Profesorica Olivera Đeorđić Nedić, uvrštena među stotinu najboljih nastavnika svijeta u izboru AKS Education, ponovo drži čas: ljetos je branila gol od brojača krvnih zrnaca, sada brani djecu od odraslih koji i od majice uspijevaju napraviti neprijatelja
Piše: Hajrudin Redžović
Dijete obuče dres Edina Džeke i ode u školu.
U nekoj pristojno uređenoj svakodnevici tu bi priča završila. Nastavnik bi otvorio dnevnik, neko bi zaboravio zadaću, neko dobio peticu, zvono bi označilo kraj časa.
Kod nas tek tada počinje ozbiljan rad. Odrasli pregledaju majicu, utvrđuju političku temperaturu poliestera i procjenjuju koliko državnosti smije stati na dječija leđa.
Džeko na njima nosi prezime. Mi mu dopišemo optužnicu.
Brojni bh. mediji su 30. septembra objavili navode roditelja o postupanju prema učenicama Srednjoškolskog centra Srebrenica koje su došle u dresovima reprezentacije Bosne i Hercegovine. Prema njihovim riječima, jedna učenica je zbog dresa odvedena direktorici, a drugim učenicama zaprijećeno je smanjenjem vladanja zbog navodnog širenja nacionalne mržnje. Prema tim izvještajima, naknadno je uvedena zabrana svih dresova. Odgovor direktorice u vrijeme objavljivanja nije bio dostupan; događaj su javno potvrdili Ćamil Duraković i Almir Dudić.
Taj redoslijed zaslužuje pažnju. Prvo se pojavio dres Bosne i Hercegovine. Potom se pojavilo pravilo o svim dresovima.
Administracija je čudesna stvar: kad nelagodu prevedeš u kodeks oblačenja, ona odjednom dobije fasciklu i ozbiljan izraz lica.
A onda se javila Olivera Đeorđić Nedić.
Ponovo.
Profesorica iz Doboja u svojoj novoj Facebook objavi pita zašto su nakon dolaska djece u Džekinom dresu uslijedile zabrane. Podsjeća da djeca u sportisti najčešće vide nekoga kome se dive, dok politička značenja i vlastite podjele u taj prizor dopisuju odrasli. Ako škola ima pravila odijevanja, kaže, ona trebaju biti jasna, razumna i jednaka za sve.
I onda rečenica koja pogađa tačno tamo gdje svrbi:
„Ako je problem baš ime na dresu, onda problem nije u dječijoj odjeći.“
Eto čitave lekcije. Bez projektora, bez stručnog seminara, bez dnevnice za komisiju koja bi šest mjeseci istraživala je li Džekino prezime prikladno za nastavu.
Profesorica koja demokratiju iznosi iz učionice
Olivera Đeorđić Nedić ima i stručnu biografiju zbog koje bi bilo pametno poslušati šta govori o djeci i školi.
Profesorica geografije i demokratije uvrštena je 2020. među stotinu najboljih nastavnika svijeta u izboru Global Teacher Award organizacije AKS Education. Među njenim obrazovnim poduhvatima bilo je povezivanje učenika iz Doboja i Gračanice: zajedničke radionice, susreti i putovanja.
Dok drugi djeci objašnjavaju gdje se moraju razdvojiti, ona im je omogućavala da se upoznaju.
Priznanje daje težinu njenom glasu. Još više je daje način na koji ga koristi.
Jer geografiju možete predavati tako što ćete djecu naučiti gdje su granice. Možete ih naučiti i da čovjek s druge strane neke naše unutrašnje granice nije automatski neprijatelj.
Demokratiju možete zaključati u definiciju za kontrolni rad. Olivera je primjenjuje pred publikom koja bi rado uvela izuzetke čim pravilo zaštiti nekoga ko joj nije po volji.
Upravo to vidi se u komentarima ispod njene objave.
Jedan komentator pita zašto se slučaj dogodio baš u Srebrenici. Drugi insistira na posebnoj osjetljivosti sredine i iznosi sumnju da je neko želio izazvati reakciju škole.
