U životu je najvažnija posljednja, kaže naš narod, tvrdeći tako da upravo posljednje učinjeno djelo čovjeka može da uzdigne ili da izbriše sve ono što je do svog ovozemaljskog kraja činio.
Sudeći po toj izreci, podvig Jelene Trikić, iz Drvara, iznad je svakog vremena. Nemjerljiv. Neuporediv.
Prije 10 godina imala je 32. Uprkos teškom obliku tumora na mozgu, sa kojim se borila od 2007, odlučila je da rodi i zbog trudnoće odbila je da prima hemoterapiju i citostatike. Ni u kom slučaju nije htjela da prekine trudnoću koja joj je pogoršala zdravstveno stanje.
Umjesto liječenja, odlučila je da iznese trudnoću do kraja. Da podari novi život u mjesecima kada se njen gasio. Mijenjala je svoj za život svoje bebe. Iako su ljekari bili u čudu što uopšte pored tako teške bolesti može uspješno da nosi trudnoću, neka viša sila bila je uz Jelenu.
Prije 10 godina, 9. oktobra, u Banjaluci je na svijet donijela dječaka – Nikolu. Iako rođen sa svega 1.970 grama, bio je zdrava i napredna beba.
Jelenina slika iz porodilišta dok drži Nikolu na grudima, njen spokoj i ponos koji su odisali sa te fotografije, rasplakali su i one sa najtvrđim srcem. Radosna vijest da se Majka Hrabrost porodila osvanula je u svim medijima. Ali, uprkos Jeleninoj volji za životom i nadljudskim naporima doktora, 40 dana poslije porođaja njeno plemenito, veliko srce, prestalo je da kuca.
Minulog 9. oktobra, maleni Nikola je napunio deset godina. Živi u Prijedoru sa ocem. Ide u peti razred i odličan je učenik. Trenira karate, ima crveni pojas. Kao svi vršnjaci voli da igra igrice i “čačka” po računaru.
– Nikola i ja redovno odlazimo u Drvar kod njegovih babe Milkice i djeda Vladimira Trikića. Obilazimo Jelenin grob. Upalimo svijeće. Pomolimo se. Poljubimo Jeleninu sliku. Njena smrt je obilježila naše živote. Ona je vječni biljeg na našoj duši. Nikoli o Jeleni pričaju i baba i djed i on sve o majci uvijek pažljivo sluša.
I danas, deceniju poslije Jeleninog preranog odlaska, Goran kaže da bi i sada podržao njenu odluku da iznese trudnoću i rodi.
– Mnogo mi je teško kada se prisjećam tih dana prije deset godina. Mada, sad mi je sve mnogo “čistije” i jasnije – nastavlja Goran.
– Kao da sam tek sad došao sebi i kao da tek sad mogu trezvenije da gledam na Jeleninu smrt. Poslije svih ovih godina postao sam svjestan koliko je to sve bilo strašno, mnogo strašnije nego što se meni u tim danima činilo.
U nekim momentima, prije deceniju, razmišljao sam, želio sam da sve prođe kako treba. Vjerovao sam da neće doći do najgoreg, da Jelena neće zauvijek otići. Čovjekova nada da će sve, i pored svega, dobro proći u takvim trenucima dobro pomuti razum.
Ali, kako onda, tako i danas kaže da stoji iza njene odluke.
– Jelenin herojski čin uvijek je imao moju podršku – nastavlja Goran.
– Nikola i ja živimo sa tim. Pričali smo o svemu. Potpuno je svjestan poteza i žrtve svoje majke. Kako godine budu odmicale biće sve svjesniji i vjerujem da će imati pravi stav o njenoj hrabroj, požrtvovanoj odluci. Sad je još mlad, ali i te kako zna ko mu je bila majka i šta je sve učinila da bi on došao na svijet – dodaje otac.
Prisjećajući se tih 40 dana, koliko je Jelena poživjela poslije porođaja, Goran sa neizmjernim, gotovo opipljivim bolom kaže:
– Tada je bolest, nažalost, uznapredovala i Jelena je pala u komu iz koje se više nije probudila. Tješi me to što će živjeti kroz našeg Nikolu, a rastužuje što je on nije upamtio, što ne raste uz nju… – priča Goran.
Jelenin odlazak unio je tugu i suze u mnoge domove širom Republike Srpske, Srbije i regiona. Riječi utjehe njenom suprugu Goranu Dunoviću i roditeljima stizale su sa svih strana.
Poslije smrti, Jelena je sahranjena u rodnom Drvaru, gdje joj danas žive otac i majka. Do vječne kuće ispratila ju je rijeka ljudi. Došli su mnogobrojni Drvarčani, rodbina i prijatelji, ali i njene komšije i sugrađani iz Prijedora, gdje je živela sa suprugom Goranom, prenosi Blic.
Tokom rata u BiH, Jelena je sa porodicom izbjegla iz Drvara u Prijedor. Uprkos teškoj bolesti, uspjela je i da diplomira na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci. Njen suprug Goran Dunović, profesor srpskog jezika i književnosti, takođe je sa porodicom izbjegao iz rodnog Ključa u Prijedor. U gradu na Sani su se i upoznali…
Priča o ovoj hrabroj ženi živi i danas. Po njoj nosi ime ulica u Banjaluci, a u rodnom Drvaru vrtiću je ime “Majka Hrabrost”.
U Banjaluci se radi na postavljanju njene biste ispred Kliničkog centra RS i u toku su dogovori Grada i rukovodstva Kliničkog centra oko završetka ovog projekta.
Izvor: ba.n1info.com
