Ima nešto u toj 27. noći ramazana u Tešnju što se naprosto ne da prepričati, to se mora doživjeti. Čim zakoračiš u čaršiju, osjetiš taj neki drugačiji vazduh. To je noć Lejletul-kadra, ona za koju kažu da je vrednija od hiljadu mjeseci, i taj miris bereketa, oprosta i nade kao da se mogao napipati u zraku.
Čim se završila teravija, stara tešanjska čaršija je prodisala punim plućima. Ljudi su se slili na kaldrmu, ali bez onog svakodnevnog srkleta i žurbe. Samo polahko. Zastaneš, poselamiš se, prozboriš koju s komšijom ili poznanikom. Kao da su svi nekako podsvjesno željeli usporiti vrijeme i zadržati tu noć koja nam dođe samo jednom u godini.
Svuda oko tebe porodice. Djeca se malo otimaju iz ruku, trčkaraju okolo, oči im pune onog iskrenog, dječijeg sjaja dok gledaju svjetla i gužvu. Majke ih brižno dozivaju, očevi se samo blago osmjehuju, dok oni stariji, negdje sa strane, s merakom posmatraju tu prelijepu sliku života pred sobom.
Iz otvorenih vrata džamija izbijao je neki poseban mir. Svi smo bili tu, zajedno, a opet je svako bio u nekim svojim mislima. U toj noćnoj tišini, ljudi su molili za ono najvažnije za zdravlje, za rahatluk u kući, za mir u duši i snagu za dalje. Dove su nam svima bile različite, ali je osjećaj u prsima bio isti.
Iako je čaršija bila dupke puna, bila je nevjerovatno smirena. Nije bilo galame. Tek u ovakvim trenucima čovjek stane, prebere po mislima i skonta šta je zapravo bogatstvo: kad imaš porodicu uz sebe, kad sretneš draga lica na ulici i kad osjetiš da pripadaš tu, svojoj zajednici i svom gradu.
Tešanj je i ove 27. noći pokazao onu svoju pravu, iskonsku dušu. Nisu grad zgrade, niti neka velika dešavanja. Grad su sitnice korak po staroj kaldrmi, dječiji osmijeh, topli selam u prolazu i ona tišina između dvije dove. I kako je noć polahko odmicala, a ljudi se razilazili svojim kućama, u gradu je ostala samo jedna zajednička nada: da su nam dove primljene i da će nam svima osvanuti bolji, mirniji i ljepši dani.
Tekst: Ćamil Katica
