunarodnih sudova koje su donesene od 2007-2020. godine, kao i
presuda Ustavnog suda i Suda Bosne i Hercegovine. Više od dvije decenije naše
nevladine organizacije stoje na stanovištu da svi građani Bosne i Hercegovine,
tj. svi narodi i manjine, moraju imati jednaka prava i obaveze na teritoriji
cijele Bosne i Hercegovine. Ovaj princip sadržan je i u dejtonskom Ustavu BIH
čiji je sastavni dio i Evropska konvencije o ljudskim pravima i temeljnim
slobodama koja je direktno primjenjljiva i ima prednost nad svakim drugim
pravom u BiH”, navode iz ovih oragnizacija.
Kako navode, postojeći etno-nacionalni koncept u BIH, koji
je posebno izražen kroz ulogu domova naroda na nivou BiH i entiteta je neodrživ
jer se pitanje vitalnog nacionalnog interesa u većini slučajeva
zloupotrebljava.
“Ovaj institut uglavnom se ne koristi za vitalne nacionalne
interese naroda već za ‘vitalne interese’ nacionalističkih političkih stranaka.
Također, njime se potpuno potiskuju građanska prava garantirana postojećim
Ustavom BiH, što vodi u potpunu etničku segregaciju. S druge strane, praksa je
pokazala da je entitetsko glasanje imalo mnogo pogubniji učinak na (ne)razvoj
BiH nego zaštita vitalnog nacionalnog interesa. Osnovni problem leži u
činjenici da Anex VII tj. povratak protjeranih i raseljenih nije završen te
imamo situaciju da je entitetsko istovremeno i etničko glasanje. Februara 2007.
godine donesena je presuda UN-ovog Međunarodnog suda pravde iz Haga u procesu
BiH vrs Srbija i CG kojom je Srbija presuđena za nesprečavanje genocida nad
Bošnjacima u Srebrenici, a potom i niz presuda Evropskog Suda za ljudska prava.
Evropski sud za ljudska prava je u pet odvojenih presuda (2009. presuda u
korist Sejdić-Finci protiv BiH, 2014. presuda u korist Azre Zornić protiv BiH,
2016. presuda u korist Ilijasa Pilava protv BiH I Samira Šlaku protiv BiH, te
2020. presuda u korist Svetozara Pudarića protiv BiH) ocijenio da je Ustav BiH
diskriminatoran, praktično prema svim građanima BiH, iz svih naroda i reda
ostalih, a kojima se garantiraju sva prava iz Opće deklaracije o ljudskim
pravima Ujedinjenih nacija, te iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda. Bitno je istaći da je Evropski sud za ljudska prava donio,
zaključno s 1. decembrom 2020. godine, 395 presuda protiv Bosne i Hercegovine
(BiH), pri čemu su tužbu podnijeli pojedinci ili više njih. Vladajuće stranke,
ni nakon više od desetljeća, presude nisu provele”, poručuju.
Donesene presude, koje su obiglatorne za državu Bosnu i
Hercegovinu, navode, predstavljaju međunarodno-pravni osnov za izmjene Ustava
BiH.
“Etnički princip nametnut je flagrantnim kršenjem svih
ljudskih prava, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom. Nemamo ambiciju ni
pretenziju predložiti konkretna rješenja ili tekstove ustavnih amandmana već
želimo ponuditi principe koji bi trebali biti polazna osnova za izradu
prijedloga amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine. Principi trebaju biti
minimalni zajednički sadržaj svim progresivnim političkim snagama BiH, da bi se
kao zajednički interes prezentirali prijateljskim državama i potpisnicima
Daytonskog sporazuma suodgovornima za stanje i budućnost BiH. Ovdje se prije
svega misli na administraciju SAD-a koja je imala odlučujuću ulogu u
uspostavljanju mira u našoj zemlji prije 25. godina”, poručuju iz Vijeća
Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srpskog građanskog vijeća – Pokret za
ravnopravnost u BiH, Hrvatskog narodnog vijeća BiH i Foruma parlamentaraca
1992-1996. godine u pismuu upućenom paralamentarnim strankama u Parlamentarnoj
skupštini BiH, OHR-u i ambasadorima u PIC.
U kontekstu naprijed navedenog predlažu slijedeće
principe za promjenu Ustava BiH:
1) Uklanjanje sistemske diskriminacije rasprostranjene u
cijelom ustavnom uređenju. Navedene presude Evropskog suda obavezuju državu da
otkloni postojeća ustavna rješenja po kojima su svim građanima koji se ne
izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda uskraćena elementarna
građanska i politička prava. Ta prava su uskraćena i pripadnicima
konstituentnih naroda ako ne žive u “odgovarajućem” entitetu. Diskriminacija je
široko rasprostranjena i s obzirom na druge kriterije kao što su rodna pripadnost,
religijska opredjeljenja, socijalni status, obrazovni nivo i dr.
2) Entiteti u Bosni i Hercegovini, kao administrativni
oblici, uspostavljeni su na temelju „faktičkog stanja na terenu“ izazvanog
međunarodnim oružanim sukobima, na temeljima etničkog čišćenja, zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava i genocida, i kao takvi su danas neodrživi.
Decembra 1995. godine nismo imali presude međunarodnih sudova. Najveći problem
u praksi je, pokazalo se, entitetsko glasanje u Parlamentarnoj Skupštini Bosne
i Hercegovine.
3) Neprovođenje pravosnažnih sudskih presuda međunarodnih i
domaćih sudova, jasno pokazuje da je u BiH na sceni suspenzija vladavine prava,
te je u tom smislu neophodno u Ustav ugraditi sve neophodne izmjene kako bi se
uspostavila vladavina prava i osigurala potpuna politička neovisnost
pravosudnih institucija BIH. U Bosni i Hercegovini funkcionišu četiri odvojena
atunomna pravna i sudska sistema – na nivou BiH, u oba entiteta i u Brčko
distriktu BiH. To dovodi do neujednačenih pa i do suprotstavljenih pravnih
rješenja i do neujednačene sudske prakse, pa time i do neravnopravnosti
građana. Zbog toga se moraju kreirati ustavna rješenja da do toga ne dolazi.
4) Ustavom definirati princip sankcioniranja negiranja
genocida i zločina protiv čovječnosti.
5) Ustavom je nužno precizno odrediti prava koja se štite
institutom vitalnog nacionalnog interesa/nacionalnog veta u zakonodavnim
tijelima države i nižih nivoa vlasti.
6) Izmjenama Ustava mora se precizirati onemogućavanje
paralize njenih institucija te afirmirati građanski karakter društva i jačanje
demokratske države po uzoru na sve demokratske države u Evropi i svijetu.
“Odlučivanje o ustavnim promjena mora se vratiti u
institucije sistema, u Parlamentarnu Skupštinu BiH koja će u rasprave uključiti
nevladin sektor, akademsku zajednicu, medije i najširi krug građana. Bosna i
Hercegovina je više stotina godina bila multikonfesionalna i multinacionalna
zemlja u kojoj je bogatstvo različitosti bila prednost. Jedinstvo različitosti
je i danas u najvećoj mjeri način života u njoj. Ustav Bosne i Hercegovine to
mora sadržavati, promovirati i omogućavati”, stoji na kraju pisma.
