Piše: Emina Buljubašić
Kada pomislimo na čuvare vremena, one koji čuvaju našu tradiciju i kulturnu baštinu, prije ćemo ih zamisliti kao starije ljude u poznim godinama koji su tome posvetili više od polovine svog životnog vijeka. Međutim, u Tešnju – gradiću na rijeci Tešanjci i Usori, čovjek bez kojeg bi vrijeme na čaršiji stalo je 34-godišnjak, Adnan Alić. On je funkciju staraoca Sahat kule prije par godina preuzeo od djeda svoje supruge, Hojkurić Adema.
Ona za njega “predstavlja vezu između prošlosti i sadašnjosti.” Kaže da navijajući i čuvajući Sahat kulu on čuva kulturnu baštinu svog grada, Tešnja, i doprinosi tome da se taj duh prenese i na buduće generacije. “To je velika čast – ali i odgovornost”, priznaje on.
Adnan Alić rođen je 1991. godine u Doboju. Osnovno obrazovanje stekao je u Tešnju, gdje je započeo i srednju školu, koju je potom završio u Sarajevu. Tokom boravka u glavnom gradu, aktivno je trenirao košarku u Košarkaškom klubu “Bosna”.
Poslije srednje škole, odlučuje ostati još neko vrijeme u glavnom gradu naše zemlje i upisuje Fakultet za tjelesni sport i odgoj, koji je diplomirao 2014-te. Iste godine, ipak se vraća u svoj kraj i zapošljava u JU Mješovita srednja škola Tešanj, gdje trenutno obnaša funkciju pomoćnika direktora. Istovremeno se aktivno uključuje u sportski život općine kao trener mlađih selekcija u više klubova i danas kao trener vodi KK “Jelah”. Također je predsjednik u Sportskom savezu Tešnja. Kao neko ko mari za humanost i druge, Adnan dugo godina volontira i u Crvenom križu, gdje je član Predsjedništva ove općinske organizacije.
I na kraju, ništa manje važnja uloga i titula, Adnan je i čuvar sahat kule, ali i čuvar svoje dvije djevojčice i supruge Adite.
Tradicija duga trinaest decenija
Prije Adnana, porodica Hojkurić je održavala Sahat kulu od 1891. godine, a “zadnji” čovjek iz loze koji se starao o njoj je Adem Hojkurić, djed Adnanove supruge. Upravo on je svemu i podučio Adnana.
Njegova supruga, Adita Alić, kaže da se Adnan već pri prvom upoznavanju svidio njenom djedu.
“Adnan se mom djedu svidio još dok smo se zabavljali, jer je izrazito vedrog duha, pozitivan i uvijek nasmijan”, kaže ona.
Njegova intenzivna obuka trajala je dva mjeseca
“Tokom tog perioda, djed je pomno pratio moj rad i ispravljao eventualne greške”, objašnjava Adnan.
“Adnan je bio jedini “zet iz čaršije”, dok sam i sama pomagala djedu u njegovim poznim godinama i odlazila navijati sat. Adnan bi znao ići sa mnom još dok smo išli u srednju školu. Nije mu bilo mrsko popeti se do sata i zanimao se kako sve to funkcioniše”, prisjeća se njegova supruga Adita Alić.
Dodala je da je Sahat kula velika obaveza, jer “ne smije dan proći da se sat ne navije, a velika je stvar zaboraviti naviti kulu, jer već nakon 36 sati ona prestaje kucati, i stane. Ljudi iz čaršije itekako primjete ukoliko se to desi.”
“Ja sam mu lično rekao da će mu to biti veliki teret. Čaršija je mala, kao da niko nema sat u džepu, svi okreću glavu, valjda više iz navike da vide koliko je sati na Sahat kuli.
Jednom je nemoj naviti, biće bruka kao da je nisi nikada niti navijao”, prisjeća se svoje reakcije Mujo Zeničanin, Adnanov prijatelj i kolega. Međutim, po njegovom mišljenju, “Adnan se u tome dobro snašao, iako ima drugih obaveza preko glave.”
Supruga Adita objašnjava kako Adnan “po prirodi nije osoba koja na obaveze gleda kao teret.” “On je bio dijete koje se igralo po sokacima u Tešnju, oko Gradine i Sahat kule. Kada smo primjetili da djed već ima brigu ko će svakodnevno misliti na sahat kulu, razgovarali smo da li bi to mogla biti naša dnevna obaveza”, dodaje ona.
Govori kako je on uvijek u pokretu i radi u Tešnju, “tako da je odlazak na Sahat kulu kao obavezni doručak koji se ne smije preskočiti.” On pojašnjava kako rad na Sahat kuli traje oko 20 minuta.
“U tom vremenu imam zadatak da podignem tegove koji pokreću satni mehanizam, korigujem vrijeme ukoliko je došlo do odstupanja, te pregledam sam mehanizam – po potrebi ga očistim i podmažem”, dodatno pojašnjava Adnan.
Kaže da se trudi svakodnevno odlaziti na kulu poslije obaveza u školi. “Trudim se, i to mi za sada dobro ide, da na Sahat kulu odlazim u 15 sati, odmah nakon obaveza u školi”, rekao je on.
Kako postati “čaršijskim herojem”?
