Razgovarao: Eldar Abaz
O položaju osoba s invaliditetom u Tuzli, razgovarali smo sa
Suvadom Zahirovićem, izvršnim direktorom Udruženja građana Informativnog centra
za osobe s invaliditetom “Lotos”. Kako ističe, Udruženje je od samog početka
odlučilo biti drugačije od ostalih, jer “Lotos” je organizacija koja svoje
djelovanje zasniva na konceptu promocije i zagovaranja prava i jednakih
mogućnosti osoba s invaliditetom.
Prava osoba s invaliditetom su univerzalna i pripadaju
svima, a dosadašnje podjele po “vrstama” invaliditeta su rezultat milosrdnog i
medicinskog odnosa društva prema fenomenu invalidnosti i prema osobama s
invaliditetom.
Svih ovih godina “Lotos” je aktuelizirao pitanja koja se
odnose na osobe s invaliditetom želeći ih donijeti u glavne tokove društva.
Savezništvo sa organizacijama civilnog društva, te zagovaranje i jačanje
kapaciteta za zajedničko djelovanje unutar pokreta osoba s invaliditetom su
dovele do toga da je “Lotos” danas jedna od najpoznatijih organizacija osoba s
invaliditetom u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu.
Cilj Udruženja ogleda se u doprinosu izgradnje društva bez
barijera i diskriminacije u kojem će osobe s invaliditetom kao ravnopravni
građani uživati prava koja im pripadaju, te doprinositi razvoju društva i
koristiti njegove blagodeti na način kako to čine i ostali građani.
Šta je potrebno uraditi da inkluzija zaista zaživi u našem
društvu?
Suvad Zahirović: Inkluzija je proces koji treba postati
način života. Danas je aktuelan trend stvarnog isključivanja, a virtuelnog
uključivanja, a osobe s invaliditetom su u mnogo čemu “zakinute” i isključene.
Ono što je neophodno jeste, prije svega institucionalna podrška i opredjeljenje
da inkluzija postane načinom uređivanja društvenih odnosa i funkcionisanja
društva. Isključeni građani ne mogu ostajati po strani, a u isto vrijeme biti
predmet politika, “popularnog” govora i usvojenog jezika. Promjena odnosa
članova zajednice prema inkluziji mora biti dugoročan proces koji treba
obuhvatiti sve segmente društva i sve starosne skupine građana, ali mora početi
kao način života i odnosa prema drugima od najranije dobi. Druga promjena koja
se treba usvojiti odnosi se na osiguravanje pristupačnosti društvenim dobrima
koja koriste građani, bilo da se radi o arhitektonskoj, informacijsko
tehnološkoj ili generalnoj pristupačnosti uslugama.
Svako ima pravo da koristi blagodeti zajednice u mjeri u
kojoj on to želi, na mjestima i na način kako to i ostali građani čine, ali
uvažavajući potrebu za dodatnim vidovima podrške kako bi se to omogućilo.
Inkluzija je dug proces, ali ukoliko budemo opredijeljeni da
ona bude način funkcionisanja bosanskohercegovačkog društva bit će je sve više,
a tako će obuhvatiti sve više segmenata društva.
Kakva je vaša saradnja sa drugim nevladinim organizacijama
po pitanju zaštite i promocije prava osoba s invaliditetom?
Suvad Zahirović: Rekao bih da je saradnja na nezavidnom
nivou s obzirom da su nevladine organizacije, a i organizacije osoba s
invaliditetom na neki način u konkurentskom odnosu, te u toj relaciji
organizacije osoba s invaliditetom su skoro u inferiornom položaju. Naime,
često se događa da “velike” organizacije civilnog društva uključe pitanja prava
osoba s invaliditetom u svoje projekte, a da najčešće ni ne konsultuju
predstavnike organizacija osoba s invaliditetom. U najboljem slučaju neke od
organizacija budu pozvane da kao partneri sudjeluju u projektima koje
organizacije civilnog društva implementiraju.
Prema Vašem iskustvu, šta je najvažnije pružiti osobama s
invaliditetom, jer se u većini slučajeva osjećaju bespomoćno i isključeno ?
Suvad Zahirović: Takav je osjećaj u mnogo projekcija u
odnosu ostalih građana prema osobama s invaliditetom. To da smo bespomoćni i
izolovani, ovisno je uvriježeni stereotip o osobama s invaliditetom, a bez da
se da prilika kako bi se uvjerili u suprotno. Osobe s invaliditetom trebaju
podršku u izjednačavanju mogućnosti, te bi im društvo tu podršku po sistemu
kolektivne solidarnosti trebalo obezbijediti.
