Strah silnika: Kada se “Ne može nam niko ništa” pretvori u “Bojim se, vratio sam se u svoje selo”
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ (politički.ba)
Nekad se vratiš u svoje selo da se smiriš.
A nekad — jer se bojiš da ćeš biti uhapšen u gradu.
Ibrahim Prohić, psiholog i tihi razbijač mitova o moći, dao je na svom Facebook profilu dijagnozu jednog stanja koje, da prostiš, smrdi na čisti, sirovi, goli strah.
Njegove riječi:
“Strah je emocija kojoj čovjek ne može pobjeći. Bogatstvo i vlast ne pomažu. Usud silnika je što misle da je njihova moć neprolazna. Kad shvate zabludu, kasno je.”
Milorad Dodik je do jučer mahao zastavama, raspoređivao institucije kao Lego kocke, i pjevao refren “ne može nam niko ništa”. Danas — taj isti čovjek javno priznaje da se vratio u svoje selo.
Zvuči nevino. Možda čak i poetski. Ali kako Prohić kaže:
“Kad to izgovori osoba koja je do jučer mislila da je nedodirljiva… nema poetike. Tek goli strah.”
Kada konvoj postane kavez
Dok se prosječan čovjek vraća kući s posla, Dodik ide u konvoju s naoružanim specijalcima koji su “spremni poletjeti na metak ka na zlatnu jabuku”.
Šta je ovo – Balkan ili Netflix?
U stvarnosti, to je operacija “kako-pobjeći-pravdi-a-da-izgledam-ko-da-sam-na-službenom-putu”.
Dodik, politički maratonac s potjernicama za petama, ne putuje – on bježi. Sa šiframa, koordinacijama, rampama, pouzdanim graničarima i lojalnim hijerarhijama.
A kad stigne “u selo” — objavi to. Sebi.
“Vidimo se u gradu.”
Zapravo, nećeš. Niti smiješ.
Droga zvana vlast
Prohić još kaže:
“Moć je kao i pijanstvo. Daje ti privid nedodirljivosti, ali kad izlapi droga (alkohol ili vlast) slijedi mahmurluk i glavobolja.”
I tu je poenta.
Dodik nije lik iz bajke, on je silueta čovjeka kojeg moć pretvara u karikaturu — a strah razgolićuje do kosti.
Njegova “sloboda” se mjeri brojem vozila u pratnji, a mir nalazi samo kad se zavuče pod ćilim svog sela, kao dijete koje se skriva pod jorganom kad grmi.
Zašto je ovo bitno?
Jer pokazuje da sistem ne treba da se sruši da bi se vlast raspala — dovoljno je da vlast sama shvati da više nema sistem.
I onda ostaneš ti, tvoj konvoj i strah.
Šta reći, koju poruku poslati?
Moć ne traje. Strah – traje.
Dodik je simbol jedne ere koja misli da može sve.
Ali kad se “ne može nam niko ništa” pretvori u “vidimo se u selu” — onda znaš da je priča gotova, a da bajka nikad nije ni počela.
“Moć se pretvara u prah.”
(Ibrahim Prohić, psiholog & poeta sa skalpelom.)
Hvala, Ibrahime.
Strah nikad nije imao ljepše lice nego kad ga ti opišeš.
Mi ostali ćemo… pričekati nastavak. Ako ga bude, piše politički.ba