Obavljati više poslova istovremeno Adnanu ne predstavlja teret, jer kako i sam priznaje:
“Sve što radim – bilo da su to profesionalne obaveze, društveni angažmani ili volonterski rad – ispunjava me i čini sretnim.” Priznaje da mu je Mješovita srednja škola, u kojoj je pomoćnik direktora, “poput druge kuće.” “Zajedno sa svojim kolegama trudim se da je gradimo i promovišemo na najbolji mogući način. Ponosni smo na činjenicu da imamo 967 učenika, kojima svakodnevno nastojimo pružiti najbolje uslove za obrazovanje. Posebnu radost osjećamo kada učestvujemo u njihovom sazrijevanju, odgoju i životnom uspjehu”, kaže on.
Prijatelji za Adnana kažu da je prije svega zaista “dobar i pošten čovjek.
“Kao prijatelj je odličan, nije smarač. Mi se družimo već jako dugo, tako da to više nisu prijateljske, više su familijarne veze. Ako može pomoći, on će to uraditi. Ako ne može, neće ni smetati ni pametovati”, govori Mujo Zeničanin, njegov prijatelj i kolega. Međutim, ni njegov sportski duh ne ispašta te govori da svoj rad u Sportskom savezu i klubovima doživljava “kao ličnu obavezu – da vratim sportu barem dio onoga što je on meni dao.”
“Sport je imao ogroman uticaj na oblikovanje moje ličnosti: učio me disciplini, timskom radu, odgovornosti, i razvio je moj karakter i odnos prema životu i drugim ljudima”, kaže Adnan. I Crveni križ Tešanj uvijek može računati na Adnana, s obzirom da već godinama volontira i daruje krv onima kojima je to najviše potrebno.
“Još tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja proveo sam predivne godine volontirajući, usvajajući vrijednosti i načela Crvenog križa. Nakon završetka fakulteta, pružena mi je prilika da se ponovno aktivno uključim, što sam s radošću prihvatio – i činim to sve do danas.”, priča nam Adnan o svom iskustvu.
“Višestruki sam davalac krvi i ponosni dobitnik brojnih priznanja, među kojima izdvajam nagradu za volontera godine u 2017. godini, koju mi je dodijelio Federalni Crveni križ”, dodaje on. Volonter godine, čuvar Sahat kule, profesor sporta, pomoćnik direktora, suprug, otac, prijatelj – lista funkcija koje Adnan s ponosom obavlja čini ga, na neki način, “čaršijskim herojem.”
Penjati se iznad straha
Ipak, heroj s tešanjske čaršije nije potpuno neustrašiv. Kako nam priča njegov prijatelj Mujo Zeničanin, obojica imaju akrofobiju – strah od visine.
To su shvatili tokom zajedničkog putovanja, i ne, u anegdoti koju nam je Zeničanin ispričao ne spominje se letenje avionom. On se prisjeća putovanja u Rim i Vatikan s Adnanom na kojem su se penjali na vrh Bazilike svetog Petra.
“…Pošto smo bili sa djevojkama (sadašnjim suprugama), glumili smo frajere pa smo odlučili da se penjemo na vrh. Desila se baš situacija kao u pjesmi Zabranjenog pušenja kada pjevač kaže “i ja bih malo plak’o, ali glumim frajera”. Adnan nije znao da ja imam isti problem kao i on. Kako je penjanje napredovalo, nelagoda je rasla. Ja sam primijetio da se Adnan kiselo smije isto kao i ja”, prisjeća se Zeničanin anticipacije. “Konačno dolazimo na vrh i izlazimo na balkon tornja, istog trenutka ja se zakucavam za zid i okrećem se i ugledam da to Adnan isto radi. Imali smo strašan napad panike. Izdržali smo nekoliko minuta, s tim da nismo prilazili ogradi, tek toliko da se fotografišemo. Ja ne znam kako smo sišli, naša lica su bila unakažena od očaja. Adnan me pogledao i pitao me je: Je l’ se to i ti bojiš visine? Jok rekoh, to ja onako da se vi smijete”, priča nam on.
“Ja sam Adnanu rekao, kako ćeš se ti svaki dan penjati na Sahat kulu? On je rekao, nema frke, zidovi su oko mene. Odmah mi je bilo lakše, mislim, za njega”, šaljivo nam govori Zeničanin. “Prijateljstvo je kao ljubav, jednostavno se desi”, kaže Zeničanin.
“Meni se desio Adnan i hvala Bogu da je tako. Igrom slučaja smo i kolege, pa mogu reći za Adnana da je i kao kolega jako ozbiljan i profesionalan”, zaključuje on.
Kada sljedeći put prođete tešanjskom čaršijom i ugledate kulu, sjetite se da to nije samostalan sat koji je magično tačan svaki dan. Iza velikih, visokih zidina kule je Alić Adnan, on je čuva, svaki dan navija njen sat, čisti ga i podmazuje i time ne dopušta tradiciji da odumre. Čovjek čiji je doprinos dostupan i osjetan u mnogim sektorima tešanjske općine. Čovjek koji se ne boji odgovornosti iako, kako kažu prijatelji, ima strah od visine – sve svoje uloge obavlja s posvećenošću, i najvažnije, s neizmjernom ljubavlju.
