SJAJ I BIJEDA TRADICIJE: Ubistvo kćerki u ime časti

/

Više ne nosimo narodnu nošnju, ne nose ju ni ljudi na selu što mnogo duže od gradskog stanovništva čuvaju starinu. Još samo nakratko oživi na kakvoj smotri folklora poput Vinkovačkih jeseni ili Đakovačkih vezova.

Pregazilo ju je vrijeme, naprosto nije uskladiva sa suvremenim životom. Teško bi, primjerice, žena odjevena u bizovačku ili oriovačku nošnju mogla voziti automobil, noge bi joj se zaplitale u nekoliko redova podsuknji, a pedale ne bi niti vidjela.

Tako je nošnja postala prošlost, svjedočanstvo života kakav je nekad bio pospremljeno u škrinju obiteljskih uspomena. Na sličan su način mrtvima postali i jezici poput starogrčkog i latinskog, koji su se činili besmrtnima u vrijeme svoje najveće slave kad su, kao engleski danas, omogućavali sporazumijevanje narodima starog svijeta. A onda su vremenom sve manje uspijevali izraziti sve jednostavnije i pliće misli novih generacija. I ne samo jezici, prošlost su postali i čitavi narodi o kojima danas više ne znamo ništa ili gotovo ništa.

Dug i spor proces

Srećom u prošlost ne odlazi samo ljepota, već i one tradicije i običaji za koje bi bilo bolje da nikad nisu niti postojali, ali taj je proces dugotrajan i spor. Zapravo, kolektivna je sramota čovječanstva 21. stoljeća što, unatoč suvremenim znanstvenim spoznajama, i dalje žive tradicionalna uvjerenja koja na najokrutnije načine krše temeljna ljudska prava. Diskriminacija etničkih i vjerskih manjina, rasizam, homofobija, uskraćivanje prava na zasnivanje obiteljske zajednice svim neheteroseksualnim osobama, zahtijevanje zakonske zabrane medicinskih postupaka potpomognute oplodnje i pobačaja i štošta drugo.

Takva je tradicija i prisilan brak kakav se još uvijek sklapa u Indiji, Pakistanu, Afganistanu, Iranu, Egiptu ili, primjerice, na Kosovu. Ponekad je riječ o prodaji djevojčice u dobi od dvanaest, trinaest godina mnogo starijem muškarcu, što je u pravilu motivirano obiteljskim siromaštvom, a ponekad o braku vršnjaka često dogovorenom odmah po njihovom rođenju s namjerom da se na simboličkoj razini potvrdi prijateljstvo dviju obitelji i/ili okrupni bogatstvo. Nepristajanje na takav brak nerijetko ima posljedice gore i od samog braka. Tako je 2008. Egipćanin trajno nastanjen u Teksasu Yaser Said, u ime časti ubio svoje dvije kćeri jer su se protivile braku kojeg im je dogovorio. Kad je starija Amina bila u dobi od 15 godina, otac ju je prisilno odveo u Egipat da bi joj pronašao muža. Odabrao je muškarca u dobi od pedesetak godina. Kako ni ona, niti njena mlađa sestra Sarah nisu poslušale naredbu o udaji, a uz to su izlazile s mladićima koje su same odabrale, otac ih je (u dobi od 18 i 17 godina) ubio ispalivši u njih jedanaest metaka iz pištolja. O ovom je događaju snimljen i dokumentarni film „Cijena časti” („The price of honour”), svjedočanstvo o zločinu počinjenom u ime tradicije. Ovakva su ubojstva motivirana gubitkom dostojanstva osramoćene obitelji. Tradicija, naime, očevima nameće dužnost da ubojstvom kćeri vrate obitelji ugled i čast, koji su izgubljeni ukoliko je djevojka imala seksualne odnose prije braka (čak i u slučaju da je silovana), te ako je nevjerna mužu. Prema tradicionalnom shvaćanju žena je vlasništvo muškarca, prvo oca, a zatim supruga. Čednost se u tom kontekstu smatra jedinom obaveznom vrlinom o kojoj ne ovisi samo ženina osobna čast, već i čast cijele obitelji. Djevojku koja nije djevica, tretiraju kao bezvrijednu „robu” na tržištu. Ujedinjeni narodi procjenjuju da svake godine oko pet hiljada žena izgubi život zbog časti, a prema istraživanju Population Reference Bureauestimates oko 500 hiljada djevojčica i žena danas živi u dogovorenom braku na koji su natjerane.