Međutim, korupcija je otrovala sve segmente naših zajednica,
a što se odražava i u raspodjeli resursa koji bi trebali biti iskorišteni za
osiguravanje podrške onim građanima kojima je neki vid podrške za ravnopravno
sudjelovanje u društvu neophodana.
Koliko je bosanskohercegovačko društvo spremno i sposobno da
razumije osobe s invaliditetom?
Suvad Zahirović: Preovladavajući koncept u odnosu prema
osobama s invaliditetom se zasniva na milosrđu i na medicinsko ekspertskom
pristupu. Bosanskohercegovačko društvo još uvijek nije spremno za promjene koje
bi podrazumijevale uvažavanje i potpuno prihvatanje drugoga i drugačijeg kao
integralnog dijela društva. To se ogleda u nespremnosti da se ispoštuju
preuzete međunarodne i domaće definisane politike i zakoni, da se osobe s
invaliditetom prihvataju kao ravnopravna i u pravima jednaka bića čije se
dostojanstvo poštuje.
Prema Vašem mišljenju da li je u Bosni i Hercegovini
omogućena jednakost osoba sa i bez invaliditeta? Da li imaju iste mogućnosti i
prilike?
Suvad Zahirović: Osobe s invaliditetom nisu jednake sa
ostalim građanima Bosne i Hercegovine, te se o jednakim mogućnostima ne može
govoriti. Osobe s invaliditetom su za razliku od ostalih građana uskraćene za
kvalitetno inkluzivno obrazovanje na svim nivoima. Najveći broj osoba sa
najtežim invaliditetom je isključen i ovisan o članovima njihovih porodica za
koju najčešće ne postoji adekvatna podrška države.
Osobe s invaliditetom su po nekim istraživanjima
najisključenija grupa građana mjereno indeksom isključenosti, a preko 80% osoba
s invaliditetom je na granici ili ispod linije siromaštva.
Prilike da same osobe s invaliditetom ovo stanje promijene
su izuzetno minimalne, jer kako država ne pruža podršku pojedincima na isti se
način odnosi i prema organizacijama koje se bave ovom tematikom.
Marginalizacija i isključivanje osoba s invaliditetom iz društva je trend koji
se još uvijek ne zaustavlja, a nekoordiniranost akcija institucija vlasti i
nedostatak kapaciteta organizacija osoba s invaliditetom doprinosi ovakvom
stanju.
Pridaju li mediji dovoljno pažnje u promovisanju prava osoba
s invaliditetom?
Suvad Zahirović: Udruženje “Lotos” prati izvještavanje
medija o osobama s invaliditetom i fenomenu invalidnosti, te ne možemo reći da
pažnja medija ne postoji, ali njihovi sadržaji najčešće odražavaju odnos
društva prema fenomenu invalidnosti, a prilozi koji se emituju su najčešće
vezani za “socijalne” priče, “senzaciju” ili patronizaciju osoba s
invaliditetom.
Ozbiljni medijski sadržaji koji bi bili fokusirani na prava
osoba s invaliditetom nisu česti i ne može se reći da mediji kroz sadržaj
doprinose promjeni odnosa društva prema fenomenu invalidnosti i prema osobama s
invaliditetom.
Koliko su programi zapošljavanja, edukacije i zakonske
regulative prilagođeni osobama s invaliditetom?
Suvad Zahirović: Ova je oblast jedna od rijetkih u
kojoj je zakonska regulativa usvojena na inicijativu organizacija osoba s
invaliditetom, a zahvaljujući postojanju fondova za profesionalnu
rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, doživjela je i svoju
praktičnu primjenu. Međutim, i zakonska rješenja u ovoj oblasti nisu usklađena
sa normama
Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Jedinstvene politike
u oblasti invalidnosti. Jer da je tako, osobe s invaliditetom bi se
zapošljavale na otvorenom tržištu rada, a još više kod države kao najvećeg
bosanskohercegovačkog poslodavca, a što trenutno nije slučaj.
Nadamo se da će se položaj osoba s invaliditeom u društvo
poboljšati, te da će njihova prava koja su im zagarantovana zakonskim
regulativama poštovati, uvažavati i primjenjivati, te i to da će osobe s
invaliditetom u budućnosti biti više poštovane i uvažavane od strane
poslodavaca, a i samog društva. Zahvaljući Udruženjima kao što je ovo, rad na
tome da se prava osoba s invaliditetom poštuju i vrijednuju već je započet.
