Kada roditelji primijete da njihovo dijete počinje mucati, često ih preplavi osjećaj straha i zabrinutosti. U mislima se odmah javljaju slike dugotrajnih terapija, neizvjesnosti i svakodnevne borbe sa govorom.
Ipak, savremena nauka donosi drugačiju perspektivu, mucanje danas nije nužno razlog za paniku, niti uvijek zahtijeva medicinsku intervenciju.
Naime, u ranom uzrastu, između druge i pete godine, mozak djeteta prolazi kroz intenzivnu fazu razvoja jezika. Ponekad u tom procesu dođe do zastoja u saobraćaju između misli i izgovora. Dijete zna šta želi reći, ali riječima ne može dovoljno brzo da prati sopstveni tok misli. Ova pojava, poznata kao razvojno mucanje, javlja se kod oko 5% djece, ali u velikoj većini slučajeva spontano nestane do polaska u školu, objašnjavaju stručnjaci.
Zanimljivo je da naučnici danas znaju i šta se događa u mozgu djeteta koje muca. Istraživanja pokazuju da su govor i njegova koordinacija povezani s drugačijom moždanom aktivnošću. Dok se govor uobičajeno obrađuje u lijevoj hemisferi, kod djece koja mucaju češće je pojačana aktivnost u desnoj strani mozga. Također, signalna komunikacija između govornih centara može biti usporena ili neusklađena, što rezultira ponavljanjem slogova, produžavanjem glasova ili blokadama.
Mucanje nije samo govorni izazov — ono može biti povezano i s emocionalnim faktorima. Iako se često misli da mucanje stvara anksioznost, sve je više dokaza da emocionalna osjetljivost, perfekcionizam i strah od greške mogu prethoditi samoj pojavi mucanja. Okruženje koje nosi visoka očekivanja, kao i osjetljivost djeteta na kritiku, mogu dodatno otežati situaciju.
Genetika takođe ima svoju ulogu, iako nije presudna. Oko 60% djece koja mucaju ima nekoga u porodici s istim problemom, ali naslijeđe nije jedini faktor. Mnogo veći uticaj mogu imati svakodnevna komunikacija, način na koji roditelji reaguju na djetetov govor i emocionalna klima u kojoj dijete odrasta.
Iako u većini slučajeva mucanje samo nestane, postoje situacije kada je korisno potražiti stručnu pomoć. Ako mucanje traje duže od pola godine, pogoršava se s vremenom ili ako dijete postaje frustrirano, izbjegava govor ili pokazuje napetost prilikom pričanja, logopedska procjena može biti dragocjena.
Ipak, najvažnija terapija često dolazi od kuće. Strpljenje, toplina i podrška roditelja mogu imati daleko veći uticaj nego bilo koja metoda. Umjesto da ispravljaju dijete, prekidaju ga ili dovršavaju njegove rečenice, roditelji bi trebali pružiti sigurno i opušteno okruženje u kojem će dijete osjećati da smije da griješi i da će biti saslušano bez pritiska.
Jer ponekad je upravo to dovoljno da male riječi pronađu svoj veliki put, piše Radio Sarajevo.
