Ovo je priča o vlasniku kultne ćevabdžinice Mahmutu Vilaševiću (Teniju), skoku bez mreže i ćevapu koji drži Čaršiju na okupu
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
U Tešnju, zorom, kad su ulice još polusanjive, jedno se svjetlo pali prije kandilja. Ne treperi: gori punim plućima. To je neon iznad vrata “Kod Tenija”. Dok se bolnički prozori tek rastežu, a vozači hitne broje prvu kafu, Teni već miješa vatru s mirisom koji je, realno, pola identiteta ovog grada. Kad otvori, sve je na svom mjestu: rešetka, žar, tihi “dobro jutro”, kratka šala, pa porcija koja podiže i šegrte i šefove, i anesteziologe i portire.
Ovo je priča o Mahmutu Vilaševiću – Teniju, čovjeku koji je 20. oktobra 1990. umjesto garantovane “sigurnosti” izabrao da stane iza tezge i svog imena. Trideset i pet godina kasnije, iza njega je red dana koji liče jedni na druge – i grad koji zbog toga stoji čvrsto.
Skok bez mreže (1990)
Prije tačno 35 godina, Mahmut je skinuo radničku knjižicu Pobjede (fabrika pumpi i prečistača) i okačio kecelju u prostoru gdje je njegov otac Mujo držao slastičarnu. U ono vrijeme, dati otkaz u jednoj od najjačih državnih firmi bilo je ili ludilo ili hrabrost. Roditelji su danima plakali. Mahmut je rekao – stajem iza svoje vještine i obraza.
Od prvog dana, ćevap je bio prepoznatljiv: čist, pošten, bez muljanja. Receptura je ostala ista do danas – nijedan nepotreban ukras, nijedna lažna nota.
Kad je gorjelo svima – on je držao vatru
Rat je došao kao što dolaze svi nesretni prekidi. Ali Teni je radio sve četiri godine. Na usluzi vojsci, policiji, doktorima, ranjenicima. Ovdje se nikad nije izdvajalo “ko si” nego “jesi li gladan”. U redu se stajalo rame uz rame – i to je bio red koji je vraćao nadu da normalno postoji.
Širenje i velika odluka (2000)
Kako je posao rastao, 2000. je došla velika investicija i proširenje na kapacitet koji poznajemo danas. U to je ušla cijela kuća: supruga Beska i djeca, rame uz rame s čovjekom koji se ne boji kredita kad zna da isporučuje kvalitet. Od tada je “Kod Tenija” postao prostor – ne samo lokal – i adresa za sve koji vole jednostavno i pravo.
Radno vrijeme po savjesti, ne po kalendaru
Do 2010. radilo se od 05:30 do 17:00. Kad su sinovi završili škole, Teni je promijenio filozofiju: “Radi dok ima robe.” Zato danas tablica na vratima nije kruta: zatvara oko 11, 12, 13 ili 14 sati – onog časa kad posljednja porcija izađe iz srca, ne iz frižidera. U vremenu kad sve miriše na marketing, on se i dalje vodi jednostavnim pravilom: nema prodaje bez kvaliteta.
Cijene bez nervoze
Receptura ista, jelovnik minimalan, cijene uvijek pristupačne. Nema nepotrebnog dizanja. Ako je Teni nešto dizao, to je bio standard: komad po komad, godina po godina.
Pandemija: 68 dana tišine i nijedno otkazno pismo
Godina 2020. je donijela tišinu kakvu Tešanj ne pamti: 68 dana zatvorenih vrata. Ni tada nije palo na pamet da otpusti radnika ili preskoči platu. Ovdje se računi vode prvo prema ljudima, pa tek onda prema knjigama. Dobavljači i mušterije će vam isto reći: “otvorena ruka” je Tenijev stil poslovanja. Kredom se piše kad treba pomoći, ali se dugovi brišu na vrijeme – nikome nikad nije ostao dužan.
