Međunarodni praznik rada, koji se obilježava 1. maja, podsjeća na velike radničke proteste održane 1886. godine u Chicago, kada su radnici ustali protiv teških uslova rada i dugog radnog vremena.
U to vrijeme, radnici su radili i do 12, pa čak i 18 sati dnevno, uključujući i djecu, uz veoma niske nadnice. Na protestima u Chicagu učestvovalo je oko 40.000 radnika koji su tražili uvođenje osmosatnog radnog vremena, sa zahtjevima simboliziranim u „tri osmice“ – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati za obrazovanje.
Protesti su završili krvavo. Policija je otvorila vatru na demonstrante, pri čemu je ubijeno više radnika, dok su desetine ranjene. Nakon toga uslijedila su hapšenja, a vođe protesta su izvedene pred sud, gdje su neki osuđeni i na smrt.
U znak sjećanja na ove događaje, na kongresu Druga internacionala 1889. godine odlučeno je da se 1. maj obilježava kao dan radničke solidarnosti širom svijeta.
Radnici su kroz godine uspjeli izboriti značajna prava, ali borba za dostojanstvene uslove rada traje i danas. Iako se ovaj praznik često obilježava u prirodi i uz druženje, njegova historijska važnost ostaje podsjetnik na žrtvu i borbu radničke klase.
