Uloga najstarijeg djeteta nije jednostavna jer se prvo dijete u porodici uz brojne prednosti suočava i sa brojnim pritiscima.
U mnogim situacijama najstarija djeca se doživljavaju kao staratelji mlađih mališana. Iako zbog toga najstarija djeca postaju odgovornija i sposobnija da se nose s teškim situacijama, to može imati negativne efekte, poput povećane anksioznosti kada njihova braća i sestre ne mogu ispuniti očekivanja svojih roditelja.
Iako ta povećana odgovornost može djeci pomoći da postanu efikasnija, to može i da doprinese problemima poput kompulsivnog ili pretjeranog rada. Od najstarije djece u porodici često se očekuje da igraju ulogu sudije, savjetnika ili posrednika kada se mlađa braća i sestre posvađaju. To ih uči kako da se nose sa konfliktnim situacijama, ali često ostavlja osjećaj da niko nije tu da ih sasluša, ili da njihova osjećaji uopšte nisu vrijedni.
Djeca često razvijaju osjećaj da “nisu dovoljno dobra” ako nisu u stanju da ispune ono što roditelji žele od njih, a kod najstarijih taj osjećaj može da preuzme još veću kontrolu jer su često očekivanja i najviša od prvorođene djece. Visoka očekivanja i perfekcionizam djecu često ostavljaju sa osjećajem da ništa što rade nije dovoljno dobro, što može da utječe na njihovo samopouzdanje.
Dok ne stignu njihova braća ili sestre, djeca uživaju u nepodijeljenoj pažnji roditelja. Nakon toga dolazi promjena zbog koje ne samo da više nemaju potpunu pažnju roditelja, već moraju i da dijele sve svoje stvari, što im često nije lako da prihvate, piše Times of India.
Iako je činjenica da mlađi mališani uče mnogo od svoje starije braće i sestara, druga strana toga je i da su najstarija djeca osjetljiva na što se u užurbanoj svakodnevnici često zaboravi, piše Klix.
