Vjerovatno da nema insana u Tešnju koji se makar jednom u životu nije iftario sa lepinama iz Muhine pekare.
Vlasnik pekare Muho Berberović uvijek je svoje mušterije dočekivao sa osmjehom, i dok ih uslužuje, raspitivao se za njihove porodice i zdravlje. Prolazili su pored njegove pekare ljudi, dolazili i odlazili, a pekara ostajala. No u ovoj priči ne govorimo o lepinama, koje su dio ramazanske sofre ili pecivima koji su izbor školaraca, nego o Muhi Berberoviću, čovjeku
koji ima puno toga za reći.
Kako Muho otkriva u razgovor za ZOS radio uz njegovo prezime se vezivala i tradicija berberstva u ovim krajevima, no otkriva nam da taj posao njegov otac kad je Muho u pitanju nije htio obaviti, nego je to prepustio berbi Seadu, te dodaje:
”U Berberovićima u zadnjih 300 godina, tako kaže naša porodična istorija, su uvijek
bile berbe i posljednji je bio Sead Berbo Berberović i živio je do prije 20 godina. ”
Inače sunet je dio bošnjačke tradicije i dok se danas primjenjuje kod male djece u prošlosti se znao obaviti i kod dječaka koji su imali i više od deset godina starosti.
Iako je berberstvo dio njegove porodične tradicije Muho se kroz život opredijelio da
nastavi pekarski zanat od svog punca ili svog abe kako ga je Muho imao običaj zvati. Inače za Muhu i njegovog abu vezana je još jedna priča koja je donijela jedno veliko prijateljstvo. Riječ je o prijateljstvu između Muhine porodice i porodice Sejdić.
Kako smo saznali od Muharema Sejdića, inače velikog Muhinog prijatelja prijateljstvo ovih
porodica seže još od prijateljstva njihovih očeva te ističe:
”1973. godine Muho Berberović je bio aktivan učesnik partije, ali i direktor tadašnje ustanove za zapošljavanje. Te godine kad mu je rekao njegov punac Mustafa Prnjavorac, slušaj zete trebamo otići pred mog ahbaba Osmana Sejdića, da ga dovezemo, ide na hadž, Muho je bez po riječi, upalio auto, i sa svojim puncom dočekao mog babu. Stavio ga u kola, prošao kroz čaršiju, doveo ga u džamiju i nakon toga ga odveo do mjesta gdje je babo prenoćio, odakle je otišao na hadž i Muho je nakon toga imao ozbiljnih primjedbi u svojoj političkoj karijeri. Želim da kažem da je on rizikovao svoju karijeru za ljubav svog punca, za hatur prijateljstva njegovog babe s mojim babom.”
I prema riječima Muharema Sejdića, Muho je to vremenom bio i zaboravio dok ga sam Muharem nije podsjetio na taj događaj. Iz svega navedenog je jasno da je Muho oduvijek bio privržen tradiciji tešanjskih prostora i poštivanju starijih. Iako bi o Muhi kao čovjeku i prijatelju mogli pisati puno, vjerujemo da već mnogo toga o njemu znate.
I uz šale i prisjećanja Muho otkriva da pored svega njegova najveća ljubav je TOŠK. Kaže da je mnogo razloga za to, a ističe da je jedan od njih utakmica koja je odigrana 1972 godine kada je Željezničar osvojio prvenstvo bivše Jugoslaije.
”Trener Željezničara je bio moj bivši profesor Srednje šumarske škole u Sarajevu i došao je na utakmicu. TOŠK je tada pobijedio 2:0 Željezničar, sa golovima Hareta Bukvića i Alberta Dautefendića, mog školskog druga. Ja sam takve utakmice gledao u Sarajevu 50 godina ali tako dobru utakmicu nisam vidio.” pojašnjava Muho Berberović šta je uslovilo njegovu ljubav prema TOŠK-u.
I još jedan Ramazan prolazi, a mi i dalje se sladimo iftarskim lepinama iz pekare ovog
čovjeka. Možda je priča o Muhi samo jedna u nizu onih koje su ostale dosad neispričane i široj javnosti nepoznate.
