Transgeneracijska pokornost i potčinjavanje vlastima, kao i “njegovanje” kulture siromaštva, doveli su do toga da građani Republike Srpske i BiH mirno podnose sve hirove vlastodržaca, od kojih su mnogi direktno usmjereni protiv interesa tih istih građana.
Dok se u brojnim civilizovanim državama građani masovno bune zbog mnogo sitnijih stvari, poput minimalnih poskupljenja određenih roba i usluga ili simboličnog pomjeranja starosne granice za odlazak u penziju, u Srpskoj i BiH ljudi, manje-više, nijemo posmatraju kako vlasti, uz nemušta obrazloženja, odbijaju da ukinu akcize na gorivo ili im prije izbora obećavaju da neće doći do poskupljenja struje, a odmah nakon izbora im uruče “čestitke” s mnogo većim računima.
Komunikolog Mladen Bubonjić smatra da je osnovni razlog toga što ovdašnje vlasti, praktično, mogu da rade šta god požele, bez bilo kakvog straha od reakcije javnosti to što u Srpskoj i BiH, prema njegovim riječima, ne postoji razvijena građanska svijest.
– Za postojanje građanske svijesti potrebno je postojanje razvijenog građanskog društva, čega ovdje nema. Osim toga, potrebna je i kritička percepcija. Budući da smo mi društvo diskontinuiteta, odnosno da nemamo demokratski kontinuitet niti političku zrelost, jer smo prvo bili vjekovima pod Turcima, a onda pod Austrougarima, monarhijom i komunizmom, gotovo da se transgeneracijski prenosila ta neka vrsta pokornosti i potčinjavanja. U širem kontekstu, to se odnosi na ono da ne treba “talasati” i buniti se – kaže Bubonjić za Srpskainfo.
Dodaje da je, pored navedenog, ovdje prisutan i tzv. efekat “kuvane žabe”, odnosno da su vlasti, postepenim mjerama, potpuno “uspavale” bilo kakvu kritičku misao u narodu.
– Iako smo društvo diskontinuiteta, koje je njegovano da bude pokorno prema vlastima, vjerovatno bi se ljudi pobunili da im neko preko noći poskupi struju, osnovne životne namirnice ili ukine neke privilegije. Međutim, kad se to radi na duži vremenski period ljudi se na to polako privikavaju sve dok u jednom trenutku prestanu da shvataju da je došlo do ogromne promjene u kvalitetu njihovog života – kaže Bubonjić.
Sociolog Ivan Šijaković takođe se slaže s ocjenom da su građani u Republici Srpskoj i BiH “pacifikovani” do te mjere da su, prema njegovim riječima, izgubili refleks da reaguju čak i na stvari koje se direktno tiču njihovog standarda. On, međutim, ističe da ovaj fenomen nije karakterističan samo za BiH.
– Znam za primjere zemalja čak i iz našeg okruženja gdje je ista ili slična situacija. Građani Sjeverne Makedonije takođe propadaju decenijama. Imate i države kao što su Moldavija, Somalija ili Etiopija, koje imaju odlične resurse ali sve te zemlje propadaju već 200 godina. Granica propadanja skoro da ne može da se postavi, kao što se za neke druge ne može postaviti granica uspona – kaže Šijaković za Srpskainfo.
Dodaje da se taj fenomen u sociologiji naziva “kulturom siromaštva”, odnosno da je neko društvo došlo u fazu kad građani sve ćutke trpe, vodeći se onom da “uvijek može biti gore”, prenosi Moj Doboj info.
– Kultura siromaštva u BiH je stotinama godina prisutna, osim nekih 30-ak godina iz vremena socijalističke Jugoslavije. Zbog toga vlasti mogu da rade šta god žele, bez straha od pobune – smatra Šijaković.
