Sportski komentator Željko Vela iz Hrvatske (Sport Klub) uradio je ono što diplomati, predsjednici i “međunarodna zajednica” već 30 godina ne znaju – ili ne žele
Piše: Hajrudin REDžOVIĆ
Čovjek je samo iskreno poludio na gol Bosne i Hercegovine Rumuniji, urliknuo kao da mu brat daje za 3:1 u 90+, i – bum – pola BiH se naježi, timeline se napuni porukama: „Ovako se poštuje komšija.“
Tako mala stvar. A efekti – ogromni.
Jer, hajmo se podsjetiti šta sve nije bilo malo.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je, onako s visine Pantovčaka, objasnio da je građanska BiH „daleki, daleki san, lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem“.
Nije to bila zajebancija u kafani, nego poruka šefa države o cijeloj jednoj zemlji i njenim ljudima. Mirisalo je na onaj famozni grafit „Bosnian girl“ iz Srebrenice, a odzvanjalo kao čisti politički bullyng: vi ste prljavi, necivilizirani, niste spremni za Evropu.
To je diglo tenzije do plafona. Bošnjaci su u Hrvatskoj vidjeli arogantnog mentora, Hrvati u BiH dobili su još jednu potvrdu da ih Zagreb vidi kao žeton u tuđoj igri, a ne kao ljude sa stvarnim problemima. Razmjena psovki, saopštenja, „reakcija“ – i još jedna cigla u zidu između dvije države.
Paralelno s tim, godinama slušamo mantru o „legitimnom predstavljanju“ i „ugroženim Hrvatima“ u BiH. Ne kao ozbiljnu raspravu o pravima manjine, nego kao beskrajnu političku ucjenu, pogonsko gorivo za priču o trećem entitetu i vječito natezanje oko izbornog zakona.
Narativ je jednostavan: Hrvati su stalno ‘žrtve’, Bošnjaci su stalno ‘unitaristi’, a Zagreb je vječni tutor. I svaki put kad se taj CD pusti, odnosi BiH i Hrvatske padnu za još nekoliko stepeni.
I onda – podsjetnik koji peče: Bošnjaci i Hrvati nisu samo ratovali na istoj strani protiv JNA i VRS. Oni su imali svoj privatni, krvavi rat unutar rata. Croat–Bosniak War, Lašvanska dolina, Mostar, Ahmići, Stupni Do… rat do jučer, traumatski flashback danas.
Vašingtonski sporazum 1994. je zaustavio pucanje, stvorio Federaciju BiH i formalno završio sukob HVO-a i Armije BiH.
Ali nije potpisan sporazum o prestanku mržnje. To niko nikad nije potpisao.
Zato je ova utakmica u Zenici – i jedan hrvatski komentator koji se dere od sreće na gol Bosne i Hercegovine – tako ljekovita scena. Željko Vela ne glumi profesionalnu distancu, ne čuva se da ga neko ne proglasi „izdajnikom nacionalnih interesa“. On se veseli što komšija dere Rumuniju, jer valjda i komšiji želiš da ide na Svjetsko.
To je terapija u direktnom prijenosu.
Kad poslije svih „sapun/parfem“ šamara čuješ Hrvata s hrvatske televizije (Sport Klub) kako iskreno puca od ponosa na gol koji BiH gura prema Mundijalu – to u glavi napravi kratki spoj svim zapaljivim naslovima, svim „ugroženostima“, svim političkim spinovima. U tih par sekundi čuješ ono što bi trebalo da bude normalno:
„Ovo je veličanstveno, svaka čast Bosancima, svaka čast komšiji.“
To je mali, privatni Vašingtonski sporazum. Drugi Vašington, ovaj put bez potpisivanja, bez američkih posrednika, bez mapa, bez kantona. Samo ljudska reakcija koja briše granicu koju su ti crtali po mozgu.
Prvi Vašington je ugasio topove, ali nije ugasio narative. Bosna i Hercegovina i Hrvatska nastavile su da žive u polu-hladnom ratu – uz otvorene granice i zatvorene glave. Sporovi oko izbora, presuda, preslagivanja, udruženih zločinačkih poduhvata, Jadrana, Pelješkog mosta… Svaka nova svađa resetuje povjerenje na nulu.
I onda, niotkuda, Željko Vela. Jedan gol. Jedan urlik. Jedan trenutak u kojem se ne računa ko je „konstitutivan“, ko je „ugrožen“, ni ko ima „legitimnog“ člana Predsjedništva. Računa se samo da je klinac s bosanskim grbom na dresu rasparao mrežu Rumunima iz daljine i da ti se od tog šuta diže kosa na rukama, bez obzira na pasoš.
Ovakvih stvari nam treba mnogo više. Malih velikih.
Treba nam još komentatora koji će se veseliti komšijinom golu. Još tribina na kojima se ne zviždi himni druge države. Još gradonačelnika koji će otići na iftar u Mostar i na misu u Vareš ili Usoru, ne zato što im piše u protokolu, nego zato što žele. Još novinara koji neće prepisivati sapun-parfem retoriku kao da je Sveto pismo, nego će reći: „Ne, ovo smrdi na šovinizam, a ne na parfem.“
Neće Vela sam riješiti Vašington, Dayton, niti će HDZ prestati da sanja „legitimno predstavljanje“ kad vidi njegovu reakciju. Ali svaki put kad ovako nešto probije eter, komšija prestaje biti karikatura iz propagande i ponovo postaje – čovjek.
A to je početak svakog pravog mirovnog sporazuma.
Prvi Vašington je potpisan u Washingtonu 1994. Drugi, ovaj emotivni, potpisan je u Zenici, na Sport Klubu, u komentarima na društvenim mrežama. Nigdje ne piše na papiru, ali piše ljudima po nervnom sistemu.
Mala stvar. Ogromni efekti.
Zato, čuvajte ovaj klip. Vratite ga sebi svaki put kad vam neki političar iz Zagreba, Sarajeva ili Mostara krene crtati nove rovove između „nas“ i „njih“. I zapamtite: jedan normalan komšijski urlik zna da pobriše više otrova nego 100 govora o „dobrosusjedskim odnosima“.