Mučna tradicija

Takva mučna i opterećujuća tradicija je i krvna osveta, koja je i nakon dugih stoljeća i nebrojenih apela za njeno ukidanje, još uvijek živa u ruralnim područjima Crne Gore, Kosova, Albanije, Makedonije, Sicilije, Korzike, škotskom i apalačkom gorju te na Kavkazu. Mnoge su obitelji izgubile voljene očeve, muževe i sinove zbog običajnog prava i tradicionalnog kodeksa časti, koji nalaže da se ubojstvo mora osvetiti drugim ubojstvom. Pritom nije nužno da bude ubijen čovjek koji je počinio ubojstvo, smrt bilo kojeg muškog člana njegove obitelji podjednako je prihvatljiva odmazda.

Prema staroj tradiciji, žrtva se može spasiti jedino ako uopće ne napušta svoju kuću, budući je zabranjeno izvršiti osvetu u domu, ali nije rijetkost da jedni drugima ruše krovove, pale kuće i ubijaju stoku. Ima obitelji koje čitav život provedu zatvorene pa čak ni djecu ne šalju u školu. Ako, pak, žena prevari muža i on ju ubije, njena obitelj nema pravo na osvetu. Tradicija predviđa i mogućnost pomirenja, ali se ono teško i rijetko postiže. Moguće ga je ostvariti tako da obitelj koja „duguje krv” svoj dug isplati u novcu. Ritual pomirenja počinje vezivanjem ruku ubojici, zatim pred njega dovedu oca žrtve i daju mu pištolj govoreći: „Ili mu odveži ruke ili ga ubij”. Ukoliko mu odveže ruke, oprostio je krv svog sina. Mire se javno pred cijelim selom na način da se najstariji muškarci obje obitelji rukuju i oštećeni javno izjavi da je dug izmiren. Za ubojstvo valja isplatiti oko 50 hiljada eura, za razvod braka 25 hiljada, raskid zaruka 12 hiljada, a primjerice za tuču bez nanošenja teških tjelesnih ozljeda dvije i pol hiljade eura. Jedno od najvećih pomirenja na Kosovu se dogodilo 1990. na inicijativu tamošnjih studenata predvođenih profesorom Antonom Ćetom. Upozoravali su kako nije pametno da u rat protiv agresorskog srpskog režima Albanci uđu zavađeni. Od 1999. na Kosovu i u Albaniji postoje i licencirani posrednici u krvnim osvetama kojima je zadatak pokušati pomiriti zavađene obitelji. Prema dostupnim podatcima, od početka 21. stoljeća na Kosovu je zabilježeno oko 50 slučajeva krvne osvete, a u Albaniji oko šesto.

Takvih tradicija širom svijeta ima mnogo. Ono što daje opravdanu nadu za optimizam jest njihovo postepeno slabljenje pa i napuštanje pri čemu obrazovanje ima ključnu ulogu. Sve je manje muškaraca koji smatraju kako je ženino mjesto u kući uz djecu te kako su kuhanje i čišćenje samo njen posao. S druge strane i žene su danas sve obrazovanije, financijski neovisne i svjesne svoje ravnopravnosti te sve manje spremne tolerirati umanjenje vlastite slobode. Njihova pobuna u Iranu pokazuje kako im je ponestalo strpljenja za muške igre gospodara nad njihovim životima.

Nije sve što je staro ujedno i loše, nazadno i zaostalo. Tragičan bi bio trenutak u kojem bismo zaboravili antičku filozofiju, drevna pisma i jezike ili, primjerice, napjeve naših predaka sačuvane u dalmatinskom klapskom pjevanju. Samo u tom kontekstu zvuči prihvatljivo rečenica Gustava Mahlera kako „tradicija nije štovanje pepela, nego održavanje vatre”, u svim ostalim valja nam se posuti pepelom i hitno ugasiti vatru.

Piše: Vesna Rajnović, analiziraj.ba

Povezani postovi

Reagovalo udruženje: Usvojeni budžet FBiH je šamar poljoprivrednicima

Udruženje poljoprivrednika Federacije BiH oglasilo se nakon što je...

EU traži da BiH uvede vize Rusiji

Novi Savjet ministara BiH tek je stupio na dužnost,...

Temperatura i do minus 8, kakvo vrijeme nas očekuje za vikend

U BiH danas oblačno vrijeme većinom sa snijegom. Na...

Izvoz iz BiH u Hrvatsku porastao skoro 40 posto, izvezeno robe u vrijednosti preko milijardu eura

Iz Bosne i Hercegovine je tokom prošle godine najviše...