Šta je neophodno promijeniti da institucije i sistem štite ženu žrtvu nasilja, kada je riječ o zakonodavstvu, ali i pravosuđu centralno je pitanje Novog dana.
Jadranka Miličević iz Fondacije Cure kazala je da je kompletno bh. društvo odgovorno i krivo.
“Ne samo za ovaj slučaj, nego za sve slučajeve koje pratimo u posljednjih sedam godina. Društvo je trebalo reagovati, a onda tek možemo prabaciti odgovornost na institucije. Postoje svi zakoni koji mogu zaštititi osobe koje se mogu javiti kao žrtve ili kao preživjele”, kazala je.
Smatra da tužioci i sudije trebaju savjesno i odgovorno raditi svoj posao.
“Ne samo posmatrati kao slučaj, nego istinski da pročitaju i vide šta se dešavalo. Imamo slučaj gdje je presuda 34 godina, 150 puta je žrtva podnijela zahtjev i obratila se institucijama i šta se desilo na kraju? Koliko ljudi u nizu nisu savjesno i odgovorno radili svoj posao da bi došlo finalno do ovoga”, pita se.
Ističe da smo svi odgovorni kao društvo.
“Kad vidimo da kod komšije pjevaju prijavimo, a kad čujemo krike žene žrtve ne prijavimo, nećemo da se petljamo jer je nasilje privatna stvar između četiri zida, a ne društveni problem”, kaže Miličević.
Navodi da u BiH ima osam sigurnih kuća, SOS telefona i besplatne pravne pomoći.
“Ali to još uvijek se posmatra kao paralelan servis. Tek u posljednje vrijeme imaju obezbijeđeno finansiranje i neke stvari koje su bitne za opstanak, ali ključno je pitanje zašto se ti mehanizmi ne koriste”, kazala je.
Josip Aničić, tužilac Zapadno-hercegovačkog kantona, kazao je da zaštitne mjere nemaju veze sa samim postupkom u pravosuđu.
“To su zaštitne mjere predviđene kao preventivne mjere da se djeluje odmah. Kada se dogodi samo nasilje u obitelji, često žrtva i počinitelj ostanu skupa živjeti, jer žrtva nema gdje otići”, kazao je.
Pojašnjava da u slučaju da policija procijeni da postoje pritvorski razlozi može zadržati osobu 24 sata, a za daljnje zadržavanje mora se dogovoriti sa tužiteljem.
“Po meni, i mogla i trebala se ta osoba pritvoriti, bez obzira na iskaz oštećene. Prilikom izricanja zaštitnih mjera ne utvrđuje se krivnja osumnjičenog. Te mjere se izriču da bi se u tom momentu žrtva odvojila od osumnjičenika, a postupak će dalje ići. Po meni, ispunjeni su bili uvjeti da se ide u pritvor. Postoji sumnja da je počinjeno krivično djelo i postoji pritvorski razlog s obzirom da je recidivist i da će ponoviti kazneno djelo, dovršiti kazneno djelo, itd”, kazao je.
Ističe da će se opet isto ponavljati.
“Treba promijeniti svijest i mora postojati odgovornost”, ističe.
Mubera Hodžić Lemeš, menadžerica sigurne kuće FDL u Sarajevu, kazala je da postoje brojne predsrasude o nasilju.
“Da je za nasilje odgovorna žrtva, da je ona ta koja je nasilnika isprovocirala, da ona treba da ćuti, da treba kod sebe nešto da promijeni i da se odgovornost u potpunosti prenosi na nju. Ne radi se samo o policijskim organima. Cijelo društvo više žrtvi daje podršku da ostane u nasilnom odnosu, nego da izađe iz nasilnog odnosa”, kazala je.
Kaže da su porodice bespomoćne.
“Dobila je ova žena podršku svoje porodice, sklonjena je kod porodice, ali joj to nije spasilo život. Ovdje treba sistem da zaštiti žrtvu. Postoje sigurne kuće, koje su zakonska opcija”, dodaje.
Navodi da u sigurnoj kući u Sarajevu nije ni 50 posto popunjen kapacitet.
“Imamo osam sigurnih kuća u BiH sa oko 200 kapaciteta. Kažu da je to mali broj, a nisu nam ispunjeni kapaciteti ni postojećih sigurnih kuća”, ističe,
Pojašnjava da se u sigurnoj kući žena ohrabri, osnaži i dobije informacije o zakonskim mogućnostima.
“To žrtve ne znaju. Žrtve su u strahu. One se s razlogom plaše. Ako vi godinama živite pod nasiljem, teškim oblicima fizičkog i seksualnog nasilja, vi ste u tolikom riziku i vi ne smijete da prijavite. Čak i ako se desi prijava, da prijave komšije, žena kaže da nije to ništa iz straha”, kaže.
Emina Babić, vijećnica u Gradskom vijeću Zenica, kazala je da je tužno da kada se izmjeste žena i djeca u sigurnu kuću, njoj se mijenja kompletno okruženje, a nasilnik ostaje na ulici.
“Prolazi sa nekakvim uslovni kaznama ili sa nekakvim materijalnim kaznama koje su smiješne. U svojim zahtjevima tražimo drastično povećavanje materijalnih kazni i kazni zatvora za počinioce, jer su u stvari oni više zaštićeni nego žrtve. Mi se brinemo o žrtvama, pokušavamo im pomoći, a nasilnici su nam na ulici i slobodni. To je neprihvatljivo. Ovaj slučaj u Gradačcu je ogolio svu slabost sistema koji imamo u BiH. Mi imamo odlične zakone, potrebno je dodati nešto u krivične zakone i pooštriti kazne, ali ono što se ne sprovodi ne sprovodi pravosuđe”, kazala je.
Advokatica Almira Mujčinović kaže da po njenom iskustvu mjere zabrane prilaska žrtvi se donose u 99 posto slučajeva.
“Bez i da se sasluša nasilna osoba. Daje se povjerenje žrtvi, jer smo mi kroz sistem OSCE-a i Vijeća Evrope educirani. I suci i tužioci i advokati, na koji način da postupamo sa žrtvama”, kazala je.
Pojašnjava da su u ovom slučaju donesene mjere zabrane one ne bi bile efikasne.
“Kada se izreknu mjere zabrane, žrtva nema policijsko objezbjeđenje, niti njega nešto prati. Nego prilikom kršenja mjera, ako se približi žrtvi, ona ponovo prijavljuje i tad mu se izriče novčana kazna. Te mjere i sam zakon su efikasni kod “normalnih” ljudi, kod ljudi koji imaju savjest i bojazan, i djeluju preventivno. Kod ozbiljnijih djela i gdje se radi o povratnicima, pritvor je najbolja mjera”, kazala je.
Izvor: N1