Doktori, policija, hitna – “inventar” kuće
Ćevabdžinica je tik uz Opću bolnicu i Dom zdravlja Tešanj. Prof. dr. Amir Denjalić je, kako bi rekli stari majstori, “inventar” lokala. Tu su stalno i vozači hitne, policija, medicinari koji su još kao srednjoškolci jeli ovdje, pa izrasli u ozbiljne ljude – a ostali vjerni mušterije. Tešanj je naučio: kad Tenijevo svjetlo zasja u 05:30, dan može da krene. Uskoro se upale i kandilji. Redoslijed nije slučajan.
Beska: tiha komanda iza pulta
Kroz 33 godine, uz Tenija je stajala Beska – supruga, oslonac i mjera. Ona je držala ritam, znala narudžbe napamet, krpila dan kad bi pukao. Prije godinu i po Beska je preselila. U lokalu o njoj ne pričaju glasno, ali je svaki detalj podsjeća: preklop krpe, red tanjira, osmijeh koji se podigne kad se mušterija pojavi prije šest. Beskina disciplina ostala je nepisano pravilo kuće.
Djeca koja su prerasla pult, ali ne i lekciju
Mahmut je svojim radom odškolovao jednog magistra prava i jednog ekonomije. Danas je Mujo rukovodilac u Raiffeisen banci u Beču, a Amir rukovodilac u Madiju (bivši bankar, sada industrija i realni sektor). Otac se njima ponosi više nego svim punim tacnama zajedno.
I da ne zaboravimo najvažnije: unuk Omer i unuka Merjem su mu najveća obaveza i najveći osmijeh. Merjem je rođena u petak, 17. oktobra 2025. – baš u jubilejskom vikendu pred 35. rođendan ćevabdžinice, koji pada u ponedjeljak, 20. oktobra 2025. Dva datuma, jedna emocija.
Sportska tribina na ćevapu
Godinama unazad Teni dobrovoljno podržava sportske klubove – TOŠK i Gradinu. U zadnje vrijeme, u lokalu ćete vidjeti i naše “Amerikance” – sad već domaće momke koji igraju za Gradinu – kako uz porciju uče bosanski. Jer jezik se najbolje uči tamo gdje je domaća toplina jača od gramatike.
Četrdeset godina staža i – još nije kraj
Godine 2024. je napunio 40 godina staža. Papiri kažu: spreman za penziju. Srce kaže: ostani dok te treba. I zato je Teni i dalje tu – ne zato što mora, nego zato što voli posao i voli ljude. To je razlika koju mušterije osjete već na ulazu.
Amanet jedne tezge
Ako pitate Tenija šta je suština, nećete dobiti veliku teoriju. Dobit ćete porciju koja drži riječ. U gradu gdje volimo komplikovati, on nam već 35 godina vraća jednostavno: pošten rad, otvorena ruka, ista mjera za sve. Nije mijenjao recepturu, nije mijenjao jelovnik, nije tjerao cijene u nebesa. Mijenjao je samo živote onih koji su trebali da im neko kaže “izvoli” kad su mislili da su sami.
Kraj koji je zapravo početak
Trideset i pet godina na istom mjestu nije navika, to je karakter. U gradu punom priča, “Kod Tenija” je ona koju se najradije ponavlja: svako jutro iz početka. Kad se na Dan Općine prebroje uspjesi, kad se na stadionu podijele aplauzi, kad se u bolnici šapne “biće dobro” – negdje iza svega toga tinja i onaj žar s rešetke. I zato, kad sutra opet rano svane, znate gdje će se prvo upaliti svjetlo.
Sretan 35. rođendan, Teni. Svaka čast za jučer, hvala za danas, i vidimo se sutra – dok god ima robe.
P.S. Ovaj tekst je ličan. Teni i autor su djeca od rođenih brata i sestre. Zbog toga se svaka rečenica osjećala – prije nego što je napisana.
