Ne budi mikrofon za tuđe sramote
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
Koncert Coldplaya. Stadion. Hiljade svjetala. Hiljade pogleda. I – dvoje ljudi. Zagrle se. Kamera zumira. Chris Martin se našali. Publika se nasmije. I u toj sekundi – bum – nevidljiva granica privatnog i javnog biva spaljena do temelja. Svijet dobija novi viralni hit: uhvaćeni preljubnici.
I da, ljudi su brzi na okidaču. Mišljenja frcaju kao konfete. Sudovi se dijele bez žalbenog roka. Andy Byron i Kristin Cabot, direktori iz iste američke firme, postaju neprijatelji javnog morala, a Megan Kerrigan Byron – supruga, majka, simbol izdane žene – dobija masovnu digitalnu empatiju. S pravom? Vjerovatno. Ali, da stanemo.
I u ovom trenutku, kad bi svi da im nabijaju rogove na čelo i vrište “uhvaćeni!”, dođe ti glas razuma. Miran. Ženski. Ljudski.
Psihoterapeutkinja dr. sc. Vahida Djedović, napiše nešto što bi svima trebalo doći kao hladan oblog preko užarenog čela. “Da li je javno sramoćenje stvarno pravda, ili još jedan oblik kolektivne agresije?” – pita nas. I, da prostiš, razvali.
Jer mi ovdje nismo samo gledali njih. Mi smo gledali sebe. Svoje poraze. Svoje izdaje. Svoje zatvorene sobe. Gledali smo sopstvene strahove na ekranu stadiona, pod reflektorima koji ne griju, nego spaljuju.
Jer varanje, dragi moji, nije novi ples na TikToku. To su noći bez sna. To su šutnje koje traju sedmicama. To je pucketanje između dvoje ljudi, gdje se više ni glas ne čuje. I kada to pukne – ljudi griješe. Neki krivo. Neki javno.
A šta mi radimo? Umjesto da pogledamo svoje brakove, svoje odnose, svoju hladnoću… mi se bacimo na tuđe. Jer je lakše tuđe srati nego svoje očistiti.
Ovaj koncert je postao suđenje. Sudnica bez advokata. Samo porota s mobitelima. I bez ijedne minute za “pravo na grešku”.
Doktorica Djedović nas podsjeća na ono što zaboravljamo u doba kada se klikovi broje više od osjećanja:
“Niko ne zna šta se dešava između dvoje ljudi. I još manje, šta nedostaje između njih četvero.”
Zato, prije nego što upreš prstom u tuđe lice, pitaj se: Ko je zadnji put zagrlio tvoju bol?
I da li si ikad pokušao razumjeti prije nego što si osudio?
Jer, ljubav bez istine je laž, a istina bez empatije – to je sadizam.
Zato, ne budi mikrofon za tuđe sramote. Budi megafon za razumijevanje.
Jer kad kamera uhvati nečiju ruku – tvoje je pitanje: Šta ja držim u svojoj?
