Traumatizirani u djetinjstvu tri puta više obolijevaju od raka

Datum:

Pedijatrica Nadine Burke Harris primijetila je uznemirujući trend dok je liječila djecu u jednoj četvrti u San Franciscu: da su mnoga djeca koja su dolazila k njoj doživjela traumu iz djetinjstva.

Počela je proučavati kako izloženost štetnim događajima u djetinjstvu utječe na razvoj mozga, kao i na zdravlje osobe u odrasloj dobi. Razumijevajući ovu snažnu korelaciju, Burke Harris postala je osnivačica i izvršna direktorica Centra za dobrobit mladih, inicijative u Kalifornijskom pacifičkom medicinskom centru Bayview Child Health Center, koja nastoji stvoriti klinički model koji prepoznaje i učinkovito liječi toksični stres kod djece.

Njen rad potiče zdravstveni establišment da preispita svoj odnos prema faktorima društvenog rizika i zagovara medicinske intervencije za suzbijanje štetnog utjecaja stresa. Njezin cilj je promijeniti standard pedijatrijske prakse, u svim demografskim skupinama.

Harris je bila gošća podcasta TedTalk u kojem je govorila kako oni koji su bili izloženi traumama u djetinjstvu imaju tri puta veće šanse da obole od bolesti srca i raka pluća i do dvadeset godina kraći životni vijek.

Traume iz djetinjstva

Sredinom devedesetih Američki centar za kontrolu bolesti (CDC) i Kaiser Permanente otkrili su izloženost koja značajno povećava rizik za sedam od deset vodećih uzroka smrti u SAD-u. Visoki nivoi utječu na razvoj mozga, imunološki i endokrini sistem, pa čak i način na koji se naš DNK čita i prepisuje. Oni koji su izloženi visokim razinama imaju triput veće šanse obolijevanja od bolesti srca i raka pluća i dvadeset godina kraći životni vijek, no savremeni doktori nisu dovoljno obučeni za rutinske preglede i liječenja.

“Izloženost o kojoj ovdje govorim nisu pesticidi ili kemikalije, već se radi o traumama iz djetinjstva. A o kakvim traumama govorim? Ne mislim na jedinicu iz testa ili poraz na košarkaškoj utakmici. Mislim na prijetnje koje su toliko ozbiljne ili sveobuhvatne da nam se doslovno zavuku pod kožu i promijene nam psihu: stvari poput zlostavljanja, zanemarivanja, odrastanja s roditeljem koji pati od duševne bolesti ili koji je ovisnik”, kazala je, između ostalog Harris.

E sad, dugo sam promatrala te stvari onako kako su me učili da ih promatram, ili kao društveni problem koji se tiče socijalnih službi – ili kao duševni problem koji se tiče službi za mentalno zdravlje. No onda se dogodilo nešto zbog čega sam preispitala svoj pristup. Kada sam završila sa stažiranjem, htjela sam otići negdje gdje sam mislila da sam zaista potrebna, negdje gdje bih mogla nešto promijeniti, pa sam otišla raditi za CPMC, jednu od najboljih privatnih bolnica u Sjevernoj Kaliforniji i zajedno smo otvorili kliniku u Bayview-Hunters Pontu, jednom od najsiromašnijih, najzanemarenijih kvartova u San Francisku.

Bili smo jako ponosni na sebe, ali onda sam počela primjećivati jedan uznemirujući trend. Mnogo mi je djece bilo poslano zbog sumnje na ADHD, odnosno poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje, ali nakon što sam obavila detaljan pregled povijesti bolesti i sistematski, otkrila sam da većini pacijenata ne mogu dijagosticirati ADHD.

Većina djece koja su mi dolazila doživjela su toliko teške traume da se činilo kao da se nešto drugo događa.

