Prije tačno dvanaest godina ispred zgrade Parlamenta i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine okupilo se više od 10 hiljada građana, koji su mirno i dostojanstveno zahtijevali hitno usvajanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju.
Ti protesti, koji su tada snažno odjeknuli u javnosti, danas se smatraju posljednjim pravim građanskim ustankom bez političkog upliva, piše BHRT.
Danas se postavlja pitanje: gdje je nestao građanski bunt? Da li su građani postali taoci političkih stranaka i ideoloških podjela? Da li šute na krize, govor mržnje u javnom prostoru, svakodnevni rast cijena i pad životnog standarda?
Politolog Anes Makul ističe da su ključni razlozi za izostanak organizovanih protesta duboka podijeljenost društva, neartikulisanost zahtjeva i nedovoljna informisanost građana. Kako navodi, informacije koje ljudi primaju najčešće dolaze iz političkih izvora i često ne odgovaraju stvarnosti, što dodatno produbljuje nepovjerenje i stvara percepciju “drugih” kao neprijatelja, umjesto kao saradnika.
Sociolog Vladimir Vasić smatra da građani pristaju na postojeće nacionalne podjele, čak i kada to znači odustajanje od rješavanja vlastitih problema. On naglašava da ljudi nemaju povjerenje u sistem, jer vide da čak i višemjesečni protesti u susjednim državama ne donose promjene. Kada se na to doda složenost političko-administrativnog aparata u BiH, jasno je zašto mnogi gube volju da pokrenu bilo kakvu inicijativu.
Branko Todorović iz Helsinškog odbora za ljudska prava u RS-u upozorava da ovakva apatija ide na ruku političkim liderima. Oni, koristeći nepovjerenje i pasivnost građana, bez većeg otpora zloupotrebljavaju javna sredstva i održavaju korupciju koja razara društvo.
Letargija u društvu dodatno obeshrabruje i one rijetke pojedince koji su još uvijek spremni na aktivizam. Aktivistkinja Selma Mustačević ističe kako se građani uglavnom bude samo povremeno i to tek u situacijama velikih tragedija, poput slučaja JMBG ili nasilja nad ženama, kada mora da se desi nešto stravično da bi izazvalo reakciju javnosti.
Slobodan Blagovčanin iz Omladinskog resursnog centra Tuzla smatra da masovni odlazak mladih iz zemlje predstavlja vid reakcije na postojeće stanje. Iako se taj odlazak ne može nazvati protestom u klasičnom smislu, on nesumnjivo ukazuje na duboko nezadovoljstvo i gubitak nade u promjene.
U ovakvom okruženju, bez jedinstva, zajedničke vizije i povjerenja u institucije, građani Bosne i Hercegovine sve više liče na žrtve sopstvenih politika. A bez organizovanog i kontinuiranog građanskog angažmana, promjene ostaju daleko, a pasivnost postaje svakodnevica.
