Piše: Jasmin MANDžUKIĆ
Knjigom Arhitektura Austro-Ugarske u Tešnju 1878-1918. želio sam pružiti sveobuhvatan pregled graditeljske baštine Tešnja iz perioda austrougarske uprave. Obradio sam tridesetak karakterističnih objekata podignutih u tom razdoblju, a za svaki sam nastojao predstaviti historijat izgradnje, kao i detaljan opis njegovih arhitektonskih obilježja.
Struktura knjige slijedi hronološko-tematski raspored: od ranih primjera poput trgovačkih magaza, preko javnih (među kojima ističem Konak iz 1885) i stambenih, pa sve do obrazovnih i sakralnih objekata kao što su Narodna osnovna škola, Šareni mekteb i Katolička crkva sv. Petra i Pavla. Kroz ovakav raspored želim omogućiti čitaocu da prati razvoj Tešnja – od infrastrukturne modernizacije do pojave novih institucija.
Knjiga se završava rezimeom s ključnim zaključcima, dodatnim prilozima, napomenama, te spiskom izvora koji ju čine preglednom i metodološki jasnom. Uvodni dio daje teorijski okvir, dok glavnina knjige donosi studije slučaja pojedinačnih građevina. Završni dijelovi nude dodatnu dokumentaciju i smještaj istraživanja u širem kontekstu.
Kao historičar i viši kustos pristupio sam istraživanju građe s maksimalnom ozbiljnošću i interdisciplinarnošću. Osnovu sam crpio iz arhivske građe – naročito iz fondova Muzeja Tešanj i Arhiva Bosne i Hercegovine. U prvom slučaju, nezaobilazna je bila historijska zbirka Muzeja Tešanj sa podzbirkom razglednica i fotografija, bez kojih bi bilo nemoguće obraditi ovu temu. U drugom, arhivski fondovi Zemaljske vlade i Zajedničkog ministarstva finansija Bosne i Hercegovine, gdje sam se oslanjao na bogatu historijsku periodiku ( Bosanski glasnik , Bošnjak , Muslimanska sloga , Srpska riječ ) kako bih rekonstruisao društveni kontekst.
Koristio sam i relevantnu literaturu: radove Nedžada Kurte, Ibrahima Krzovića, Vladimira Malekovića, Jele Božić, Alije Bejtića, studije o arhitektima poput Vancaše i Paržika, kao i vlastite ranije studije. Posebno sam pazio da svaka tvrdnja bude jasno potkrijepljena – bilo arhivskim dokumentom, novinskim zapisom ili usmenim svjedočenjem. Detaljne fusnote i napomene upotpunjuju tekst, pružajući čitaocu sigurnost i kontekst.
Namjera mi je bila da ovom knjigom popunim prazninu u historiografiji – Tešanj do sada nije imao ozbiljnu obradu austrougarskog arhitektonskog nasljeđa. Obradio sam skoro sve relevantne građevine iz tog doba, prateći kako su neohistorički stilovi, zatim secesija i pseudomaurski motivi obilježili i naš grad.
Ovom studijom, želio sam pokazati da Tešanj nije bio puki primalac kolonijalnog projekta, već da je lokalna elita aktivno sudjelovala u građenju novog urbanog identiteta. Kroz analizu gradnje Novog Konaka ili modernizaciju čaršije nakon požara 1880, pratio sam kako se austrougarske zamisli prelamaju preko lokalnih inicijativa.
Vjerujem da ova knjiga može poslužiti kao polazište budućim istraživačima – bilo da se bave arhitekturom, urbanizmom ili društvenom historijom ovog tranzicijskog perioda.
Nastojao sam pisati jasno i pristupačno. Iako sam se bavio stručnom temom, nisam želio da knjiga bude nejasna. Tehničke termine objašnjavao sam u kontekstu, a sam tekst sam strukturirao kao šetnju kroz grad: prelazeći s objekta na objekt, prateći tako razvoj čaršije kroz prostor i vrijeme.
Ponekad sam unio i anegdotu – poput priče o navodnom podmetanju požara radi ubrzanja urbanizacije – jer sam smatrao da i arhitektura ima svoju živu dimenziju. Knjiga je stilizovana i dostupna u dvojezičnom izdanju, sa potpunim prevodom na engleski jezik.
Veliku pažnju posvetio sam vizuelnom sloju. Svako poglavlje prati odgovarajuću fotografiju, skicu ili reproducirani dokument. Uključio sam, po potrebi, i originalne arhitektonske nacrte kao naprimjer prvobitni plan fasade Konaka. Povijesne fotografije daju posebnu vrijednost – autentični uvid u izgled objekata iz vremena njihove izgradnje.
Također, opsežne napomene i dodaci nude dodatne informacije za one koji žele dublje istraživati samu temu. Tu sam uključio historijat vlasništva, biografske crte, statistike i druge podatke koji bi u glavnom tekstu opteretili naraciju.
Tešanj je primjer kako se modernizacija odvijala u manjim sredinama, daleko od monumentalne arhitekture Sarajeva ili Mostara. Moja namjera je bila da pokažem kako se evropski stilovi gradnje susreću sa osmanskim urbanizmom – i kako zajednica aktivno učestvuje u toj sintezi.
Knjiga je ujedno i apel za očuvanje arhitektonskog nasljeđa tog vremena – mnoge zgrade još postoje, a mi imamo odgovornost prema tom nasljeđu. Vjerujem da će lokalna vlast podići svijest o potrebi zaštite i valorizacije te kulturno-historijske baštine.
Knjiga je namjerno lokalno koncentrisana. Svjestan sam da fokus na jedan grad može ograničiti uporedni uvid – ali to je bio moj izbor, tim prije što je arhitektura u Bosni i Hercegovini bila u višestrukom fokusu relevantnih autora. Također, svjestan sam da obilje podataka može biti zahtjevno za čitaoca, ali glavni tekst je koncipiran tako da nudi osnovni narativ, dok su svi dodatni podaci premješteni u napomene.
Knjigom Arhitektura Austro-Ugarske u Tešnju 1878–1918. želio sam spojiti naučnu ozbiljnost sa ličnom posvećenošću. Vjerujem da sam uspio ponuditi djelo koje može služiti i kao historijski vodič, i kao referentni priručnik.
Iznad svega, moj cilj bio je da Tešanj dobije ono što zaslužuje: temeljitu, vizuelno bogatu i faktografski pouzdanu knjigu o arhitektonskoj baštini jednog perioda.