“Jednog dana kolega mi je došao u ured i rekao: Dr. Burke, jeste li vidjeli ovo? U ruci je držao kopiju istraživanja pod nazivom: “Studija o nepovoljnim iskustvima u djetinjstvu” Taj mi je dan promijenio i kliničku praksu, a i karijeru. To je istraživanje nešto s čime svako treba biti upoznat. Proveo ga je Dr. Vince Felitti na Kaiseru i Dr. Bob Anda na CDC-u. Zajedno su ispitali 17.500 odraslih o njihovoj historiji  izloženosti nečemu što su nazvali “nepovoljna iskustva u djetinjstvu” tj. ACE. Ta iskustva uključuju fizičko, emocionalno i seksualno zlostavljanje; fizičko ili emocionalno zanemarivanje; duševna bolest roditelja, ovisnost, zatvorski staž; odvajanje roditelja ili razvod; nasilje u obitelji”, kazla je Harris.

Za svako “da”, dobijete bod na ACE-testu. Zatim su usporedili ACE-rezultate i zdravstvene ishode. Saznanja su bila zapanjujuća. Dvije stvari. Prvo, ACE- ovi su jako uobičajeni. Čak 67% populacije imalo je barem jedan ACE, a 12,6%, svaki osmi ispitanik, imao je 6 ili više ACE-ova. Drugo – postoji odnos doza – odgovor između ACE-ova i ishoda zdravlja: što je ACE-rezultat viši, to su gori ishodi zdravlja. Osoba s ACE-rezultatom od četiri pa naviše ima veći relativni rizik od kroničnih respiratornih poremećaja dva i pol puta veći od nekoga s ACE-rezultatom od nula. Za hepatitis također dva i pol puta. Za depresiju četiri i pol puta. Za sklonost samoubistvu dvanaest puta. Osoba s ACE-rezultatom od sedam pa naviše ima triput veće rizike za obolijevanje od raka pluća i tri i pol puta za obolijevanje od ishemičke bolesti srca, vodećeg uzroka smrti u SAD-u.

Sad bolje nego ikad razumijemo kako izloženost ranim nedaćama utječe na razvoj mozga i tijela u djece. Utječe na područja poput nucleus accumbensa, centra u mozgu zaduženog za užitak i nagradu koji je zahvaćen u ovisnostima, piše Radio Sarajevo. 

Preuranjena smrt

“On onemogućuje prednju koru mozga koja je nužna za kontroliranje impulsa te izvršnu funkciju, ključno područje za učenje. Na MR-skeniranju vidljive su mjerljive razlike u amigdali, centru u mozgu zaduženog za reakciju na strah. Pravi neurološki razlozi objašnjavaju zašto su oni koji su izloženi visokim razinama nedaća skloniji visokorizičnim oblicima ponašanja, a to je važno znati”, govori dr. Harris.

Ističe kako je znanost je jasna i “rane nedaće znatno utječu na cjeloživotno zdravlje”.

“Tek sad počinjemo shvaćati kako omesti napredak od rane nedaće do bolesti i preuranjene smrti, a za trideset godina, to dijete s visokim ACE-rezultatom, čiji se bihevioralni simptomi ne primijete, čije se liječenje astme ne povezuje i koji oboli od visokog tlaka, preuranjene bolesti srca ili raka bit će jednako anomalan kao i šestomjesečna smrtnost od HIV-a/AIDS-a. Ljudi promotre situaciju i zapitaju se: Što se to ovdje događa? To se može liječiti, može se pobijediti. Najvažnija stvar koja nam je u današnje vrijeme potrebna jest hrabrost da se suočimo s problemom i kažemo da je stvaran i da se tiče svih nas”, zaključila je.

Njeno izlaganje pogledajte OVDJE

Povezani postovi
Related

Da li je u BiH dozvoljeno voziti u štiklama ili papučama? Evo šta kaže zakon

Otišli ste na more i baš vam se ne...

Kada nije poželjno koristiti maslinovo ulje

Maslinovo ulje je vijekovima poznato i korišćeno u korist...

Pet namirnica koje treba da uvrstite u ishranu

Kombinacija namirnica koju odlučimo da konzumiramo nedjeljno ima veliku...

Koji je tačan broj jabuka koje bi trebalo da pojedete u toku dana

​Jabuke su odličan izvor prehrambenih vlakana koji pospješuje zdravlje...