„Uzimajući – punimo ruke, dajući – punimo srce“, samo je jedna od izjava austrijske autorice dječijih knjiga i knjiga za mlade, Margarete Semann, koja se u svakodnevnom životu mnogo puta pokazala tačnom. Darivanje se uči od malena, a pokloni su najljepši način da se nekome zahvalimo, izvinimo, pokažemo svoje osjećaje, ali i da se s nekim sprijateljimo.
U svijetu u kojem trenutno živimo, najčešće poklanjamo ono materijalno, no, da biste nekoga obradovali, ne morate imati novac, biti bogati, niti čak osobu poznavati. Dovoljno je imati želju, volju, svijest i veliko srce. A veliko srce imaju i učenici MSŠ „Stjepan Radić“ iz Usore. Oni su pred praznike, zajedno sa svojom predmetnom profesoricom Arnelom Djedović, posjetili starački dom „Šušak“ u Ularicama. Cilj njihove posjete bio je rad na frizurama korisnika ovog doma, kako bi što ljepše dočekali praznike.
„Ideja da posjetimo starački dom došla je od Danijela iz Radio Usore, koji nam je predložio, jer su i prethodnih godina učenici i predmetni profesori, odlazili u ovaj starački dom. On nam je predložio da i ove godine uradimo nešto slično. Ravnateljica je pristala, a mi smo s oduševljenjem to prihvatili i odazvali se. Svi učenici imali su želju da posjete i vide kako to izgleda, ali nismo mogli sve povesti. Odabrano je osam učenika iz prvog i drugog razreda“, kazala je Arnela Djedović predmetna profesorica u MSŠ „Stjepan Radić“ Usora.
Kazala nam je i da su ih korisnici ovog staračkog doma dočekali s oduševljenjem.
„Oni su bili oduševljeni. Mi smo prvo mislili da će ih biti samo nekoliko, koji će željeti da ih mi ošišamo, ali svi korisnici su željeli šišanje, a mi nismo znali koga prvog da uzmemo. Bilo ih je dosta i nepokretnih pa smo otišli do soba i tamo im pravili frizure. Korisnike sam šišala ja i dva učenika Meliha i Ejub, a ostali učenici su fenirali i pravili frizure.“
Istakla je i to da je od velike važnosti mlađe generacije učiti da pomažu starije, druge i drugačije, bez obzira na nacionalnu pripadnost.
„Danas je ovako nešto omladini potrebno. Gubi nam se empatija prema svemu. Zavladale su društvene mreže. Učenici, djeca, više ne sjede zajedno ni sa svojim roditeljima, izbjegavaju to. U svojim su sobama, okrenuti ka društvenim mrežama, igricama, telefonima. Jako je potrebno da djecu upućujemo, da posjećuju domove, druge za praznike, onoliko koliko je moguće. Mi ne možemo nikoga natjerati. Mene je iznenadilo što se veliki broj djece odazvao i svi su željeli da idu, bili su oduševljeni tom idejom. Bila je Korona, sve se zaustavilo, svi smo u mjestu tapkali ove dvije godine, a djeci je sve ovo potrebno. Izgubila se empatija prema svemu, čak i kada uđete u autobus djeca više ne ustaju starijima, pa ih je potrebno usmjeravati, da pomažu, nebitno kome i koje vjeroispovjesti.“
Meliha Makarević učenica prvog razreda, kazala nam je da su želje korisnika doma „Šušak“ bile skromne.
„Njihove želje bile su što kraće šišanje, bili su zadovoljni, samo da imaju frizuru. Bilo im je drago što smo pričali s njima, komunicirali. Samnom su većinom pričali o životu. Žao mi je što svi nisu mogli otići, jer je meni ova posjeta bila jako dobra pouka. Danas smo svi u nekom svijetu kada nam se ne sviđaju naše usne, nos, hoću operisati, no, kada sam vidjela sve te ljude, bilo ih je i nepokretnih, ali su bili nasmijani i pričali s nama. Trebamo vidjeti ovako nešto da bi shvatili u nešim glavama koliko smo sretni sa svim što imamo.“
Vanesa Delić, koja je također posjetila ovaj dom, kaže da će zauvijek pamtiti baku Mariju i ono što joj je ona kazala.
„Prvo kada sam došla malo sam se uplašila, jer je zaista bilo mnogo ljudi. Bila je tu jedna baka Marija. Ona je s nama pričala, kako nas gleda kao svoje unuke, da smo svi mi isti, da ne trebamo praviti tu razliku. Kazala nam je kada jednog dana ne bude više među živima, da je se sjetimo i spomenemo njene riječi. Čak nas je i nekih 10 puta poljubila prije nego što smo krenuli iz ovog doma.“
Kako nam je kazala njegova profesorica, najviše korisnika ovog doma ošišao je Ejub Krličević, ali nije stigao sa svima popričati.
„Nisam pričao mnogo s njima. Bilo mi je bitno da što prije završimo, jer ih je bilo mnogo. Moja poruka bi bila da smo svi mi ljudi, trebamo se međusobno pomagati, ne trebamo gledati ko je koje nacionalnosti.“
“Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a”.
