Ko nema strah da svoju bradu povjeri berberinu i dlake s lica ukloni britvom, provjerili smo kod Stanimira Petronijevića (53), frizera i berberina, koji je ovaj zanat naučio kada je iz rodne Prištine došao u Doboj.
“Briju se većinom stariji, a mladi više sređuju bradu. Stari se standardno briju svake sedmice. A ko nosi bradu, ako treba da skratim, obradim, fazoniram, kako ko želi, samo ne radim usluge farbanja, e to je jedino što ne radim, ali to rijetko ko traži”, priča Petronijević te dodaje da su mlađi zahtjevniji od starijih, pogotovo oni koji imaju moderne frizure.
Ratko Lazić svake sedmice dolazi iz Maglaja u Doboj kako bi obrijao bradu.
Zašto se ne brije svojom rukom, pojasnio nam je dok je Stanimir nanosio pjenu na njegovo lice.
“Ne mogu se sam obrijati, uhvatilo mi je ruku, imao sam dva udara i zato ne mogu, a u Maglaju uopšte nema berberina. Prije su bile stare brice. Nije mi teško da dođem zato što gore uopšte nema brice da brije. Dođem autobusom, išao sam kolima, ali sam ostao bez kola. Nekada dolazim dva puta sedmično”, priča Lazić.
Na brijanje i šišanje došao je i Emir Duljić iz Bihaća, koji objašnjava da je dobojski zet, da se obično brije sam, ali svoju bradu prepušta i u vješte ruke berberima.
“Jedno od najlepših iskustava doživio sam u Sloveniji, imao sam neki tretman grijanje – hlađenje lica. Nisam to očekivao i jednostavno me iznenadilo, a inače kod ostalih brica toga nema, klasika, jednostavno brijanje i to je to. Kada sam se prvi put brijao kod brice, bio me je strah da ne ostane kakav ožiljak”, rekao je Duljić.
Novak Cerovac redovno se šiša kod Petronijevića, ali još se kaže nije odlučio da mu iskusni berberin obrije bradu.
“Ja se svojom rukom brijem, još ne dam nikom da me vuče za nos (smijeh). Usudio bih se da me obrije, zašto da ne? Ne bi me bilo strah, kada sam sebe ne zakoljem, neće niko (smijeh)”, iskren je Cerovac.
Petronijević je 1999. došao sa Kosova u Doboj, a godinu kasnije počeo je da uči zanat od punca, poznatog dobojskog frizera i berberina Ibrahima Sijanića, koji je 50 godina šišao i brijao svoje sugrađane.
“Punac je bio dobar učitelj, ali bio je strog. Eto, nema veze što sam mu ja zet, bio je strog učitelj i mogu da vam kažem, ja sam imao debele živce, ali znao sam nekada da odem iz radnje ljut”, prisjeća se Stanimir te na naše pitanje šta mu je bilo najteže savladati iskreno odgovara, pišu Nezavisne novine.
“Možda mi je na početku bilo teško brijati sebe britvom, jer druge sam mogao da obrijem, a sebe mi je bilo malo teško. Trebalo mi je dobrih šest-sedam mjeseci. A sada ne bih znao sebe da obrijem bicem”, naveo je Stanimir.
U njegovu radnju često sa muževima navrate i njihove supruge, pa se zna desiti da ošiša i žene, a na jednu od vintidž stolica sjednu i mališani.
“Dok je bio mali, sjedio je na konjiću i bio miran. Kada trebamo na šišanje, on meni kaže: ‘Tata, idemo tamo gdje će biti onaj konjić.’ Kažem mu: ‘Pa on je tu uvijek.’ A sada je veliki momak, sada sjedi na velikoj stolici”, kazao je Rado Draganović, koji je na šišanje doveo devetogodišnjeg sina Aleksandra.
