„Jedna djevojčica iz čaršije, djevojčica sa prozora iznad pekare, šume, sa kaldrme, odgajateljica, majka, kćerka, osoba koja voli ljude, djecu, voli da posmatra i sluša“, tako se opisuje Džeraldina Delić, Maglajka, koja godinama radi kao odgajateljica u Dječijem vrtiću Maglaj. Njeno ozareno i čisto lice zaista prikazuje jednu veselu djevojčicu, koja smjelo i sigurno korača stazama života.
Njen san je bio postati novinar, međutim sudbina je kreirala drugu priču. Nakon što se ostvarila kao majka i supruga, upisala je Pedagošku akademiju za vaspitače u Beogradu i nikada nije požalila.
„Prije nego sam počela raditi posao odgajatelja, zadržala sam dijete u sebi. Kada počneš da radiš s djecom, ne možeš da ne budeš dijete. Mnogi smatraju da to nije nikakav posao, mi samo čuvamo djecu, ali zaista predškolski odgoj je itekako odgovoran i prva stepenica cjelokupnog odgoja i obrazovanja. Mi počinjemo da vezemo krila, da bi svi ostali poslije nas mogli nastaviti. Daje nam mogućnost da ostanemo dijete“, ističe Delić.
Ratne 1994. godine počela je raditi u Zenici kao odgajateljica i ističe da je tada vrtić bio pun djece, s obzirom da je to bilo jedino mjesto gdje je dijete moglo dobiti obrok.
„To su bile teške godine i roditelji su dovodili djecu u vrtić kako bi mogla jesti. To je zaista tužno, ali u tom stanju straha vrtić je bio mjesto veselja i smijeha u najgorim danima. Radila sam u Zenici do 1997. godine do otvaranja vrtića u Maglaju. Koliko god volim ovaj vrtić, svoje kolegice poštujem i volim, ali vrijeme rada u Zenici je nešto najljepše što pamtim i te godine su zaista ostavile poseban pečat. Nakon toliko godina i danas imam komunikaciju sa kolegicama iz tog vrtića, nismo se nikada zaboravile“, naglasila je Delić.
Trinaest godina je obnašala funkciju direktorice Dječijeg vrtića Maglaj, a nakon toga nastavila se vješto baviti poslom odgajateljice.
„Kreativna sam osoba i imam mnogo ideja, pa svaki put kroz sve projekte i dane koji se posebno obilježavaju, a vezani su za djecu, davali smo maksimum. Željeli smo iz vrtića izaći u svijet. Nije cilj da dijete boravi samo u prostoriji, već potrebno je djetetu pokazati grad u kojem živi, predstaviti kulturu i druge gradove BIH. Vodili smo jedan aktivan život. To mi je bio cilj, da otvorimo vrata ustanove i izađemo mi izvan toga. Svaki direktor je prva osoba, ona koja vodi i tako se sve uspješno realizuje. Moraš drugima davati krila i priliku, te pomno sve planirati“, kazala je Delić.
Džeraldina je majka dva odrasla sina i nakon smrti supruga njih troje su postali jedan tim, a obostrana podrška i razumijevanje doprinijelo je njenim uspjesima, kako u roditeljstvo, tako i u poslovnom svijetu.
„Zaista ni u jednom momentu nisam osjetila težinu djece. Bili su mi dobri i danas su. Nikada nisam imala nikakav problem sa njima, niti osjetila težinu roditeljstva, čak su mi bili potpora, ogromna podrška i pomagali su mi da ih odgajam. Sretna sam što ih imam i mogu reći da smo zajedno napravili dobar posao. Naša porodica danas je već u proširenom sastavu, imam i dva prekrasna unuka. Ponovo sa njima rastem i ja“, istakla je Delić.
Pored brojnih ljubavi koje ima u svom životu, postoji i jedna posebna, a to je ljubav prema knjizi. Ističe da je oduvijek voljela čitati i pisati pjesme. Prva zbirka pjesama je nastala spontano i to je bio pokretač da nastavi dalje i sigurnije. Pohranjena sjećanja pretočila je u pisanu riječ, pa su tako nastale prekrasne priče koje je naslijedila od svoje majke, ali i one koje je sama doživjela. Za Džeraldinu kažu da je vješt pripovjedač sa jasnim i bogatim rečenicama, te da nesvjesno uvuče čitaoca u priču. Kroz pisanu riječ ukazuje na bitne stvari koje nosi ljudski život. Ima moć da iskaže najdublje emocije koje čovjek u sebi nosi na poseban način.
„Dovoljno je da pogledam ili pomirišem cvijet i nastane pjesme. Zapažam i pamtim mirise, boje, zvukove, ljude, posebne momente koje sam kao dijete doživjela, dakle sve sam pohranila u seharu uspomena. Moja prva prozna knjiga „Išaret duše“ nastala je kao plod svega navedenog. I svaka priča sadrži toplinu mahale, starine, ljudi. Ja sam živjela iznad pekare u staroj čaršiji, otvorite prozor, a miriše hljeb. Pijaca, tezge, ljudi, žamor, prodaje se, kupuje, smije se, sve je to oko vas. Riječima se ne može dočarati.“
Od svih knjiga posebno izdvaja „Đula“ gdje je prikazana žena, majka, borac za svoju djecu. A u posljednjoj knjizi „Kao laste“ izdvaja priču „Asta“ koja je nastala od zapisa na stećku.
„Ja sam očarana zapisima na stećcima. U tako malo riječi je mnogo rečeno. Na osnovu tog zapisa ja sam napisala tu priču. Pokušala sam da zamislim djevojku Astu, koja je otišla sa ovog svijeta, a nikad nije bila poljubljena.“
Na kraju, poslala je snažnu poruku mladim ljudima: „Trebate težiti ka nekom cilju, svojim snovima, te raditi posao koji volite. Ne trebate se osvrtati na kritike drugih, jer to gasi svjetlost u vama“, istakla je na kraju Džeraldina Delić.
Dopisnica za ZOS Radio: Arnela Tumbić