Sumnja, naravno, ostaje njegova. U raspravi ispod objave za takav dogovor nema dokaza.
Olivera odbija da dječiji dres postane dokaz zavjere. Pita po kojem bi se pravilu Srebrenica mogla izdvojiti kao mjesto u kojem za djecu vrijede drugačiji kriteriji. A na pretpostavku o željenoj provokaciji odgovara:
„Čak i ako je neko želio provokaciju, škola ne smije na nju nasjesti. Osjetljivost sredine ne opravdava nejednak odnos prema djeci.“
To je glas osobe koja razumije odgovornost ustanove.
Škola mora znati više, misliti mirnije i postupati odgovornije od uzavrelog komentara na Facebooku. Inače bismo direktorsku kancelariju mogli zamijeniti rubrikom za komentare. Bilo bi jeftinije, a rezultat približno isti.
Srebrenica zaslužuje više pažnje prema djeci
Posebna osjetljivost Srebrenice stvarna je i duboka. Upravo zato Srebrenica traži više razgovora, više obzira i bolju školu.
Kakav smo posao uradili ako dijete nauči da prije oblačenja majice mora procijeniti hoće li njegovo oduševljenje fudbalerom uznemiriti odrasle? Kakvu mu budućnost nudimo ako pripadnost zemlji u kojoj živi mora nositi diskretno, ispod dukserice?
Srebreničkoj djeci duguje se mogućnost da odrastaju. Već im je dovoljno historije stavljeno na ramena.
Ne treba im još i komisija za prezimena na leđima.
U raspravi ima i drugačijih glasova. Jedan komentator navodi da Džekin dres nosi po Palama bez problema. To je njegovo iskustvo, ali dovoljno da probuši priču kako cijele sredine moraju misliti jednako. Drugi smatra da dresovima generalno nije mjesto u školi. I o tome se može razumno razgovarati.
Može se raspravljati o pravilima odijevanja, njihovoj svrsi i jednakom provođenju. Škola mora moći objasniti zašto joj neko pravilo treba i kako će ga primjenjivati na sve.
Ali dijete ne smije postati krivac zato što je svojim dresom otkrilo našu nesposobnost da taj razgovor vodimo normalno.
Ljetos gol, danas majica
Olivera je sličan čas održala i ljetos, nakon gola Jove Lukića. Dok su društvene mreže sportski uspjeh rastavljale na nacionalne sastojke, ona je govorila o djeci koja nasljeđuju tuđe podjele i odbila da vlastiti identitet pretvori u izbor između srpstva i pripadnosti Bosni i Hercegovini.
O toj reakciji pisao sam u Oslobođenju, u tekstu „Nakon Lukićevog gola stiže lekcija iz Doboja: Olivera nokautirala brojače krvnih zrnaca“, koji je potom postao viralan i prenesen na brojnim portalima.
Ljetos se provjeravalo čiji je gol.
Danas se provjerava čiji je dres.
Posao je isti: zajedničku radost rastaviti na dijelove, svakom dijelu pregledati porijeklo i ljudima objasniti da se ipak ne smiju radovati zajedno.
Olivera taj posao uporno kvari. Govori o obrazovanju za mir, ekonomiji i standardima koji će djecu voditi prema boljoj budućnosti. Dosadne teme za industriju podjela. Od njih se teško proizvodi dnevni neprijatelj.
Zato njena reakcija vrijedi više od još jednog prigodnog poziva na toleranciju. Ona ostaje uz princip i kad joj u komentarima ponude geografski izuzetak, političko objašnjenje i sumnju u tuđe namjere.
Djeca su obukla dres reprezentativca zemlje u kojoj žive. Odrasli imaju obavezu da se s tom činjenicom nose zrelije od djece.
Olivera završava objavu riječima:
„Škola treba da širi vidike. Za sužavanje nam je društvo već sasvim dovoljno talentovano.“
Tu bi zaista trebalo zazvoniti.
Za početak časa. Odraslima.
Djeca već znaju zašto vole Džeku.
